Petočlana porodica iz Bijelog Polja koja se prijavila za azil u Njemačkoj: Djeca više nijesu gladna

S. H. i Dž. H. otišli su u junu u Njemačku u potrazi za boljim životom, jer od socijale koju su dobili uz mnogo muke i poniženja nijesu mogli da prehrane troje maloljetne djece. Nijesu ni pretpostavljali na kakav će prijem naići u Njemačkoj, a S. H. kaže da su djeca sita, srećna i bezbrižna, da su se popravili i da su za prethodnih pet mjeseci doživjeli nešto o čemu su mogli samo da sanjaju

Bračni par S. H. i Dž. H. iz Bijelog Polja (imena poznata redakciji) otišli su početkom juna sa troje maloljetne djece u Njemačku. Na taj korak odlučili su se, kako je kazala S. H, zbog teške finansijske situacije zbog koje je dolazilo i dotle da nemaju novca za hranu, jer su i ona i suprug nezaposleni.

Podstanari, sa socijalnim primanjem od nešto više od 100 eura, koje su jedva uspjeli da izdejstvuju prije nešto više od dvije godine, S. H. i Dž. H. se nijesu libili da rade bilo koji posao da bi djeci obezbijedili najosnovnije.

„I suprug i ja smo radili svakakve poslove. Najmlađe dijete vodila sam sa sobom, jer nijesam imala gdje da ga ostavim. No, ni to nije bilo dovoljno da preživimo. Najgore je uvijek bilo kada dođe jesen, a treba za dvoje strarije djece da obezbijedimo osnovno za školu. Da ne pričam o drvima za ogrijev i ostalom“, kazala je za Portal revije Fokus S. H.

Nerijetko se dešavalo, kaže, da nema djeci šta da spremi da jedu.

„Ni suprug ni ja nijesmo razmišljali o sebi, samo o njima. Niko ko nije prošao kroz to ne zna kako je roditelju kada djeci ne može da priušti hranu“, kaže ona.

Početkom juna pozajmili su novac, uzeli najosnovnije stvari i autobusom otputovali u Njemačku.

„Odmah smo dobili hranu, odjeću, obuću… Smjestili su nas u hajam (prostor poput garsonjere) u jednoj zgradi za azilante. Djeca su odmah počela da idu u vrtić, a nama je bilo obezbijeđeno apsolutno sve. Bila sam u šoku“, priča S. H.

O predusretljivosti Njemaca ima samo riječi hvale.

„Zamislite kada nas na ulici presreću ljudi svih generacija i pitaju treba li nam šta. Vjerujte, bilo me je mnogo puta stid, jer nikada u svojoj državi nijesam naišla na takvo gostoprimstvo“, kaže ona.

Nakon dvadesetak dana dobili su novi, bolji hajam u gradu Gifhornu, u maloj zgradi u kojoj je bilo sedam porodica iz Rožaja, Bijelog Polja i Podgorice, sa kojima su živjeli kao jedna familija.

„Tada je uslijedilo novo iznenađenje – čekali su nas novi, neraspakovani dušeci, posteljine… Sve novo. Dobili smo i socijalnu pomoć, i više nego što nam treba. Socijalni radnici su tako predusretljivi da sa njima imamo drugarski odnos. Desilo se da tri dana zaredom slavimo nekom od azilanata rođendane, a oni su nam, saznavši to, sazidali roštilj ispred zgrade“, dodaje S. H.

Ubrzo je uslijedio novi premještaj – u dvospratnu kuću. S. H. priča da je zanijemjela kada je vidjela u kakvim uslovima će da žive.

„Takav namještaj, kuhinju i sve ostalo nijesam vidjela u životu. I na sve to nas socijalna radnica pita da li nam odgovara! Ako ne, da traži drugu kuću. Nijesam mogla da vjerujem“.

Prisjetila se sa koliko muke su u Bijelom Polju uspjeli da izdejstvuju socijalnu pomoć, kroz šta je sve prolazila – maltretiranja, poniženja, kako su se zaposleni ophodili prema njoj, iako je u tom periodu bila u drugom stanju, a trudnoća joj je bila kritična…

„Doživljavala sam to da dvojica socijalnih radnika dođu u reviziju i otvaraju mi ormar da vide kakvu imam garderobu. Kada sam predavala zahtjeve za pomoć znali su da mi kažu: ’Kad bi mi svima plaćali socijalno. država bi osiromašila“, priča S. H.

Kako je ova petočlana porodica živjela najbolje ilustruje podatak da je S. H, nakon porođaja, babica zamolila da je izmjeri i ostala šokirana, jer je imala samo 48 kilograma.

„Prije odlaska u Njemačku radnik Centra za socijalni rad me pozvao na telefon i iznenađeno upitao: ’Zar vi niste još otišli? Zar ste još tu?’ Nevjerovatno. Došli smo u jedan drugi svijet u kojem se čovjek poštuje“, kaže S. H.

Trećeg septembra dvoje starije djece krenulo je u redovnu školu. Tri dana ranije posjetio ih je socijalni radnik koji im je kazao da bi željeli da upišu djecu u školu. Pošao je sa njima, dočekali su ih učitelji, nastavnici, sekretar…

„To se riječima ne može opisati dok se ne doživi“, ističe S. H.

Ostala djeca su ih, priča, odlično prihvatila, a nakon završetka nastave pohađaju časove njemačkog jezika. I ona i suprug uče jezik.

„Djeci nijesam kupila ni olovku za školu. Sve su im obezbijedili. A u Bijelom Polju sam jedva uspijevala da da sakupim novac i da im u kineskoj radnji kupim torbe od pet eura“, dodaje S. H.

Djeca su, ističe, u početku bila zbunjena, nenavikla na takve uslove života, ali su sada opuštena. Jedno trenira fudbal, drugo atletiku, sve besplatno, a iz škole se, kaže, uvijek vraćaju nasmijana.

Svake sedmice ih, veli, obilazi socijalna radnica da pita da li im nešto treba. Stan i komunalije su im plaćeni, a dobijaju i hranu u, kako kaže, ogromnim količinama. Imaju privilegiju da sa legitimacijom kupuju sve na popust od 30 do 50 odsto. Obezbijeđena im je i zdravstvena zaštita pa su, kaže, svi popravili zube, o čemu su, dok su bili u Bijelom Polju, mogli samo da sanjaju.

S. H. kaže da su joj djeca srećna, da su se popravila, da su bezbrižna… Predali su papire za azil 15. juna, a šta će dalje biti ne znaju.

Ipak, nedostaje joj porodica u Bijelom Polju.

„Često se čujem sa majkom, pošaljem joj slike… Mnogo mi nedostaje, mnogo sam je se uželjela…“, drhtavim glasom i kroz suze kaže S. H.

„Žalosno je kada pobjegnete iz svoje države zbog siromaštva. Njemcima smo neizmjerno zahvalni za svemu što su uradili za nas. A Crnoj Gori nehvala što nas je dovela do ovoga“, rekla je S. H.

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!