Kada je bila mala, moja kćerka Mirjana me pitala jesam li Ruskinja, Crnogorka ili Banjanka. Izgleda da sam sve to zajedno.

Tako počinje priču Ruskinja Tatjana Bijelović, koja je sa kćerkom i suprugom Zdravkom iz ruskog Kazanja u Nikšić došla 1998. godine.

Iako je u početku mislila da je boravak u rodnom gradu njenog supruga privremen, nakon nekoliko godina je shvatila da će privremeno postati trajno.

Foto: Privatna arhiva

“Zdravka sam upoznala u Kazanju i tamo smo se i vjenčali. U Nikšić smo došli 1998. godine jer mu se majka razboljela od teške bolesti. Mirjana je, kad smo došli, već bila rođena. Svekrva je toliko bilo oduševljena što smo došli, da smo joj život maltene produžili godinu dana. Zdravko je ponovo otišao u Kazanj dvije godine da radi. Ja sam u međuvremenu rodila sina Igora i ostala u Nikšiću sa dvoje djece i dva djevera. U šali sam govorila da sam ostala sa četvoro djece. Djeveri su me tako lijepo primili i zaista ih doživljavam kao braću. Kada je Mirjana imala šest godina odlučili smo da se vratimo u Kazanj i tamo je upisali u školu. Međutim, Mirjana je počela da štrajkuje glađu i vratili smo se u Nikšić. Nakon toga više nijesmo ni pokušali da odemo u Kazanj da tamo živimo”, kaže Tatjana koja već 27 godina ima dvije domovine i obje su joj u srcu.

NIJESMO BAŠ SLIČNI

U Nikšić je prvi put došla pola godine prije nego što će joj grad pod Trebjesom postati drugi dom i odmah je shvatila da Rusi i Crnogorci nijesu baš toliko slični, kako su joj govorili.

“Sedam dana nijesam izlazila iz kuće. Od ujutro u sedam sati do uveče u deset stalno su nam bili gosti: komšije, rođaci, prijatelji… To mi je teško palo i poslije sedam dana rekla sam Zdravku da moram izaći vani, samo da udahnem malo čistog vazduha. A kako sam se tek začudila kada mi je suprug rekao da se kod njih ne zaključavaju vrata. Čudila sam se kako se ne zaključavaju i pitala se gdje je tu privatnost. Rekao mi je da bismo uvrijedili komšije ako zaključamo vrata. U početku se niko od gostiju nije najavljivao kada bi došao kod nas, jer se podrazumijevalo da uvijek budemo kod kuće”.

I dok su joj pojedine navike bile neobične, ponosna je što je od supruga i ljudi iz Crne Gore naučila, kako kaže, da je najvažnije biti dobar čovjek, uvijek spreman drugome da pomogneš.

“Od Crnogoraca sam naučila da treba biti plemenit, dobar, da treba pomoći drugome bez neke koristi. U Rusiji pomažemo ljudima, ali nekako očekujemo da nam uzvrate. Od supruga sam naučila da moraš pomagati ljudima ne očekujući ništa zauzvrat. Rekao mi je: ‘Ako možeš pomoći – pomogni, ako ne možeš – nikom ništa’. Živeći ovdje i shvatajući da je narod drugačiji nego u Rusiji, da dosta jedni drugima učine, pomognu, i ja sam to počela da radim, a od supruga sam naučila da budem dobar čovjek, jer je on baš dobar čovjek”.

Priznaje da su i ljudi u Crnoj Gori “platili danak modernim vremenima” i da sada više liče na Ruse.

“Pošten je narod ovdje, široke duše, gostopriman. Međutim, primjećujem da je sada drugačija situacija nego kad sam došla. Ljudi se više ne druže toliko, ne idu jedni kod drugih, nekako su se udaljili jedni od drugih”.

Kaže da je hrabrost riječ kojom bi opisala Crnogorce, dok za Crnogorke vezuje riječ posvećenost.

“U Kazanju su mi ostale tri sestre i majka kojoj je teško palo što idem za Crnu Goru. Najteže mi je bilo ostaviti njih, drugarice, pa mi je suprug bio i majka, i sestra, i drugarica. Zdravko je divan, uvijek me podržavao i bio uz mene. Na njega su uvijek mogu osloniti”.

Iako joj i danas, poslije 27 godina, prevod pojedinih riječi “zaškripi”, jezik joj odavno ne predstavlja problem.

Foto: Privatna arhiva

“Kad sam došla nijesam znala ni jednu riječ. Svekrva Radojka je bila predivna i trudila se da mi sve riječi objasni i da sve ukapiram. Jezik sam najviše učila gledajući filmove i čitajući knjige. Svu rusku klasiku sam pročitala na crnogorskom jeziku”.

Priroda je, kaže, odmah osvojila, ali je sivilo grada razočaralo. Međutim, ljudi su sve to “popravili” i oni su najzaslužniji što je Nikšić postao i njen grad.

“Kazanj je milionski grad. U vrijeme kada sam došla u Crnu Goru nije bio toliko razvijen. Sad ga ne mogu prepoznati. Ne mogu bez navigatora naći neki kvart. Nikšić je skroz drugačiji od Kazanja. Iako nostalgija nikada neće nestati, u Nikšiću sam više nego u Rusiji i on je postao moj grad. Kad sam otišla u Rusiju i ostala mjesec, falio mi je Nikšić. Sad kad odem u Rusiju kažem da moram da idem kući, misleći na Nikšić, jer tu je moja porodica, kuća”.

“Banjani su prelijepi. Tamo baš volim da idem, odmorim i dušu, i tijelo, i oči”.

SKRIVENI TALENAT

U Kazanju je završila građevinski fakultet, smjer niskogradnja, i dvije godine je radila kao inženjerka zaštite na radu. Dolaskom u Nikšić završila se, bar za sada, njena inženjerska karijera, ali je zato “proradio” skriveni umjetnički talenat.

“Kod nas u školi engleski jezik nije bio obavezan, a da bih ovdje radila posao za koji sam završila fakultet ipak mi je trebao engleski jezik. Radila sam u Tehnostilu, kao prevodilac, pet godina. Nakon toga sam radila u Jollyju, vodila grafički studio sedam godina. Sada radim u Noblewoodu. Uvijek sam voljela da slikam, a već deset godina sam polaznica ‘Otvorenog ateljea”, škole slikanja koju vodi renomirana akademska slikarka Vesna Sušić. Eto, završih dva fakulteta kod Vesne. Ona je divna osoba i svi su me sjajno primili. Nije to samo škola slikanja, nego jedna mala zajednica, familija”.

Voli da slika portrete, prirodu, za nju ne postoje “ružne slike”, a zelena boja joj je najviše prirasla srcu.

“Na svakoj slici vidim nešto lijepo. Od boja najviše volim zelenu, jer mi je sva životna. Toliko nijansi zelene boje ima, posebno u prirodi, da se praktično izgubiš u toj boji. Volim i narandžastu i bordo. Učestvovala sam na nekoliko kolektivnih izložbi koje je Atelje organizovao u Nikšiću. Moram priznati da kada sam u ateljeu zaboravim na sve brige. On mi dođe kao neka terapija, oaza mira i zadovoljstva”.

Od prve slike joj je bilo teško da se odvoji, a danas joj je drago da njene slike krase nečiji dom. Posebno voli da ih poklanja.

“Srećna sam kad poklonim sliku. Ne možeš sliku prodati koliko vrijedi, koliko sam duše u nju unijela. Ali kada je poklonim i znam da sam nekoga obradovala, to mi posebno znači”.

Foto: Privatna arhiva

Sebe je za 50. rođendan častila autoportretom, a voljela bi da njen portret uradi mentorka Vesna Sušić.

“Sve Vesnine slike volim. Tu je uvijek prikazana sloboda, revolucija. Inače sam Vesnom oduševljena i to kao sa slikarkom, profesoricom i, što je najvažnije, kao čovjekom. Slikarstvo je za mene sve – ljepota, sloboda, ljubav, nešto najljepše, nešto što spašava ovaj svijet. Kada danas razmišljam o sebi, više se osjećam slikarkom nego inženjerkom. Možda zbog toga jer sam se vrlo kratko posvetila tom poslu. Možda sam počela da slikam baš zbog tog nezadovoljstva što nijesam radila svoj posao. Bila sam nesigurna, pa sam sebe ispunila slikarstvom i pokazala da vrijedim više, kad nijesam mogla pokazati da vrijedim kao inženjerka. Na taj način sam popunila tu prazninu”.

Svetlana Mandić (“Vijesti”)

Foto: Tatjana Bijelović (Privatna arhiva)