Iako se sa terase njegovog doma u Plavu vidi sva ljepota najvećeg ledničkog jezera u Crnoj Gori, Smajo Srdanović to bogatstvo i ljepotu nije primjećivao dok nije otišao i zaradio makar dva dolara.

“Ako čovjek nema hljeba na stolu, on ne vidi ljepote Crne Gore. Ja imam kuću odakle se vidi sva ljepota Plavskog jezera, ali nikad tu ljepotu nijesam vidio dok nisam otišao i zaradio dva dolara. Sad kad odem u Crnu Goru, vidim u kakvoj sam ljepoti rastao. A nijesam je vidio kad nijesam imao novca u džepu”, kaže u razgovoru za Portal RTCG hadži Smajo Srdanović.

Kad je prije 25 godina odlazio za Ameriku, boreći se sa grižom savjesti što ostavlja roditelje same, ni slutio nije da će dogurati do pozicije izvršnog direktora u kompaniji “Stela menadžment” koja u Njujorku ima oko 15.000 stanova. Tvrdi i da bi se u Crnoj Gori bolje živjelo, kad bi se radilo onoliko koliko se radi kad se iz nje ode.

Ljudi gube volju za radom

Od običnog radnika do izvršnog direktora u kompaniji “Stela menadžment” – Srdanović na sastanku sa mendžmentom

“Ljudi u Crnoj Gori gube volju za radom. Mislim da smo ih, nažalost, i mi odavde malo pokvarili. Pošaljemo tamo rodbini dolare i oni neće da rade. Kažu da im je bolje da potroše pet minuta telefona sa bratom, da mu se zamoli, nego da radi 30 dana. Da smo mi u Plavu radili kao što ovdje radimo, ne bi tamo loše živjeli”, kaže Srdanović.

Prisjetio se i vremena kad je odlučio da bolji život potraži u Americi.

“Morao sam da napustim svoj rodni kraj i dođem u državu u kojoj nijesam znao jezik. Žrtvovao sam se, a prije dolaska sam razmišljao da u napraviti grijeh odem li i ostavim roditelje same. To me je godinu dana mučilo. Kad sam vidio da ne mogu da opstanem zbog finansijskih uslova u Plavu, iako sam se školovao, odlučio sam da rizikujem i odem u Amerku, ne bih li pomogao roditeljima”, kaže Srdanović.

Upoznao i Bila Klintona – Srdanović sa bivšim predsjednikom SAD

Po dolasku u Njujork radio je kao običan radnik, poput svih naših ljudi. No, iskoristio je priliku koja mu se ukazala, pa je upisao Kvins koledž, gdje je učio engleski jezik i rad na kompjuterima.

“Pokušao sam da uradim nešto više i da budem nešto više od običnog radnika. Bog mi je dao sreću da sam našao dobru firmu, gdje sam dao svoj maksimum. Gazde su vrlo brzo čule za moj rad i poštenje, pa sam postao jedan od šefova. Radio sam i po 15 sati dnevno da bih naučio i dokazao se. Za vrlo kratko vrijeme, od oko godinu i po dana, sam postao menadžer. Vremenom sam dobijao bolje pozicije, a danas sam izvršni direktor firme koja ima 103 zgrade, odnosno oko 15 hiljada stanova i deset zgrada sa 15 spratova kancelarija”, navodi on.

Sebe pronašao u vjeri

Nakon što je napredovao, poželio je i drugima da pomogne.

“Tada sam odlučio da će, ako je ovo pozicija za mene, i moj narod imati koristi od toga i firme u kojoj radim. Hiljadu radnika je prošlo kroz ovu firmu, a trenutno u njoj radi oko 600 Bošnjaka i Albanaca”, kaže Srdanović, navodeći kako je pomagao svima porijeklom iz Crne Gore, bez obzira na vjeru i nacionalnost.

Prisjeća se i da o svojoj vjeri, kad je došao u Ameriku, nije znao ništa. Počeo je, kako kaže, da živi američki način života, pa kući ne bi dolazio zadovoljan. U džamiju je, kako veli, prvi put uao kad je imao 21 godinu.

131196 “I mislim da sam sebe tu našao. Došao sam do zaključka da mi nijesmo stvoreni da jedemo, pijemo i idemo u kupatilo. Studirao sam vjeru i napredovao u poslu. Nijesam gledao da se obogatim, nego da što više pomognem svoj narod. Tako mi je bog pomogao da iz ničega stvorimo Islamski centar Monticello”, kaže Srdanović.

Druga čast koja ga je zadovoljila kao Bošnjaka je što su stvorili Bošnjački islamski centar u Njujorku, na mjestu gdje je nekad bila baptistička crkva, koju su držali Italijani.

“Oni nijesu imali više članova i crkva je bila u lošem stanju. Ponudio sam 1.350.000 dolara i mi smo to kupili. Bošnjaci Plava, Gusinja i Sandžaka su svojim rukama napravili taj lijepi objekat”, kaže naš sagovornik.

Smatra da je u Americi, gdje pored mnogo lijepih ima i onih ružnih stvari, “potrebno izgraditi alternativu za našu djecu i omladinu”.

“Da bi održali običaje i vjeru moramo imati alternativu drogi i alkoholu. Ja sam vjernik, bio sam na hadžu. Ako jednog čovjeka mogu da spasim od kocke, alkohola ili droge, onda sam uspio”, kaže Smajo.

Ljude, tvrdi, nikad nije dijelo na Srbe, Crnogorce ili Muslimane. Ratovi koji su se desili 90-ih probudili su, kako je rekao, nacionalnost kod naših naroda.

“Mene interesuje je li čovjek svjestan insan, ja bih mu pomogao bez obzira na vjeru, ako mu je pomoć potrebna”, kaže on.

Svi narodi da bolje upoznaju svoju vjeru

Iako su se u Crnoj Gori desile, kako je rekao, mnoge pozitivne stvari, ne dopada mu se što nije ispunjeno jedno od ključnih obećanja da će Crna Gora biti građanska država.

“Crnoj Gori trebaju sve nacije. Crna Gora treba i Srbe, i Albance i Hrvate i Bošnjake. Mislim da je nekome cilj da pocrnogorči i Srbe i Albance i Hrvate i Bošnjake. Mislim da je to pogrešno. Mislim da je jedna bašta od različitog cvijeća ljepša bašta. Kad se dočekuju delegacije u Crnoj Gori ne bi trebalo da bude samo crnogorska nacionalna nošnja. Trebalo bi da tu bude i srpska i albanska i hrvatska i bošnjačka, da se dokaže Evropi da je to država svih naroda”, kaže Smajo, navodeći da nije saglasan ni sa vjerskim simbolima na državnoj zastavi koja su, kako je rekao, obilježja jednog naroda.

Narodu u Crnoj Gori je poručio da malo bolje upoznaju svoju vjeru.

“Nažalost, puno Crnogoraca ne zna mnogo o svojoj vjeri, kao što puno Bošnjaka ne zna mnogo o islamu. Kad bi svi malo bolje poznavali svoju vjeru, bili bismo bliži jedni drugima. Dužnost svakog muslimana je da pomognu svaku crkvu u Crnoj Gori, ali jednog dana želim da ta zemlja bude ravnopravna za sve građane, bez obzira bili oni manjina ili većina. Crna Gora treba da bude majka svim narodima, bez obzira na naciju”, poručio je Srdanović.

Izvor: Igor Pejovic (rtcg.me)

Foto: Fejsbuk