Zlatko Glamočak, umjetnik svjetskih razmjera: Na tragu izbavljenja drugoga od straha

U Gradu svjetlosti, bljesnule su skulpture Zlatka Glamočka. Zlatko iz Bara, iz male Crne Gore, razmahnuo je svojom umjetnošću po Jelisejskim poljima. Pa odatle – pravac u „Istoriju skulpture 20. vijeka, sa produžetkom u 21“. Tu ga je svrstao lično Žerar Šurigera


Zlatko Glamočak. Umjetnik čije djelo je poraslo koliko planina Rumija iznad njegovog rodnog Bara. Jasno, kao more Dobrih voda. Snažno, kao kad talas jadranski udari u hridi. Odatle, sa pješčanih plaža barskih, krenuli su i crteži Zlatkovi. I rasli. Stigli do Likovne akademije u Beogradu, pa preko Venecije i, konačno, do Pariza gdje i danas Zlatko živi sa suprugom Marinom. A tamo, u Gradu svjetlosti, bljesnule su skulpture Zlatka Glamočka. Zlatko iz Bara, iz male Crne Gore, razmahnuo je svojom umjetnošću po Jelisejskim poljima. Pa odatle – pravac u „Istoriju skulpture 20. vijeka, sa produžetkom u 21“. Tu ga je svrstao lično Žerar Šurigera. Francuski kritičar, koji je šesdesetih godina prošlog vijeka napravio 130 monografija, napisao 900 predgovora, organizovao 700 izložbi, napravio 37 parkova slobodnih skulptura… Eto, taj Žerar Šurigera je uvrstio Zlatka u Istoriju skulpture i svrstao ga u grupu sa velikim njemačkim umjetnicima Bazilicom, Lupertsom i Žermen Rišije, smatrajući ih umjetnicima koji su se drznuli prikazati tijelo na drugi način. To je, kaže Zlatko, kruna njegovog rada. To i zajednička izložbu sa Dadom Đurićem u Dadovoj kapeli u Žizoru gdje je deset godina oslikavao freske. Tu izložbu je Dado nazvao „Malo bijenale“, jer je izložbom sa Zlatkom želio da proslavi svoj najveći uspjeh: Venecijansko bijenale.

Jednoga sunčanog jutra, pored plahovite Bistrice kod Bijelog Polja i starog mosta kao iz Andrićevih priča, Zlatko Glamočak priča o umjetnosti danas, o svojoj skulpturi, o drugovanju sa Dadom Đurićem…

– Umjetnost 20. vijeka je umjetnost pravaca, ne stila. Stil traje 100 – 150 godina. Umjetnost može da se odmara. Danas ni jedan umjetnik na svijetu ne poznaje perspektivu. Veliki američki teoretičar Rozerberg rekao je: „Umjetnost je izgubila auru“. Umjetnost 20. vijeka je zapravo umjetnost pasaža. Jednom sam Dadu Đuriću pričao o Žon Kleru, a on veli: „Ćuti, ćuti… Ne pričaj mi više o njemu“. Pitam ga što? Kaže: „Zato što Kler ne voli moje slikarstvo“. U tom momentu Dadova supruga Hesi poče da brani Žon Klera, a onda joj Dado, nervozno i dosta grubo, naredi da prestane. Ali, meni je jasno zbog čega Žon Kler ne voli Dadovo slikarstvo. Ustvari to je pitanje široke i bogate scene. Žon Kler brani završeno djelo, koje ima perspektivu, koje ima anatomiju, gdje slika ima 600 valera. Dado spada u umjetnike koji su na tragu određenog ekspresionizma, mada je to fantastika, ali je njegov gest strašno ekspresivan i on spada u nezavršene umjetnike, ali je jedini umjetnik koji je u stanju da završi nezavršenost. I upravo sada u Parizu imamo jednu takvu izložbu koja se zove „Haos“. Svi oni koji se od centra razbijaju prema spolja, poput Dada, poput Poloka, međutim Dado se vraća ka unutra. Džeksona Poloka su u jednom momentu smatrali najvećim živim umjetnikom. Stvorio ga je Gramberg, ali ga se odrekao na svojoj zadnjoj konferenciji 1972. godine na Akademiji nauka i umjetnosti u Beču, priča Glamočak.

Skulpture ovog umjetnika djeluju kao žive. Od njih čovjeka podilazi jeza, nekakva jeza koja vas tjera da ne odvajate oči od te gomile kostiju, od oguljenih ljudskih tjelesa, potkovanih smrtnika. A Glamočka odavno zanima ljudsko tijelo. Još kad je bio dječak rekao je ocu da će iskopati rupe za breskve u dvorištu porodične kuće u Baru, ako mu kupi anatomiju. Možda još od tada Zlatko pripada figurativcima.

– Biti figurativac devedesetih godina, značilo je izložiti se strašnom preziru. U vrijeme mojih studija biti figurativac, značilo je biti ismijavan. Međutim, ja sam to izdržao. Danas se figuracija vraća na velika vrata i prije dvije godine bila je izložba Lucijana Frojda, tada najvećeg i najskupljeg živoga slikara. On je Romanu Abramoviću 2004. godine prodao sliku za 35 miliona dolara. Međutim, Frojd je tada bio prezren, tako da je Žon Kler uložio svoj autoritet da ga 1987. godine izloži u Boburu. Ta je izložba na nož dočekana, ismijana. Bobur tadašnju njegovu sliku nije htio da kupi u visini od današnjih 5.000 eura. A sada je Bobur jedini veliki muzej na svijetu koji nema Frojdovu sliku, i čitav godišnji fond ovog muzeja nije dovoljan za otkup jedne Frojdove slike. Onda će Žon Kler reći: „Tako je to kada imate posla sa imbecilima“, priča Glamočak, čija je skulptura, kako sam kaže, skulptura protesta. On je na liniji Žida koji je rekao da se umjetnost rađa iz potrebe, a Glamočak radi iz protesta, reaguje na događaje. I, veli, bio je opčinjen renesansom, strašnim sudom Mikelanđela. Pa je i ta izložba sa Dadom Đurićem u crkvi u Žizoru staršni sud. Strašni sud Zlatkov i Dadov. Staršni sud dvojca koji je slavio početak 20. vijeka.

– Dvadeseti vijek je počeo sa imbecilnim ubistvom u Sarajevu, koji je svijet uveo u haos i završio se opet na nesrećnom Balkanu, opet nekakvim čudom, tako da smo i ja i Dado neđe na tom tragu. Ja sam čak i kao student dosta čitao o koncentracionim logorima, to me prilično privlačilo, jer sam uvijek htio da budem na tragu izbavljenja drugoga od straha. Zašto čovjeka, koji je rođen kao i ja, sa potrebom za suncem, sa potrebom za pjesmom „O, sole mio“ držati u strahu. Dužnost svakog čovjeka je da drugog izbavi od straha. Moja skulptura je na putu da ukaže na to. Da ukaže na žrtvu i način da s tim trebamo prestati, priča Glamočak.

U svjetskoj umjetnosti, tvrdi Zlatko Glamočak, i te kako vladaju interesi.

– O tome piše Žon Kler i još mnogo francuskih i američkih intelektualaca. Nekada su mecene bili obrazovani ljudi – lordovi, vojvode, faraoni. Danas je umjetnost postala finansijska špekulacija i tu se vrti velika lova. Zbog toga i postoji imperativ novo, novo, novo. A sve zbog brze prodaje. Imate englesku nagradu „Tarner“ koja je veliki kulturni događaj. Ali, tragično je što tu nagradu onaj ko je dodjeljuje dodjeljuje svojim umjetnicima. Kompanija „Sači i Sači“ uvijek, kao slučajno, dodijeli ovu nagradu njihovom umjetniku. Mislim da nagradu teško dobija najbolji. Žiri je može dati onome koji je ravan njemu ili koji je lošiji od žirija. Ali ukoliko pred sobom ima nekoga ko je iznad njega u svojim umjetničkim zahvatima i koga ne mogu da shvate, oni mu ne mogu dati nagradu. Većina tih nagrada je prosječnost, priča Glamočak.


Pored brojnih nagrada, od studentskih dana nadalje, Zlatko Glamočak je i nedavno dobio nagradu za crtež u Skoplju, na izložbi u kojoj je učestvovalo 40 zemalja sa 370 umjetnika i 990 radova. No, tim povodom Glamočak, uz osmijeh, samo kratko kaže:

– Lijepo je kad se dobije par hiljada eura. To uvijek pogađa ego. Ja moram da platim mlijeko nečim.

Uz osmijeh Glamočak priča i o tome kako mu je oko uvijek bliže svome mozgu, a ne u glavi teoretičara. Uz osmijeh kaže da umjetnik nije više slobodan čovjek. Nije neko ko se suprotstavlja.

– Umjetnik je vazal. Žon Kler će reći za današnju avangardu: „To je slabašna i plaćenička avangarda, a većina njihovih djela je samo na brzinu sklepana“. Mislim da je to porazno. Čak je i Bodrijar napisao da je sva savremena umjetnost nula. „Radi se o jednoj mediokritetskoj reciklaži dadaizma“.

Tako kaže Bodrijar. I Zlatko Glamočak se s njim slaže. I bježi od te reciklirane umjetnosti. Bježi u svoj umjetnički svijet. Tu se bori protiv zla. Protiv oduzimanja slobode ljudskom biću. I taj njegov prkos ostaće zapamćen i svjedočiće protiv zla u galerijama, muzejima, parkovima skulptura, umjetničkim istorijama i monografijama.

Jednoga sunčanog jutra, pored plahovite Bistrice kod Bijelog Polja i starog mosta kao iz Andrićevih priča, Zlatko Glamočak je besjedio o umjetnosti danas, o svojoj skulpturi, o drugovanju sa Dadom Đurićem i o tome da mu sve više prija sunce. Ono sunce iz djetinjstva. Iz rodnog Bara. I razmišlja o povratku u Crnu Goru.

Jer, kaže, kako vrijeme prolazi, neki krug se zatvara…

Kemal Musić

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!