Tragedija izbjeglica inspirisala pjesnika Faiza Softića da napiše dirljivu pjesmu

Faiz Softić, književnik porijeklom iz Vrba kod Bijelog Polja, koji već duže vrijeme radi i stvara u Luksemburgu, napisao je dirljivu pjesmu posvećenu izbjeglicama iz Sirije. Softić, koji je I sam preživio užase rata u Sarajevu, do sada je objavio knjige poezije „Strašan je zid bez sjene“ i „Čovjek na rasputici“, romane „Pod Kun planinom“ i „Strah od rodne kuće“, zbirku priča „Čovjek koji kisne“…

Foto: Ado Softić

 KOLONA
(Posvećeno izbjeglicama iz Sirije)

Znam. Dobro poznajem taj put.
 I ne smijem se zakleti da ja
 ili neko iz kolone
 Koja se protezala od Bosne
 Do kraja Svijeta
 Nije zgazio mrava.
 Mrava iznad čijeg rasta
 Ljudi divljaju do besvijesti,
 Ili do umora.

Znam, bježao sam i strah gnjilio
 Pod mojim pazuhom.
 Strah i stid –
 Od kuće rodne bježimo.
 Tražeći dom
 padamo u nepovrat.
 Sa mnom je išao pod ruku moj strah
 I šaptao mi uspavanku.

Jer tamo – ko me čeka?!
 Ko će se smilovati da primi sve moje
 Patnje,
 Strepnje,
 Sve moje falinke
 I sve moje želje,
 Jer – živ sam, ili to želim biti.

Stid me što bježim,
 I hulja što postah.
 Sve to znam i srce mi postaje bomba,
 bomba koja će me ubiti.

Na nebu zvijezde
 Puće usnicama i zabezeknute šute.
 Da nismo utekli
 Oni bi nas ispratili
 Ili se na hiljadu načina dovijali
 Da nas nema.

I nema nas.
 Evo nas u koloni sanjalačkoj
 Pred pendrecima,
žicama,
 Pred pticama
čiji se let kameni.

Kako su ozeble ruke prazne!
 Milosti, dajte milosti….
 Mrtva poručuju djeca
 dok ih more istura na obalu pješčanu.

Ja nisam harfa
 Niti onaj zgaženi mrav
 A mogao sam biti
 ili ću biti.
 Mrav iznad čije visine divljamo.
 Ukorelu nosimo krv
 I svoje sjeme nosimo
 u neki nepoznati kraj,
 Sjeme iz kojega ćemo pronići,
 I biti suncokreti.

Ako nam se smiluju…

 

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!