Ceca je u našem orkestru pjevala dvije godine. Tada je bila veoma mlada, mislim da je imala 16-17 godina. Imala je sreću da je na jednom od nastupa primijeti čuveni harmonikaš Mirko Kodić, koji ljetovao na plaži Utjeha, između Bara i Ulcinja

Sabrija Vulić, pjevač iz Bara, koji više od dvije decenije živi i radi u Čikagu, iza sebe ima sedam snimljenih albuma i nekoliko hitova koji su i danas slušani. Tih i nenametljiv, Sabrija karijeru gradi godinama. Ne voli da priča o privatnom životu i o događajima kojima bi sigurno izazvao veliku pažnju na prostoru bivše Jugoslavije. 

Kaže da ne želi da na račun drugih dobija prostor u medijima. Zbog toga je insistirao da ne odgovara na neka pitanja koja smo mu postavili. Mi se, naravno, ne ljutimo, poznajemo ga dugo, i možemo slobodno reći da je malo pjevača koji posjeduju ljudske kvalitete kao on.

Razgovor smo počeli malo šaljivim pitanjem. S obzirom da postoje tri čovjeka koji se zovu Sabrija Vulić, htjeli smo da provjerimo da li razgovaramo sa pravim.

„Bilo je i ranije nekih šala u medijima na račun toga. Tačno je da dva moja rođaka imaju ista imena i prezimena kao ja. Jedan je novinar, a drugi takođe pjevač. Novinar Sabrija Vulić radi na RTCG i najstariji je od nas. Drugi rođak je mlađi od nas, ima nekoliko snimljenih pjesama i živi u Baru“, kaže Sabrija.

U kakvim ste odnosima?

– Sa njima sam u izuzetno dobrim odnosima. Iako imamo ista imena, to ne smeta nikom od nas. Sa svojim imenjakom pjevačem sam snimio i pjesmu, koja se najstarijem Sabriji veoma dopala.

Koliko dugo se bavite muzikom?

– Muzikom se bavim više od 30 godina. Na početku sam istovremeno bio i harmonikaš i pjevač. Nakon služenja vojnog roka, početkom osamdesetih godina, svirao sam i pjevao u čuvenom orkestru „Oaza“, koji je važio za jedan od najboljih na Crnogorskom primorju. Pored mene, tadašnji članovi su bili vođa orkestra, pokojni Nikola Jovićević – bubnjar, Slavko Spahić – solo gitara, Nebojša Nešo Rajčić – bas gitara, a pjevač je bio rahmetli Ismet Kiki Sulejmanović.

Pominjete orkestar „Oaza“, ali ne i Cecu Ražnatović (tada Veličković) sa kojom ste u to vrijeme nastupali. Zašto?

– Istina je da smo tada zajedno nastupali, ali ne želim da zahvaljujući tome skrećem pažnju medija na sebe.

Kruže razne priče u vezi Cece i vaših nastupa po primorju. Šta to krijete?

– Ništa ne krijem. Sad bi meni bilo najlakše da izmislim razne događaje i dospijem u sve medije na prostoru bivše Jugoslavije. Ali ja nijesam takav čovjek. Mogu samo da vam kažem da je Ceca u našem orkestru pjevala dvije godine, da je tada bila veoma mlada, mislim da je imala 16-17 godina. Sa njom su na primorje dolazili njeni roditelji i sestra. Bila je veoma talentovana i privlačila je pažnju gdje god smo nastupali. Imala je sreću da je na jednom od nastupa primijeti čuveni harmonikaš Mirko Kodić, koji je ljetovao na plaži Utjeha, između Bara i Ulcinja. Shvatio je da se radi o prvoklasnom talentu, tako da je to za nju bila odskočna daska.

Neki članovi orkestra su kasnije bili ljuti što Vas je zaboravila…

– Taj period je daleko iza nas. Ja nikada od nje nijesam ništa tražio, tako da ne mogu ništa negativno da kažem po tom pitanju. Jednom mi je preko prijatelja poručila da mogu uvijek da računam na njenu pomoć, ali joj se nijesam obraćao.

Možete li nam ustupiti neku vašu zajedničku fotografiju, kako bi je objavili uz ovaj intervju? Možda neki video snimak sa barskih svadbi na kojima ste zajedno nastupali? Mi imamo samo jednu fotografiju, a znam da ih Vi imate puno.

– Ne želim da stičem slavu na taj način.

Ovdje, u Americi, pjevači ne biraju sredstva da dođu do popularnosti. Kako to da Vas nijesu pokvarili?

– Draže mi je da budem dobar čovjek, nego „pokvaren“ pjevač. U SAD živim više od 20 godina i uvijek sam se trudio da budem korektan sa svima. Uspio sam da u ovoj velikoj zemlji uspostavim dobre odnose sa svim našim ljudima, kako u Čikagu, tako i u drugim gradovima širom države.

Koje su pjesme obilježile Vašu karijeru?

– Do sad sam snimio sedam albuma, a pjesme koje su obilježile moju karijeru su “Nevjesta“, „Domaćine, domaćine“, „Nova šota“ „Dijamant“, „Ja sam rođen tamo“, „Burma“, „U ovoj se kući veli“, „Zavodnica“, “Lijepa mala“, „Piči fića“, „Stranac“…

Znam da su Vaše pjesme veoma popularne na iseljeničkim svadbama. Koliko su popularne u zavičaju? 

– Teško je iz Čikaga probiti taj medijski zid na prostorima Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije…, gdje bi moje pjesme bile veoma slušane. Ja nijesam takav tip da ljude vučem za rukav i molim ih da mi pomognu. Srećom, postoji Youtube, gdje ljudi mogu pogledati moje spotove, tako da mi i to veoma pomaže. Zahvaljujući tome mnoge moje pjesme su slušane i u zavičaju.

Primijetio sam na Vašem Fejsbuk profilu da često nastupate sa harmonikaškom legendom Mićom Radovanovićem. Ima li u Čikagu posla za muzičare sa naših prostora?

– U Čikagu i okolini, prema nezvaničnim podacima, živi oko pola miliona ljudi koji vode porijeklo sa prostora bivše Jugoslavije. Zadovoljstvo mi je što sarađujem sa Mićom i mnogim drugim muzičarima koji danas žive u Americi, kao i s onim koji dolaze na gostovanja u Ameriku. Trudim se da sa svima imam korektne odnose. Posla u Čikagu ima dosta, a ja putujem po čitavoj Americi, gdje god me ljudi pozovu.

 Je li u Americi baš onako kako pjeva Ekrem Jevrić?

– U pjesmi „Kuća, pos’o“ ima dosta istine, ali nije baš sve tako crno. Ekrem je tu pjesmu otpjevao na orginalan način i mnogi iseljenici u Americi se u njoj prepoznaju, tako da je postala nešto poput himne.

Vaša nedavno snimljena pjesma „Stranac“ postala je u SAD veoma slušana. Nakon nešto više od dvije decenije provedenih u Čikagu, gdje je Sabrija stranac?

– Dobro pitanje, jer ja danas stvarno ne znam gdje sam veći stranac – u ovoj zemlji ili u zavičaju. U Crnu Goru idem svake druge godine, tako da se ponekad tamo osjećam većim strancem nego ovdje.

Koliko Barana živi u Čikagu?

– Mislim da nas ima oko hiljadu. Imamo svoj klub, „Rumija“, gdje se često okupljamo. Pored Čikaga, nas Barana ima dosta i u Njujorku.

Kakvi su Vam dalji planovi?

– Nadam se da ću do nove godine snimiti još dvije nove pjesme i dva nova spota. Imam spreman dobar tekst za duet, tako da se nadam da ću uskoro naći koleginicu sa kojom ću je na odgovarajući način otpjevati.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE