Malo je onih koji, iako žive lagodno, pomažu drugim ljudima i čine svijet boljim mjestom za život.

Upravo takav je Zilhad Suljanović iz Sanskog Mosta, koji, otkako je 1989. godine otišao u Austriju “trbuhom za kruhom”, pomaže ljudima u nevoliji, pa tako sada i izbjeglicama koje zbog ratova u njihovim zemljama zasipaju Evropu.

Kada ljudi čuju životne priče kao što je to Zilhadova, na trenutak povjeruju u izreku Meše Selimovića “da ima više dobrih nego zlih ljudi”.

“U Austriju sam došao 1989. jer sam jednostavno želio bolji život i na kraju sam ga svojim napornim radom i dobio. Sada sam vlasnik jedne transportne firme. Sve sam zaradio krvavim radom ali, hvala Bogu, dobio sam priliku za to”, priča Suljanović.

PRAZNA DISKOTEKA

On je, kaže, u momentu kada je stigao u austrijski grad Traun, gdje i danas živi, želio da, ako bude u mogućnosti, pomogne ljudima koje je zahvatila nesreća.

“Godine 1992. počeo je rat u mojoj Bosni i Hercegovini. Odmah sam se aktivirao da skupim što više humanitarne pomoći za moju zemlju i da pomognem ljudima iz BiH da dođu u Austriju i da pobjegnu od tih strahota tamo. Osjećao sam neku vrstu odgovornosti”.

Kao i tada, Suljanović i danas osjeća neku vrstu odgovornosti prema izbjeglicama koje dolaze sa Bliskog istoka i čiji je put, tvrdi on, mnogo teži nego što je to bio onaj izbjeglicama iz BiH.

On je, piše portal balkans.aljazeera.net, u praznoj diskoteci, koja je u njegovom vlasništvu, udomio 50 izbjeglica i sada se brine o njima.

“To su ljudi koji dolaze iz Sirije, Avganistana, Palestine… Prelaze hiljade kilometara da bi došli u Evropu i jako su iscrpljeni jer su većinu puta prešli pješke. Sada zamislite samo da prevalite toliki put, a da ne znate šta vas čeka na ‘drugoj strani’”.

Za izbjeglice je Suljanović saznao gledajući televizijski izvještaj i odmah je znao šta mu je činiti.

“Gledao sam Al Jazeeru Balkans i vidio da je nekoliko stotina izbjeglica stiglo na željezničku stanicu u Beču i da tamo čekaju. Nazvao sam vladu Austrije i rekao im da sam spreman da primim 50 izbjeglica i da je na njima jedino da ih dovedu do grada Trauna. Tako su i uradili. Odmah, narednog dana, oni su autobusima dovedeni u ovaj grad i ja sam ih preuzeo”.

Na početku je, tvrdi Suljanović, bilo teško osvojiti povjerenje izbjeglica, jer su jako ponosni i ne vjeruju ljudima.

“Sada, kada su se navikli na mene, sve je lakše. Zbližio sam se sa tim ljudima, a oni se svaki put kada me vide iznova zahvaljuju i zovu me ‘habibi’ (brat). Ovdje ne vjeruju nikome osim meni. Čak kada ljudi iz okolnih sela, na moju incijativu, nekad donesu hranu, oni neće da jedu dok ja prvi ne probam. Tako su ljudi iz mjesta Engerwitzdorf prije neki dan donijeli ćureće šnicle, ali izbjeglice nijesu htjele da jedu dok ja ne probam”.

Izbjeglice koje je udomio, tvrdi Suljanović, većinom nijesu obrazovani ljudi, ali su jako religiozni.

On im je u prostor u kojem se nalaze ugradio zvučnike kako bi mogli da klanjaju svaki namaz.

“To je nevjerovatno. Kada vidim te ljude, koji žive u neizvjesnosti i koji su doživjeli toliko, da se toliko posvećuju religiji… Drago mi je kada vidim koliko poštuju vjeru”.

DUGOTRAJAN PROCES

Izbjeglice će kod njega ostati pet godina, tvrdi Suljanović, a planira da se sam brine o njima.

“Oni sada čekaju da im se odredi status. To je dugotrajan proces. Sve dok budu ovdje ja ću se brinuti o njima. Svaka pomoć je dobrodošla, ali ne oslanjam se na nikoga. Svaka izbjeglica od Austrije dobije pet eura dnevno, ali to, nažalost, nije dovoljno da se zadovolje sve njihove potrebe. Posebno za one izbjeglice koje imaju djecu. Baš jutros sam na Facebook postavio tekst kojim pozivam sve one koji žele nešto da urade za ove ljude, da pripreme to i ja ću to pokupiti. Samo trebaju da pripreme stvari koje su voljni da daju i ja ću ih odnijeti”.

Na pitanje kako se Austrija kao država ponaša prema izbjeglicama, Suljanović kaže da je korektna i da čini sve što je u njenoj moći da pomogne tim ljudima. To je, tvrdi, uvijek radila.

Izvor: balkans.aljazeera.net