“Đekna još ni je umrla a kad će ne znamo”, naslov je popularne TV serije koja u sjećanju onih koji su je gledali, sasvim je sigurno, neće nikada umrijeti. Pogotovo ne Drago Malović, glumac koji je tumačio lik Radosava. Draga Malovića, ili Radosava, posjetili smo svojevremeno u njegovom stanu u Podgorici. Tada nam je kazao da više ne nastupa niđe i da se teško kreće.

“Sjedim sam u ova četiri zida. Uzmem nešto da pročitam, najviše od Njegoša i kralja Nikole, a od štampe ‘Pobjedu’ i to najviše radi čitulja”, reče nam tada Drago Malović, čije ime je, prije humorističke tvorevine Miodraga Karadžića i Živka Nikolića, u široj javnosti bilo nepoznato. Na zalasku glumačke karijere ova serija mu je donijela popularnost. I ne samo to:

“Da nije bilo ‘Đekne’ ne bih se ni proslavio. Ostao bih anoniman kao i mnoge moje kolege.”

Uloga Radosava je bila stvorena za mene, a čuveni hrvatski glumac Boris Dvornik je tada govorio:’Di je bija taj glumac dosad. Di je bija? Pa on ne glumi, on potire glumu. On prirodno igra’. I Živko je tada kazao da niko u Jugoslaviji takvog Radosava ne bi odigrao kao ja.

Ulogu je dobio na insistiranje Živka Nikolića.

“Umjetnički rukovodilac Televizije ‘Titograd’, od čijeg mišljenja je i zavisila podjela uloga, a kako mi je kazao pokojni Živko Nikolić, nije me bio predvidio u tom serijalu. Međutim, kada je Živko čuo ko treba da tumači lik Radosava, rekao im je da ukoliko hoće da on režira ‘Đeknu’, tu ulogu neće igrati niko drugi do Drago Malović”, pričao je istaknuti glumac.

POISTOVJETIO SE SA RADOSAVOM

“Glumac se ili rađa ili nije glumac”, tvrdio je Malović. A on jeste bio rođeni glumac. I to 1924, u Nikšiću. On glumac, među četiri sestre. Završetkom Drugog svjetskog rata, kao napredan omladinac, sa Veljkom Mandićem, priključio se dramskoj sekciji Kulturno umjetničkog društva “Radoje Dakić”, odnosno “Zahumlja”. Predstave su igrali u Nikšiću, da bi 1949, u Nikšićkom pozorištu počeli pravu karijeru na “daskama koje život znače”. Radio je i tri godine u pozorištu u Kragujevcu odakle se, zbog bolesti, vratio u rodni grad. Nakon zatvaranja “Nikšićkog pozorišta” 1965, Malović se seli u Podgoricu i od tada je član “Titogradskog gradskog pozorišta”. Igrao je u mnogim predstavama, kao i u sedam filmova Živka Nikolića gdje je imao sporedne uloge. To je i dovelo do toga da se ovaj sjajni crnogorski režiser založi da Malović dobije ulogu Radosava.

“Prvu epizodu snimili smo u Lipovu kod Kolašina i tada se televizija Titograd odlučila da napravi serijal koji je svim akterima donio naglu popularnost. Uloga Radosava je bila stvorena za mene, a čuveni hrvatski glumac Boris Dvornik je tada govorio:’Di je bija taj glumac dosad. Di je bija? Pa on ne glumi, on potire glumu. On prirodno igra’. I Živko je tada kazao da niko u Jugoslaviji takvog Radosava ne bi odigrao kao ja.”

U toku emitovanja serije preminuo je jedan od glavnih aktera – Veljko Mandić. Kažu da je teško povjerovati glumcu da više nije živ, i da se uvijek čini da je to još jedna njegova uloga, gdje će nakon snimljene scene doći iza kamera i sumnjičavo upitati: “A, kako vam se čini. Jel’ bilo dobro?”

“Tada se, eto, Veljko nije pojavio. Bio je veliki glumac i veliki čovjek”, pričao je Malović.

Pokojni Veljko Mandić je u seriji tumačio ulogu Radosavovog oca, iako je od Malovića mlađi pola godine.

“Sudbina je htjela da ja dobijem nagradu koja nosi njegovo ime. Tada mi je gradonačelnik Nikšića uručio i koverat u kojem je bilo 1884 eura, što ima simbolike jer je 1884. godine osnovano ’Nikšićko pozorište’.”

STIGAO I U “MINKEN”

Drago Malović nam je tada kazao da, pored Mandića, među živima nijesu ni mnogi drugi akteri serije.

“Ljiljana Kontić, koja je igrala Radosavovu suprugu Ljeposavu, kao i Ljiljana Krstić, koja je tumačila lik njegove majke, su jedne od onih koje danas nijesu među nama. Svi smo se bili dobro uklopili. Bile su sjajne glumice”, sa tugom u glasu pričao nam je Malović.

Zef Dedivanović – Bato, koji je igrao Joksima, još je među živima. Kako nam je tada kazao Drago Malović, odnosno, Radosav, i dalje su u svađi zbog toga što mu nije vratio Ćetalja.

“A kakva je ona pogan i onaj špijun. Svako selo kod nas ima svoga špijuna. On proglasi mene narodnim neprijateljem samo da bi na kongresu partije kazao da u njegovom selu postoji narodni neprijatelj, a ko će to biti do Radosav. Joksim me je i prije ovog intervjua zvao, pita šta ću danas da radim? E vala mu nijesam htio reći pa da će pući.”

Zahvaljujući insertima iz “Đekne”, Malović je obišao pola Evrope. Čak je i u Njemačkoj bio, pa nijesmo mogli da ga ne pitamo da li mu je pomoglo to što je u seriji od pokojnog Čeda Vukmanovića učio njemački jezik kada je trebalo da putuje kod Miša u “Minken”.

“Aktung, aktung…”, započeo je odgovor na njemačkom. “Auuu, kako ono bješe dalje! E nema sada Cvela da mi kaže. Nema bogami, a bio je sjajan čovjek i glumac.”

PRAZAN JE BIO ŽIVOT BEZ KOSE

Radosav je Maloviću bio životna priča. Bez Radosava, priznavao je, ne može da živi.

“Bogomi se moj Draško često ponaša kao Radosav”, govorila je svojevremeno Malovićeva supruga Kosa koja je čitavog života bila domaćica, dok je njen suprug na “daskama koje život znače” zarađivao za porodicu.

“Kao što Crna Gora ima Radosava, tako je Bosna i Hercegovina imala Moma i Uzeira, Rejhana Demirdžića i Rudija Alvađa, koji su bili poznati u cijeloj Jugoslaviji. Znaš, Koso, u Sarajevu su postojala dva solitera koje su Sarajlije nazvale ’Momo i Uzeir’. Eto, ja sam imao tu čast da glumim lik koji će zauvijek ostati zaštitni lik Crnogoraca”, odgovarao je Drago svojoj supruzi.

Kosu Vukotić je upoznao 1949. godine, u Nikšiću.

“Na korzou sam se slučajno sudario sa njom. Pogledala me oštrije, a ja sam se nasmijao. Od tada smo se počeli sastajati i preko nekih prijatelja dopisivati. Bila je prava ljepotica. Nakon tri godine zabavljanja, vjenčali smo se. Pokojni Veljko Mandić mi je bio kum”, sa sjetom je pričao Malović.

Samo je osam mjeseci nedostajalo je da proslave zlatnu svadbu.

“Baš smo se pred njenu smrt dogovarali da proslavimo zlatnu svadbu. Računali smo da ćemo je dočekati ali sudbina tako nije htjela… Kosa je umrla početkom februara, 2003. godine.”

A Kosu je volio čak i više od pozorišta. Sa njom je imao sina i dvije ćerke, brojnu unučad. Kada je Kosa umrla Drago je pustio bradu. Govorili su mu da je pokrati.

“Da nijesu moja djeca insistirala, ne bih je potkraćivao dok sam živ! Moj otac je živio sto i dvije godine i ljudi mi često kažu da sam ja zaslužio da živim sto i pet. Ne daj Bože i Sveti Vasilije Ostroški i svi sveci da doživim toliko godina. Nema potrebe. Rad bih bio da ujutru zatvorim oči, jer mi je sva porodica dobro i zdravo”, govorio je Malović. I, eto, zatvori i on oči. Ali Radosav neće. On će dok je vijeka i svijeta gledati ispod onih njegovih gustih vjeđa, prkositi Joksimu i jahati svog Ćetalja.

Sead Hodžić

UPORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE