Šta će Rusija sada da napravi? Kao i svaki vođa, Putin će morati da odgovori. Međutim, moguće je da će stav Moskve da je avion bio u sirijskom vazdušnom prostoru, uprkos suprotnim turskim tvrdnjama, ostaviti prostor za kompromis u kojem Putin usmjerava svoj gnjev prema sirijskim pobunjenicima umjesto prema Turskoj

Rušenje ruskog aviona od Turske, što Ankara pravda njegovim neovlašćenim ulaskom u turski vazdušni prostor, izuzetno je opasan trenutak u sirijskom građanskom ratu koji traje već četiri godine.

No, u kontekstu toplijih odnosa s Rusijom i velikog rizika od eskalacije, zapadni saveznici Turske nastaviće s velikim oprezom, piše u Telegraphu ugledni vojni analitičar Shashank Joshi, prenosi portal jutarnji.hr.

Kriza poput ove bila je skoro neizbježna. Turska se već u oktobru žalila na ponovljene ruske povrede njihovog vazdušnog prostora, tražeći od NATO-a da uloži protestnu notu. Kasnije tog mjeseca, Turska je oborila letjelicu za koju se isprva mislilo da je ruski avion, da bi se kasnije ustanovilo da je bila riječ o dronu.

Uz ruske, američke, sirijske, francuske, britanske, kanadske i arapske avione koji su popunili sirijsko nebo, zatim ruske avione koji se približavaju američkim na svega 500 metara i rusko uporno testiranje sigurnosti evropskih državnih granica u posljednje dvije godine, kriza je morala da eskalira. SAD i Rusija su na području Sirije u oktobru dogovorile sigurnosni protokol koji uključuje neprekidnu komunikaciju, koji se, međutim, ne odnosi na rusko-tursku interakciju.

U ovom trenutku, ključno je ne izgubiti par stvari iz vida. Ovo nije prvi slučaj da su ruske letjelice oborili avioni koje su izradili Amerikanci, ili obrnuto, a da to nije izazvalo treći svjetski rat.

Pakistanski avion američke proizvodnje F-16 oborio je kasnih 80-ih tada sovjetski avion tokom rata u Avganistanu. Ako odemo još u prošlost, američki avion RU-8 Seminole, koji je letio iz Turske, oboren je iznad Armenije koja je tada bila dio sovjetske teritorije. Najpoznatiji incident je, naravno, rušenje pilota CIA-a Garyja Powersa i njegovog U2 špijunskog aviona 1962. godine. Sovjetski piloti takođe su igrali važnu ulogu tokom Korejskog rata između 1950. i 1953, kada su ruski izvori tvrdili da su oborili između 1.100 i 1.300 američkih letjelica.

Međutim, ovo sada je prvi put od kraja Hladnog rata da je neka članica NATO-a oborila ruski avion.

Iako Turska insistira da je imala puno pravo da sruši avion u svom vazdušnom prostoru, nakon incidenata posljednjih mjeseci, njihovi saveznici u NATO-u usredsrediće se na smirivanje.

Odnosi između Zapada i Rusije u posljednje vrijeme su odmrznuti, ali bi bilo prerano govoriti o približavanju dviju strana. Nakon pariskih napada, francuski predsjednik Francois Hollande najavio je da namjerava da se sretne s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, vezano za stvaranje velike koalicije protiv Islamske države. I američki predsjednik Barack Obama susreo se s Putinom i tom prilikom je primijećen prijateljski govor tijela, dok je Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojio rezoluciju kojom odobrava sve potrebne mjere za uništenje ISIL-a (iako je to, bez poglavlja 7, uglavnom tek politički gest).

Razgovori u Beču o budućnosti Sirije takođe su rezultirali izvjesnim napretkom u pogledu mirovnog rješenja u toj zemlji. I dok će NATO zasigurno uputiti Moskvi diplomatsku notu zbog ponovne povrede turskog vazdušnog prostora, turski zapadni saveznici neće željeti da ugroze diplomatska postignuća tako što će vršiti preveliki pritisak na Rusiju.

I šta će Rusija sada da napravi? Kao i svaki vođa, Putin će morati da odgovori. Međutim, moguće je da će stav Moskve da je avion bio u sirijskom vazdušnom prostoru, uprkos suprotnim turskim tvrdnjama, ostaviti prostor za kompromis u kojem Putin usmjerava svoj gnjev prema sirijskim pobunjenicima umjesto prema Turskoj.

Glasilo Kremlja, Russia Today, insistira da je avion oboren sa zemlje. Paradoksalno, to će možda imati umirujući učinak. Mnogo će, svakako, zavisiti i o ruskim pilotima, od kojih je jedan navodno u rukama Turkmena, dok je drugi, barem prema navodima sa društvenih mreža, poginuo.

Turske vlasti su u dobrim odnosima sa turkmenskom zajednicom i pobunjenicima na sjeveru Sirije – Ankara je čak tražila sastanak Savjeta bezbjednosti UN-a da bi se raspravili ruski i sirijski napadi na sirijske Turkmene – i možda bi mogle da iskoriste taj odnos da dođu do ruskih pilota ili njihovih tijela.

S druge strane, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan mogao bi da se zapita zašto bi pružio takvu vrstu pomoći zemlji koja nekažnjeno upada u vazdušni prostor njegove zemlje i to samo da bi zaštitio diplomatski proces u Siriji, na koji on, jedan od najljućih Asadovih protivnika, gleda sa skepsom.

Moskva i Ankara će najvjerovatnije uspjeti da izbjegnu dublji konflikt zbog ovog incidenta. Međutim, temeljni problem će ostati, jer će ovakve stvari nesumnjivo nastaviti da se događaju.

Dok god Rusija ne shvati da je takvo nepoštovanje NATO-ovih granica bezobzirna i opasna igra.

Bliski istok doveo je svjetske sile u najbliži odnos još od rata na Kosovu 1999. Međutim, ovog puta stanje je puno opasnije. Rat u Siriji ne generiše samo ogroman izbjeglički talas i povećava opasnost od terorizma na tlu Evrope, već je i pokretač tradicionalnih trvenja među suprotstavljenim zemljama.