Tragedija izbjeglica inspirisala pjesnika Faiza Softića da napiše dirljivu pjesmu
Faiz Softić, književnik porijeklom iz Vrba kod Bijelog Polja, koji već duže vrijeme radi i stvara u Luksemburgu, napisao je dirljivu pjesmu posvećenu izbjeglicama iz Sirije. Softić, koji je I sam preživio užase rata u Sarajevu, do sada je objavio knjige poezije „Strašan je zid bez sjene“ i „Čovjek na rasputici“, romane „Pod Kun planinom“ i „Strah od rodne kuće“, zbirku priča „Čovjek koji kisne“…
Foto: Ado Softić
KOLONA
(Posvećeno izbjeglicama iz Sirije)
Znam. Dobro poznajem taj put.
I ne smijem se zakleti da ja
ili neko iz kolone
Koja se protezala od Bosne
Do kraja Svijeta
Nije zgazio mrava.
Mrava iznad čijeg rasta
Ljudi divljaju do besvijesti,
Ili do umora.
Znam, bježao sam i strah gnjilio
Pod mojim pazuhom.
Strah i stid –
Od kuće rodne bježimo.
Tražeći dom
padamo u nepovrat.
Sa mnom je išao pod ruku moj strah
I šaptao mi uspavanku.
Jer tamo – ko me čeka?!
Ko će se smilovati da primi sve moje
Patnje,
Strepnje,
Sve moje falinke
I sve moje želje,
Jer – živ sam, ili to želim biti.
Stid me što bježim,
I hulja što postah.
Sve to znam i srce mi postaje bomba,
bomba koja će me ubiti.
Na nebu zvijezde
Puće usnicama i zabezeknute šute.
Da nismo utekli
Oni bi nas ispratili
Ili se na hiljadu načina dovijali
Da nas nema.
I nema nas.
Evo nas u koloni sanjalačkoj
Pred pendrecima,
žicama,
Pred pticama
čiji se let kameni.
Kako su ozeble ruke prazne!
Milosti, dajte milosti….
Mrtva poručuju djeca
dok ih more istura na obalu pješčanu.
Ja nisam harfa
Niti onaj zgaženi mrav
A mogao sam biti
ili ću biti.
Mrav iznad čije visine divljamo.
Ukorelu nosimo krv
I svoje sjeme nosimo
u neki nepoznati kraj,
Sjeme iz kojega ćemo pronići,
I biti suncokreti.
Ako nam se smiluju…
Komentari