Iz likovne umjetnosti: Dok lebdim između slika Džeka Hodžića
Posmatram tako kolaže Džeka Hodžića i vidim sve one boje žabokrečine na ustajalim barama koje su božjom rukom farbane i vidim bistrinu brzaka Neretve i čujem vjetar u šumarcima i klancima našeg nam Bihora, našeg nam Sandžaka, i čujem dah umornog težaka…
Ne znam, a i teško da mogu sebi objasniti, šta se to dešava sa mnom kada uđem u prostor gdje su izložene slike Džeka Hodžića. Onoga trenutka kada preskočim prag izložbene sale, galerije ili, pak, njegovog ateljea u Sarajevu – tada se moje misli i sav vizualni svijet uskovitla i seli na neku drugu, meni nepoznatu, planetu. A kako – ne znam.
Ili znam, ali je čovjek, obrhvan jekom umjetnine, nemoćan da dođe do riječi i kaže ono što vidi, ono što osjeće, ono što ga zove, stresajući ti sa vlastitog pogleda slojeve skrame i intelektualne zahrđalosti.
A onoga trenutka kada splahnu nemiri, kada se smiri jeka nečujnog dozivanja, ja se upinjem da nađem ime onome što vidim, ali – kako odabrati ono koje u cijelosti korespondira sa doživljenim.
Bespredmetno je pitati se kako i zašto!? Jednostavno postoje Bogom dani umjetnici koji nisu ništa drugo doli vrela, doli vulkani, pa nekada ni sami nisu kadri obuzdati toliki naboj i inspirativnu erupciju. I treba majstorstvo, i treba snaga kako bi producent uspio ukrotiti tolike izazove i sve to svesti na sliku, na kolaž, ili na figuru koja svojim vrhom probija do samog neba…
Prihvatio sam se velike odgovornosti – pisati o umjetniku koji, čak i svojom pojavom, nadrasta sebe i moju malenkost, koja se usudila da odgovori na pomenuti zov njegovog izraza. I još više od toga. Nije lako pronaći prave riječi za osjećanja koja, usplahirena, zatalasaju nutrinom recipijenta djela umjetnika Džeka Hodžića.
Iz natruhlih dasaka oblikovanih u umjetninu koja govori, koja doziva, koja upozorava i koja prijeti – vidim kako se otvaraju usta života, kao ribe koja izbačena na suho čeka da je neko vrati u suđenu joj vodu. Rekli bismo – nije lako, a on – Džeko Hodžić radi to sa pjesmom na usnama, pjesmom koja se ne čuje, ali pjesmom čija ga melodija uzdiže do visine sa koje jasno vidi ono što hoće.
I taj katanac koji visi – svojom patinom i svojim studenim dodirima – ne zatvara već otvara milione vrata iza kojih su čamili pravedni i nepravedni!
Simbolika, sve je simbolika… I sve je zbilja, i sve je plod mašte – fikcije i metafikcije, ali i stvarno da stvarnije ne može biti…
Posmatram tako kolaže koji padaju niz zidove galerije u Skenderiji i sjetim se rečenice iz Ćamilove pripovjetke «Ram Bulja» – Hej, Rame, hej, grla bijeloga… I čujem onu sviralu Raminu čija melodija govori o smrti i životu.
Posmatram tako kolaže Džeka Hodžića i vidim sve one boje žabokrečine na ustajalim barama koje su božjom rukom farbane i vidim bistrinu brzaka Neretve i čujem vjetar u šumarcima i klancima našeg nam Bihora, našeg nam Sandžaka, i čujem dah umornog težaka koji se u sami akšam vraća s njive i ječi od bola u ramenima.
I tako ciklus za ciklusom, inspiracija za inspiracijom; i tako cijeli slikarski i umjetnički svijet na jednom mjestu ili na cijelom svijetu, jer – sva ta boja i svi ti titravi nemiri putuju neviđenim i nepoznatim putanjama i dalje i šire nego je i sam umjetnik mogao dospjet svojim mislima.
Ako me ne vara utisak koji na mene ostavlja atelje ovog čudesnog umjetnika – vjerujem da bih se poslije jedne provedene noći u ovom miljeu i sam preobrazio u sliku; u sliku koja govori, koja hoda, i koja priča neispričanu priču o životu. Bio bih figura sa oštricom umjesto glave; i bio bih sretan!
Faiz Softić
Komentari