Sestra i ja smo odrasli s majkom i odlično znam koliko nam je bilo teško, posebno njoj, koja nam je istovremeno bila i otac i majka. Vjerovatno je i to razlog zašto sam posvjećen porodici. Moja djeca rastu uz oba roditelja i, srećom, i ne slute kakva je to blagodet…

Za umjetnost nije dovoljna samo emocija. Neophodan je i onaj nevidljivi most mudrosti da najdublje iz sebe pretočite u sliku, notu, riječ… Dino Merlin skromno priznaje taj genij, prelazeći preko činjenica sa lakoćom i gotovo dječjom stidljivošću. Kao i svaki vrhunski umjetnik, teži pojednostavljenju i demistifikaciji, ali talenat ga čini velikim, ma koliko on pokušavao da bude prosječan. I u najsrećnijim danima u životu opčinjen je skromnošću koja krasi čitavu njegovu porodicu. Divi se nenametljivosti supruge Amele i tradicionalno proslavlja dan kada je prije trideset pet godina preko njenih usana prešlo jedno tiho “volim te”. Čovjek iz druge dimenzije, zaljubljenik u stare bicikle, balkanski bard, autor uz čije smo stihove patili, voljeli, ljubili. Čarobnjak čija magija decenijama traje. Najbolji poznavalac najdelikatnijih niti balkanske duše, za koga kompromisi ne postoje.

Kakve vas uspomene vezuju za sarajevski hotel “Nacional” pa ste po njemu nazvali novi album?
– Uspomene iz djetinjstva svima su najlepše, pa tako i meni. Dane i noći provodili smo ispred hotela “Nacional” koji se nalazi u neposrednoj blizini moje osnovne škole. Kasnije, kada smo već postali momčići, tu smo sanjarili o onome što ćemo tek doživjeti i spremali se na put u život. Nama je “Nacional” bio najlepši i najveći hotel na svijetu. Godine su prošle, ali su ostale nezaboravne uspomene iz tog vremena. “Nacional” je danas ruina, svjedok vremena koje je uslijedilo, daleko od onoga o kom smo kao djeca maštali, a pjesma i album “Hotel ‘Nacional’” moj su način da ovjekovečim neke od prelijepih, sada već davno prošlih trenutaka.

Šta vas je u proteklih šest godina, od albuma “Ispočetka”, obilježilo kao čovjeka, ali i kao umjetnika?
– Svakome od nas se tokom šest godina mnogo toga desi. Tako je i kod mene taj period bio obilježen i lijepim i manje lijepim trenucima, i onim koji vam ispune srce i dušu i onim koje što prije želite da zaboravite. Snovi, razočaranja, sreća, tuga, smijeh, suze… Danas sam bogatiji za šest godina iskustva koje ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Promijenio sam se, kao što ste se i vi promijenili. Nisam isti čovek, kao što ni vi niste isti, a moje pjesme odraz su tog iskustva. Živim, volim, putujem, radujem se i tugujem, radoznao sam, ponekad me, kao i svakog drugog, zaboli duša. Sve što osećam u meni ostavlja traga i dođe vrijeme kada ti tragovi postanu pjesma.

Kako biste, ako govorimo o ciljevima i izazovima, opisali ovu fazu svoje karijere?
– Posao kojim se bavim zapravo je moj život, a svaki novi album nova je životna faza koja ima nove ciljeve i želje. Ipak, jedna je konstantna, želim da budem bolji nego juče, da nadmašim sebe jer sam sebi najveći izazov.

Koja vas pjesma najbolje opisuje?
– Svaka koju sam napisao, pjesma je o mom životu, o meni. Svaka me opisuje bar jednim stihom, čak i kada pjevam o iskustvima koja nisu moja.

Ako nove pjesme uporedimo sa vašim legendarnim numerama, utisak je da je emocija ostala ista – nenametljiva, ljubavna, iskrena… To je onaj element koji se u vašoj muzici nikada nije izgubio ili transformisao.
– Iskrenu emociju ne možete da odglumite ili falsifikujete. Možete, ali je efekat kratkog daha. Uz moje pjesme se generacije vesele i tuguju, što ne bi bilo izvodljivo da emocije nisu iskrene.

Supruga Amela vaša je ljubav trideset pet godina. Kako ste odolijevali iskušenjima koje vam je donosila popularnost?
– Amela je moj životni partner, moj saveznik i najbolji prijatelj. Kada nekog takvog imate pored sebe, nema iskušenja koje se između vas može ispriječiti.

Svjedoci smo poražavajuće sudbine ljubavi. Brak je izgubio značaj, tradicija i običaji se gaze. U čemu je tajna dugih veza?
– Nema neke velike tajne. Potrebna je samo volja da se istraje u ljubavi, toleranciji i uzajamnom poštovanju.

Jeste li Ameli posvetili neku pesmu?
– Ameli sam posvetio život, u znak zahvalnosti za svu njenu ljubav i podršku.

Da li je “otimanje” supruge i vjenčanje u tajnosti najluđe što ste uradili zbog ljubavi?
– Najluđa stvar desila se prije toga, zaljubio sam se u djevojku koju ću oteti. Zaljubljenost je najlepša i najluđa stvar koja vam se može dogoditi. Baš prije nekoliko dana, 8. avgusta, dan prije koncerta u Primoštenu, kojim je obiljeležen početak promotivne turneje “Hotel ‘Nacional’”, proslavili smo značajnu godišnjicu. Na taj dan prije trideset pet godina Amela mi je rekla da me voli. Danas je to jedan od najvažnijih datuma u mom životu i svaki put osjetim grižu savjesti da ga nisam dostojno obilježio. Pune tri i po decenije trudim se da 8. avgust učinim posebnim, da svaki put iznova iznenadim i obradujem suprugu, ali valjda će mi proći život, a ja nikada neću uspjeti da dovoljno izrazim koliko mi je taj dan važan.

Nije li čudno da neko ko sve duguje muzici kaže da je srećan što djeca nisu krenula njegovim stopama?
– Znam sve o ovom poslu, doživeo sam uspone i padove, znam cijenu koju morate da platite ako želite da budete profesionalac i to ne bih preporučio nikome, pogotovo ne svojoj djeci. Naravno, da su odlučili da krenu mojim stopama, imali bi punu podršku, ali bi sve morali da postignu sopstvenim radom i trudom, kao što to i čine danas, kada su miljama daleko od muzike.

Kćerki Naidi i sinu Hamzi vjerovatno ste najveći uzor, da li ste i vi od njih nešto naučili?
– Svakodnevno od njih nešto naučim. Amela i djeca su moja baza, a ja se trudim da budem njihov oslonac i podrška. Sestra i ja smo odrasli s majkom i odlično znam koliko nam je bilo teško, posebno njoj, koja nam je istovremeno bila i otac i majka. Vjerovatno je i to razlog zašto sam posvjećen porodici. Moja djeca rastu uz oba roditelja i, srećom, i ne slute kakva je to blagodet. Usudiću se da javno kažem, nadam se da mi niko neće zamjeriti, da su Naida i Hamza lijepo vaspitani skromni mladi ljudi. Kćerka je zaposlena, Hamza još studira, i čini mi se da bi mogli da uspiju u životu ako nastave da rade kao do sada. Naida je više na mene, impulsivna je, dok je sin na Amelu strpljiv i nenametljiv. Blagonaklono prihvatam njihov karakter, kao što oni prihvataju moj. Imponuje mi kada u njima prepoznam sebe, čak i u trenucima kada na površinu isplivaju osobine koje bih, da mogu, i kod sebe promijenio.

Više puta ste istakli kako patite što se niste nagledali Naidinog i Hamzinog djetinjstva.
– Da, žalim što su moja djeca tako brzo odrasla. Kroz svoju borbu za život često zaboravljamo da se život odvija upravo ovdje i sada. A ko je u tom životu važniji od onih koju su vam najbliži? Naida je rođena kada sam počinjao karijeru i u djetinjstvu je doživjela sve, od nemaštine do, metaforički rečeno, kavijara i šampanjca. Navikla se na skroman život, pa je njen odgovor na moje pitanje šta da joj donesem iz Njujorka ili Pariza uvijek: “Tata, hvala, imam sve, samo se što prije vrati kući.” Materijalno je ne zanima, za razliku od njenog mlađeg brata. Kad se Hamza rodio, više nismo imali nikakve egzistencijalne probleme. Navikao se na to da mu Amela i ja priuštimo sve što poželi. Kad njega pitam šta mu treba, i ne čeka da završim rečenicu, već ima listu narudžbi.

Kada ste bili najsrećniji u životu?
– Srećom, često pomislim da je upravo taj dan najsrećniji u mom životu. To doživljavam kao dar, pa me čini srećnim.

Odrasli ste u siromašnoj radničkoj porodici. Teški trenuci tjeraju ljude da tragaju za srećom. Šta ste vi na tom putu pronašli?
– Niko mi ništa nije poklonio, sve sam postigao zahvaljujući neprestanom radu. Sanjao sam i nikada nisam prestao. Na početku mog životnog puta šanse su mi bile ništavne za bilo šta veliko. Radom i energijom pokušao sam da promijenim svoju sudbinu i srećan sam što sam u tome uspio. Nemam radno vreme od devet do pet, ali imam posao koji zahtijeva cjelodnevnu posvjećenost, i vikendom i praznicima, i tokom godišnjih odmora. Ne mora biti tako, ali ja drugačije ne znam. Kada se svi oko mene vesele, ja radim, ali sam srećan kad ispred sebe vidim zadovoljnu publiku, tako da moj posao nije samo rad i u tome su njegova specifičnost i ljepota. Valjda je to definicija uspješnosti – satisfakcija poslom kojim se bavite.

Vremena se menjaju, a sa njima i kriterijumi. Opstali ste kao jedan od omiljenih izvođača u regionu. Jeste li pristajali na kompromise?
– Oduvijek sam bio svjestan činjenice da kada učinite kompromis, to je samo prvi u nizu koji vode ravno na dno. Ako ste u svom poslu smrtno ozbiljni, kompromis nije riječ koja se nalazi u vašem rječniku. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam nerazuman čovjek, ali u poslu dajem sve od sebe i tu za kompromis nema mjesta.

Nikada niste bili dio klasičnog estradnog svijeta na balkanski način. Volite da kažete da mahanje iz skupog automobila ostavljate ljudima koji nemaju sluha za prostor i vrijeme u kome žive. Šta vas svih ovih godina čvrsto drži na zemlji?
– Ne živim pod staklenim zvonom. Živim i krećem se među različitim ljudima, koji imaju različite, manje ili veće probleme. Svjestan sam situacije i društva i na globalnom i na lokalnom nivou, i nije mi potrebno mnogo da bih sa obje noge ostao na zemlji. Nezamislivo mi je da drugačije živim.

Vaša strast su stari bicikli.
– Volim da se provozam gradom na starom biciklu, najdraži mi je jedan njemački iz 1941, ali nije mi mrsko ni da sednem na skuter.

Uspješni ste, ostvareni u svim segmentima života. Nedostaje li vam nešto?
– Poslovica kaže: “Kad ostaneš bez želja, ostaješ bez života”.

Intervju: Nikola Golubović, Life Content