Socijalistička narodna partija (SNP), da je htjela, mogla je da zaustavi proces razdruživanja Srbije i Crne Gore. Možda su u Crnoj Gori govorili drugačije, ali niko iz Savezne vlade nije imao primjedbi, kazao je u razgovoru za “Vijesti” Zoran Živković, bivši premijer Srbije, savezni ministar unutrašnjih poslova od novembra 2000. do marta 2003. godine, u vladama Zorana Žižića i Dragiše Pešića, i jedan od najbližih saradnika ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića.

Živković podsjeća da su kontakti s Milom Đukanovićem i njegovim saradnicima postojali još od devedesetih.

“Pomagali smo Milu još 1997. godine, kada je imao problema sa izbornom krađom u prvom krugu. Uspjeli smo da zaštitimo proces i on je u drugom krugu pobijedio”, kaže on.

Izbori za Predsjednika Republike Crne Gore, koje pominje Živković, su bili redovni izbori za funkciju predsjednika i održani su u oktobru 1997. godine. Prvi izborni krug je održan 5. oktobra, a drugi 19. oktobra. Iako je dobio najviše glasova u prvom krugu, Momir Bulatović nije osvojio i zakonom propisanu natpolovičnu većinu, tako da su u drugi krug ušla dvojica prvoplasiranih kandidata, a pobjedu je odnio Đukanović sa 50,8 odsto dobijenih glasova.

Prema prvobitnim podacima Vrhovnog suda Crne Gore, ukupan broj građana koji su nakon prvog izbornog kruga po raznim osnovama naknadno upisani u birački spisak na cjelokupnoj teritoriji Crne Gore iznosio je oko 9.000, što je predstavljalo značajnu promjenu od oko 2 odsto u odnosu na ukupan broj birača, a naknadno se ispostavilo da je ukupan broj prispjelih zahtjeva uoči drugog izbornog kruga premašio cifru od 13.000, što je predstavljalo skoro 3 procenta u odnosu na ukupno biračko tijelo, od čega je pozitivno riješeno čak 7.805 slučajeva…

PRIJATELJSKI RAZGOVORI

Zoran Đinđić je u Crnoj Gori boravio i tokom NATO bombardovanja ali, kako kaže Zoran Živković, razgovori o razdruživanju su počeli ozbiljnije tek poslije 5. oktobra, krajem 2000. godine.

“To nisu bili sukobi, nego prijateljski, bratski razgovori. Nije bilo nikakve netrpeljivosti, već racionalna procjena da federacija u kojoj jedna država ima 15 do 20 puta više stanovnika od druge, s potpuno različitim razvojnim ciljevima, jednostavno nije održiva”.

Prema njegovim riječima, Crna Gora je u daljem razvoju prirodno bila usmjerena na turizam, dok je Srbija imala druge prioritete – industriju, poljoprivredu i prehrambenu proizvodnju.

“Te razlike su tražile suprotne carinske politike. Ako razvijate turizam, morate liberalizovati uvoz, a ako štitite industriju, morate pojačati barijere. Bilo je jasno da zajednička ekonomska politika tu ne može funkcionisati”.

Na pitanje šta je posebno motivisalo premijera Đinđića, Živković ističe praktične razloge.

“Njega su zanimali ekonomski i pravni aspekti: carine, porezi, subvencije. Sve je to bilo teško uskladiti u okviru državne zajednice. Odvojenost je nudila jasniju i stabilniju situaciju”.

U to vrijeme, Demokratska stranka Srbije i SNP su bili dio savezne vlasti, ali, kako kaže Živković, nisu imali stvarnih primjedbi. “Naravno, oni su u Crnoj Gori govorili drugačije, prikazivali su razdruživanje negativno, ali niko iz Savezne vlade nije pokušao da zaustavi proces. Da su se stvarno protivili, oni su mogli da povuku političke, operativne, praktične poteze i da spriječe sve to”.

Razgovaralo se, kaže Živković, o pravima Srba u Crnoj Gori i Crnogoraca u Srbiji i dogovoreno je da će nacionalna prava biti zaštićena na najvišem nivou Evropske unije.

VUČIĆ JE PROBLEM SRBIJE

Evropska unija, prema njegovim riječima, proces je posmatrala sa odobravanjem.

“Nisu imali nikakve primjedbe. Smatrali su to sličnim razdvajanju Češke i Slovačke – mirno, dogovoreno i bez sukoba. Tokom kasnijeg referenduma, Đukanović je imao njihovu podršku.”

S današnje distance, Živković je uvjeren da je razdvajanje bilo ispravno.

“Nije donijelo štetu ni Srbiji ni Crnoj Gori. Ako neko misli da je bila greška, uvijek može da pokrene inicijativu za ponovno ujedinjenje. Ja lično više od 40 godina ljetujem u Crnoj Gori i nikada nisam imao problema – odnosi su ostali dobri”.

Govoreći o današnjoj politici, Živković naglašava da Crnoj Gori ne prijeti opasnost od Srbije, već da najveći problem vidi u režimu Aleksandra Vučića.

“To je prije svega ogromna opasnost za Srbiju i njene građane. Njegova politika zasniva se na lažima i samozavaravanju. To je teret za cijeli region, ali rješenje tog problema leži prije svega u Srbiji”.

Živković poručuje da je razdruživanje Srbije i Crne Gore bio proces vođen razumom, a ne sukobima, i da ga i danas smatra korisnim za obje države.

CRNOGORCI U VLADAMA SRJ POSLIJE 2000. GODINE

Vlada Zorana Žižića (SNP), formirana 4. novembra 2000. godine, bila je rezultat dogovora Demokratske opozicije Srbije (DOS), Socijalističke narodne partije Crne Gore i Socijalističke partije Srbije (SPS), nakon što je Slobodan Milošević izgubio vlast poslije izbora 5. oktobra. Osim Zorana Živkovića koji je bio ministar unutrašnjih poslova od crnogorskih kadrova u Vladi su bili i Momčilo Grubač (SNP), a generala Dragoljuba Ojdanića, nakon promjena, naslijedio je Slobodan Krapović (SNP), otac sadašnjeg ministra odbrane Crne Gore Dragana Krapovića.

Vlada je trajala do jula 2001. godine, kada je Žižić podnio ostavku zbog odluke da se Slobodan Milošević izruči Haškom tribunalu (28. juna 2001.). Naslijedio ga je Dragiša Pešić (SNP), a u ovoj Vladi ostali su Grubač i Krapović koga je 2002. godine zamijenio Velimir Radojević.

U vladama, na čijem čelu su bili Žižić i Pešić, na pozicijama zamjenika i pomoćnika ministra iz Crne Gore bili su: Radoje Kontić, Žarko Radulović, Branislav Radulović, Branko Vujović, Zoran Lakićević, Predrag Sekulić, Dragan Šoć, Miodrag Radunović, Dragan Kujović…

Izvor: “Vijesti”

Foto: Zoran Živković (Screenshot/N1)