“Prestali smo da vjerujemo da će nas spasioci naći na vrijeme. Nije bilo suza, nije bilo razgovora. Nismo imali više snage. Konačno, moj muž je rekao: ‘To je to’. Nije mogao više da se kreće. Odlučili smo se na posljednji korak, da zajedno napustimo ovaj svijet, onako kako smo i živjeli. Pokrili smo se i odlučili da legnemo na snijeg jedno pored drugog, licem uz lice i da zaspemo. Zatvorila sam oči i vidjela naše četvoro djece, čak sam im i čula glasove. Moj muž je bio uz mene i pomislila sam kako kraj i nije toliko strašan kakvim smo ga zamišljali” govori Natalija

Natalija Protodjakonova i Nikolaj Kobrov (Foto: Twitter)

Grljenje i ljubljenje da bi se preživjelo, suze, halucinacije, strah da će njihovo četvoro djece postati siročići, odustajanje, maženje u arktičkom snijegu u očekivanju smrti… I potom – čudo!

Natalija Protodjakonova (45) i Nikolaj Kobrov (36) rođeni Sibirci, pripadnici Jukagir etničke zajednice, uzgajivači sobova koji su naviknuti na hladnoću su početkom mjeseca, na putu ka kući iz kupovine u gradu udaljenom 140 kilometara najprije izgubili saputnike, potom sve kupljene potrepštine, a na kraju su im se pokvarile motorne sanke.

Bilo je minus 50, ali se zbog vjetra činilo da je 15 stepeni hladnije na obali na sjeveru Jakutije. Nekoliko puta su zvali rođake kako bi im javili da su se izgubili tridesetak kilometara od sela Nižejansk. Ali onda im se i mobilni telefon smrzao. Šta se dalje dešavalo, priča Natalija, a prenosi Sajbirian tajm.

“Napustili smo Nižejansk na troje motornih sanki. Mi smo bili na prvima. Sve vreme smo motrili na svjetla iza nas, ali su ona odjednom nestala. Motor na našim sankama je odjedanput prestao da radi i sve je postalo tiho. Nije bilo svjetala niti zvuka ostalih vozila. Prvo smo provjerili filter na motoru i dopunili gorivo, ali motor se nije pokrenuo. Dok smo pokušavali da utvrdimo šta se desilo, potrošili smo sve šibice. Zvali smo porodicu u Jukagiru da im kažemo da smo se izgubili. Tražili smo da nam pošalju druge sanke, da pođu prema nama, iako su nam veće šanse bile da će nas pronaći vozači na dvoje sanki koje su krenuli s nama. Bilo je jezivo hladno. Da smo bili u šumi, bilo bi drugačije i imali bismo barem nekakvu zaštitu, ali oko nas je bio samo snijeg i led. Vozili smo se obalom Laptevskog mora. Bilo mi je jako hladno i osjetila sam se zaista umornom. Samo sam željela da legnem i zaspem, ali mi muž nije dozvoljavao. I tako smo proveli prvu noć… Hodali, hodali, hodali”, priča ona.

Foto: Twitter

Onda je, kako kaže, izašlo sunce.

“Ponovo smo nazvali porodicu da pitamo da li je neko pošao da nas potraži. Odlučili smo da i dalje idemo prema spasiocima iz sela i počeli da hodamo ka smjeru iz kojeg smo mislili da će oni naići. U početku smo nešto i osjećali. Bili smo gladni, žedni… Ali kada je postalo jezivo hladno, svi osjećaji su nam zamrli. Samo sam željela da legnem, ali moj muž je uradio sve što je mogao kako bi me natjerao da nastavim da hodam. Gurao me je, prisiljavao da se krećem. Uzeo je snijeg, otopio ga u ustima i natjerao me da pijem vodu s njegovih usana. Plakala sam i on je plakao. Ali je nastavio da me tjera da se krećem”, sjeća se Natalija.

“Pratila sam ga iako su mi ruke i noge otupjele. Misao o tome da bi nam djeca mogla ostati siročići me je tjerala da se krećem. Nakon cijelog dana na putu počeli smo da haluciniramo. Vidjeli smo farove i čuli zvuk motora. Požuriili bismo prema motornim sankama i mahali rukama. Ali to nije bilo stvarno”, kaže Natalija.

Ponovo je počela da pada noć.

“Nastavili smo da hodamo crpeći posljednje atome energije, oboje svjesni da na ovoj hladnoći ne možemo da preživimo još jednu noć. Već je pala noć kada smo pronašli put. Moj muž je prepoznao da je to put do našeg sela. Poželjeli smo da pozovemo porodicu da im kažemo da smo pronašli put, ali je telefon bio zaleđen. Uslijedila je prava noćna mora”, kaže ova Sibirka.

Natalija i Nikolaj su nastavili da se kreću.

Foto: Twitter

“Prestali smo da vjerujemo da će nas spasioci naći na vrijeme. Nije bilo suza, nije bilo razgovora. Nismo imali više snage. Konačno, moj muž je rekao: ‘To je to’. Nije mogao više da se kreće. Odlučili smo se na posljednji korak, da zajedno napustimo ovaj svijet, onako kako smo i živjeli. Pokrili smo se i odlučili da legnemo na snijeg jedno pored drugog, licem uz lice i da zaspemo. Umotali smo glave i ramena i odjednom nam je bilo jako lijepo, toliko toplo da budemo jedno uz drugo. Zatvorila sam oči i vidjela naše četvoro djece, čak sam im i čula glasove. Moj muž je bio uz mene i pomislila sam kako kraj i nije toliko strašan kakvim smo ga zamišljali. Jednostavno smo zajedno zaspali”, govori Natalija.

Ona ne zna koliko je ovaj mir potrajao.

“Mislila sam da i dalje sanjam kada sam vidjela lice mog brata Nikolaja. Tek kada smo stigli u Nižnejansk shvatila sam da je pravo čudo što smo oboje preživjeli”, kaže Natalija.

Natalijin brat Nikolaj se prisjeća potrage.

“Bio sam na ribarenju kada su mi javili da su moja sestra i njen muž nestali. Pojurio sam ka selu i saznao da pokušavaju da ih spasu. Onda sam poveo sa sobom još jednog čovjeka i sami smo krenuli u potragu. Uporedio sam vrijeme poziva s udaljenošću koju su mogli da pređu za to vrijeme. Pretpostavio sam njihovu rutu i odlučio da odemo na udaljenost od oko 90 kilometara od sela i da pretražujemo radijus od pet do deset kilometara. I tako smo ih našli. Vidio sam ih kako nepomično leže. Nismo primijetili disanje. Nisu čuli kada smo ih dozivali. U tom momentu mi se činilo da će mi se srce skameniti. Mislio sam da smo zakasnili. A onda je Nikolaj pomjerio nogu. Bili smo presrećni. Počeli smo da ih budimo, da ih tjeramo da hodaju, a onda smo ih umotali u ćebad i odjurili u Nižejansk”, priča Nikolaj.

Natalija je i dalje pod stresom. Jedva govori od kašlja i kaže da joj je krvni pritisak jako porastao. Njen muž Nikolaj ima promrzline na licu i rukama.

Izvor: Blic.rs