Sudbina je htjela da Gusinjanin Džafer Bektešević, umjesto u svojoj radnji u Kosovskoj Mitrovici, danas prodaje ćevape i bureke u gradu o kojem sanjaju milioni – Njujorku.

Još daleke 1970. godine, sa bratom Enverom počeo je da se bavi ugostiteljstvom, da bi pet godina kasnije u Kosovskoj Mitrovici otvorili restoran koji se zvao „Ukus“. Tako je i krenulo. A u restoranu su i Džaferova braća, Haljit, Zufer i Aljo, počela da peku zanat i uče kako da naprave ćevape i bureke.

Ubrzo je u Zvečanu počela da radi njihova buregdžinica „Visitor“, koja i danas nosi to ime. Potom su otvorili ćevabdžinicu u Plavu koja nosi ime tog grada, a uslijedilo je i otvaranje restorana u Zubinom potoku.

„Nas petorica braće smo se bavili ugostiteljskim poslom, dok se jedino najmlađi Zamo školovao. Završio je fakultet i radio u svojoj struci. Bila su to srećna vremena… Svi smo imali sopstvenu ugostiteljsku radnju i posao je dobro išao“, priča Džafer.

Zbog rata na Kosovu Džafer se sa familijom 2001. godine doselio u SAD, gdje je morao da krene od početka. S obzirom na decenije provedene u ugostiteljstvu, Džafer je i u dalekom i stranom Njujorku riješio da otvori radnju kao u Mitrovici. Oko imena nije puno razmišljao – ćevabžinica-buregžinica „Ukus“ počela je da radi prije sedam godina u Astoriji.

Oni koji su imali priliku da ručaju u tom ugostiteljskom objektu imaju samo riječi hvale. Džaferov sin Fikret i ćerka Edina su naslijedili očevu ljubav prema tom poslu, a glavna podrška im je majka Idajeta. „Ukus“ danas privlači sve više gostiju, a među njima su redovni i Amerikanci, koji svrate da probaju naše specijalitete.

Džafer danas uglavnom odmara. S novinama i turskom kafom na stolu, često ga možete vidjeti u njihovom ugostiteljskom objektu. Njegov nasljednik Fikret ima petnaestogodišnje iskustvo, dok mlađi sinovi Fuad i Edin tek ponekad svrate da pomognu. Oni se krenuli nekim drugim putem i za mjesto pod američkim suncem boriće se fakultetskim diplomama.

„Ovo je naš porodični biznis. Trudimo se da opravdamo ime radnje. Tako smo radili i u Mitrovici. Najvažnije je da je gost zadovoljan. Ovdje već imamo stalne mušterije, a sve je više novih gostiju“, priča Fikret.

Porodica Bektešević ne planira da u skorije vrijeme širi posao. Kažu da su zadovoljni onim što imaju. Jer, nije lako krenuti ispočetka. Kosovska Mitrovica je daleko, a o radnji i ostavljenom ognjištu se nema kad razmišljati.

Mušterije ne mogu da čekaju.

Sead Hodžić

NAPOMENA: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA