U porodici Radivoja Bracovića i supruge mu Simone, rođene Zlatičanin, u Podgorici, 28. 12. 1926, rodila se Ksenija. Kuća u kojoj je rođena srušena je 1944, u jednom od brojnih bombardovanja Podgorice, a nalazila se na mjestu gdje je sada zgrada Muzičkog centra (nekadašnji Dom JNA), dakle, na samoj obali Ribnice. Talenat i ljubav prema muzici naslijedila je od majke Simone, od koje je naučila i prve pjesme. U vrijeme njenog djetinjstva, Podgorica i Stara Varoš bili su mjesto gdje se mogla čuti i lijepa pjesma i dobri pjevači.

Na tom podgoričkom sevdahu, narodski rečeno melem pjesmi, stasavala je i upijala taj čudesni šum Morače i Ribnice, Ksenija koja je, osim izuzetnog dara za pjesmu, imala glas koji kao da je bio upravo stvoren za sevdalinku. Ta čudesna kombinacija ljubavi prema pjesmi i način interpretacije učinili su Kseniju jedinstvenom i neponovljivom. Divili su joj se svi, od običnog čovjeka do vrhunskih muzičkih profesionalaca. Njena bogata i uspješna karijera sve je to potvrdila.

Iz djetinjstva se sjećala svog profesora Mila Popovića, koji je od njenog oca Radivoja zahtijevao da je upiše u muzičku školu. Jer, iskusni profesor je u njenom još neformiranom glasu prepoznao dijamant koji će vrijeme izbrusiti do savršenstva. Nažalost, u to vrijeme, u u patrijahalnoj sredini kakva je bila Podgorica, nije se moglo očekivati da će preporuka profesora Popovića za muzičko obrazovanje ženskog djeteta naići na razumijevanje porodice.

Ubrzo nakon toga, vihor rata zahvatio je i ove prostore, a Podgorica biva bombardovana više od osamdeset puta. Uz veliki broj žrtava, takoreći bila je porušena do temelja! Gotovo i da nije bilo porodice iz koje neko tada nije stradao. I to, dakako, nije bilo vrijeme za pjesmu i muziku.

Tek nakon završetka rata i formiranja KUD-a ”Stanko Dragojević”, Ksenija je nastavila svoj umjetnički rad i kao član hora, a kasnije i vokalni solista ovog društva. I kad je 1957. objavljena audicija za članove novoformiranog hora Radio -Titograda, Ksenija je na njoj učestvovala. Tada je u Radio Titogradu, kao vođa narodnog orkestra, radio čuveni Janika Balaš, kasnije i vođa tamburaškog orkestra Radio Televizije Novi Sad. Na pomenutoj audiciji Ksenija je započela da pjeva svoju najomiljeniju pjesmu ”Mlada Jelka ljubi Janka”, a već nakon prvih taktova, Janika zaustavlja orkestar i kaže: ”Vi ste primljeni, a mi ćemo biti ponosni što ćemo imati jednu takvu Kseniju”! Tako je počela i njena profesionalna karijera.

Te, sad već daleke 1957, u hor Radio Titograda primljen je još jedan velikan sevdalinke, Hamdija Šahinpašić iz Pljevalja, rizničar i znalac izuzetnog broja najljepših pjesama, a koji je takođe u Kseniji prepoznao talenat, znanje i glas koji će moći da iznese i dočara pjesme koje je i sam dobro znao. Jednom prilikom joj je rekao: ”Joj, ma bona Ksenija, molim te k’ Boga, prihvati ove moje pjesme, jer ih, bogami, niko neće otpjevati kao ti”! Poslušala je Hamdiju, kojeg je veoma poštovala i doživljavala baš kao svog učitelja. Rezultat tog iskrenog prijateljstva i poštovanja je obogaćivanje Ksenijinog repertoara muzičkim draguljima kao što su pjesme ”Drug se drugu žali na đevojku” ,”Da mi je znati Bože moj” , ”Il’ je vedro il’ oblačno” i mnoge druge.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, Ksenija odlazi u Beograd, gdje upoznaje već znamenitog Vlastimira Pavlovića Carevca, čika Cara, kako su ga zvali, a koji je tad bio šef Narodnog orkestra Radio Beograda. Od 1962. do 1979, napravila je 62 trajna snimka za Radio Beograd, od kojih više od polovine numera upravo sa Carevčevim orkestrom. Tokom jednog od snimanja, oduševljen njenom interpretacijom, Carevac je zaustavio orkestar i ushićeno rekao: ”Slušajte, vidite vi šta ima Crna Gora!”

Navešću i u ovom prilogu samo neke od pjesama koje je u tom periodu snimila velika Ksenija Cicvarić: ”Mlada Jelka ljubi Janka”, ”Oj vesela veselice”, ”Milica jedna u majke”, ”Da mi je znati Bože moj”, ”Kad se Jovo iz Stambola vrati”, ”Tamna noći tamna li si”, ”Il’ je vedro il’ oblačno”, ”Po Taslidži pala magla”, ”Aj puče puška ledenica”, ”Drug se drugu žali na djevojku”, ”Sedam dana i tri noći”, ”Sitna knjiga na žalosti”, ”Stara Varoš”, ”Avuša sadi vinograd”, ”Blago tebi cvijet karanfile”, ”Djevojka je momku prsten povraćala”…

U nekoj prilici ispričala je i zanimljiv detalj, kada ju je njena prijateljica Darinka Matić-Marović pozvala da gostuje na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Među ostalima, bili su prisutni i poznati violinisti, Simonuti, Kolundžija, tada studenti Muzičke akademije, itd.

”…Kada sam ušla svi su ustali i pozdravili me aplauzom. Bilo mi je neprijatno. Rekla sam: ‘Šta ću ja među vama ovdje, ja nemam muzičko obrazovanje’. ‘E, Ksenija, zato smo vas i pozvali. Hoćemo da čujemo tvoje pjesme”, kazala je Darinka Matić-Marović.

Mada je imala izuzetnu tremu, Ksenija je otpjevala nekoliko svojih pjesama…

”Dobila sam najljepše komplimente, ljubili su mi ruku”, pričala je kasnije Ksenija prijateljima.

Prisjećala se rado i detalja kada je pobijedila na Jugoslovenskom festivalu narodne muzike na Cetinju:

”… Kad sam otvorila pozornicu pjesmom ‘Sjever ružu niz polje njijaše’, tu sam pobijedila. Kada je bio završetak, digle su me kolege iz hora, nosili su me na ruke… A dobila sam i crnogorsku nošnju kraljice Milene. Kako sam izgledala, to ja najbolje znam…”

Malo je reći da je Ksenija ostavila neizbrisiv trag u onome što čini naše muzičko nasljeđe. U svaku pjesnu unijela je dio sebe i utkala bezgraničnu ljubav. Upravo, ta velika ljubav bila je ona energija, snaga i želja koja je nosila i pomogla joj da istraje. Beskrajno je voljela svoju Podgoricu i Crnu Goru. U ime te ljubavi, praštala je i onima koji to možda nijesu ni zasluživali. Išla je kroz život ponosno, nošena krilima pjesme i željom da tu veliku ljubav podijeli sa svima. U tome je i uspjela. Za života je postala simbol podgoričke pjesme koja je upravo zahvaljujući Kseniji dosegla nivoe na koje bi bili ponosni mnogo veći narodi, prostori i kulture nego što je naša. Njeno pjevanje upoređivali su s pjesmom slavuja. I da je bilo obrnuto ne bi bila greška.

Daša, kako su je svi u Podgorici od milja zvali, preselila se u vječnost 11. februara 1997.

MUZIČKI BOKOR RUŽA

Među nevelikim brojem onih koji se radom i entuzijazmom danas bore za očuvanje muzičkog nasljeđa i stvaralaštva Crne Gore, je i pravi poslenik u oblasti naše narodne muzike, Mićo Miranović. Uporno, već godinama istrajava na ovom poslu. I sam muzičar i vrstan poznavalac našeg muzičkog blaga, priredio je knjigu, bolje reći antologiju, „Narodne pjesme Crne Gore“ (posvećenu Kseniji Cicvarić, Hamdiji Šahinpašiću i Božidaru Ivaniševiću), kao dragocjen i trajan dokument, muzičku zaostavštinu za budućnost sa ovih prostora. I sve dobija na većem značaju što smo u prelomnom vremenu, kada i biološki lagano nestaju oni koji su ponajbolje u sjećanju imali dio ovog nepresušnog blaga, muzičkog izraza, u kojem je na poseban način utemeljeno i duhovno biće više naroda sa ovih prostora, spleteno u jednu jedinstvenu zajedničku istoriju, u muzički bokor ruža od sjevera Crne Gore do Jadrana… Postavlja se pitanje za naše prilike: ko u kontinuitetu, dugoročno, izučava naše muzičko? Odgovor je, uglavnom, i nedovoljno izvjestan i nedovoljno ohrabruje.

“… A u ovom vremenu se izdvaja muzički serijal u produkciji TV Crne Gore ‘Kad prošetam Crnom Gorom’, koji znalački, i elegantno vodi (opet) Mićo Miranović, i na najbolji način slikom i pjesmom objedinjuje različita sazvučja muzičkog blaga svih krajeva Crne Gore. Ovakvi projekti ostaju za sva vremena, tako da je ovaj cio kulturni posao vrijedan hvale, koju treba uputiti i na adresu producentske kuće i Miranovića, koji je spiritus movens čitavog posla. Zaključak je jednostavan: sve čestitke!”, zapisao je o ovom pregaocu dr Dragan Koprivica.

Mićo Miranović (časopis “Komuna”)

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, Ksenija odlazi u Beograd, gdje upoznaje već znamenitog Vlastimira Pavlovića Carevca, čika Cara, kako su ga zvali, a koji je tad bio šef Narodnog orkestra Radio Beograda. Od 1962. do 1979, napravila je 62 trajna snimka za Radio Beograd, od kojih više od polovine numera upravo sa Carevčevim orkestrom. Tokom jednog od snimanja, oduševljen njenom interpretacijom, Carevac je zaustavio orkestar i ushićeno rekao: ”Slušajte, vidite vi šta ima Crna Gora!”

U porodici Radivoja Bracovića i supruge mu Simone, rođene Zlatičanin, u Podgorici, 28. 12. 1926, rodila se Ksenija. Kuća u kojoj je rođena srušena je 1944, u jednom od brojnih bombardovanja Podgorice, a nalazila se na mjestu gdje je sada zgrada Muzičkog centra (nekadašnji Dom JNA), dakle, na samoj obali Ribnice. Talenat i ljubav prema muzici naslijedila je od majke Simone, od koje je naučila i prve pjesme. U vrijeme njenog djetinjstva, Podgorica i Stara Varoš bili su mjesto gdje se mogla čuti i lijepa pjesma i dobri pjevači.

Na tom podgoričkom sevdahu, narodski rečeno melem pjesmi, stasavala je i upijala taj čudesni šum Morače i Ribnice, Ksenija koja je, osim izuzetnog dara za pjesmu, imala glas koji kao da je bio upravo stvoren za sevdalinku. Ta čudesna kombinacija ljubavi prema pjesmi i način interpretacije učinili su Kseniju jedinstvenom i neponovljivom. Divili su joj se svi, od običnog čovjeka do vrhunskih muzičkih profesionalaca. Njena bogata i uspješna karijera sve je to potvrdila.

Iz djetinjstva se sjećala svog profesora Mila Popovića, koji je od njenog oca Radivoja zahtijevao da je upiše u muzičku školu. Jer, iskusni profesor je u njenom još neformiranom glasu prepoznao dijamant koji će vrijeme izbrusiti do savršenstva. Nažalost, u to vrijeme, u u patrijahalnoj sredini kakva je bila Podgorica, nije se moglo očekivati da će preporuka profesora Popovića za muzičko obrazovanje ženskog djeteta naići na razumijevanje porodice. Ubrzo nakon toga, vihor rata zahvatio je i ove prostore, a Podgorica biva bombardovana više od osamdeset puta. Uz veliki broj žrtava, takoreći bila je porušena do temelja! Gotovo i da nije bilo porodice iz koje neko tada nije stradao. I to, dakako, nije bilo vrijeme za pjesmu i muziku.

Tek nakon završetka rata i formiranja KUD-a ”Stanko Dragojević”, Ksenija je nastavila svoj umjetnički rad i kao član hora, a kasnije i vokalni solista ovog društva. I kad je 1957. objavljena audicija za članove novoformiranog hora Radio -Titograda, Ksenija je na njoj učestvovala. Tada je u Radio Titogradu, kao vođa narodnog orkestra, radio čuveni Janika Balaš, kasnije i vođa tamburaškog orkestra Radio Televizije Novi Sad. Na pomenutoj audiciji Ksenija je započela da pjeva svoju najomiljeniju pjesmu ”Mlada Jelka ljubi Janka”, a već nakon prvih taktova, Janika zaustavlja orkestar i kaže: ”Vi ste primljeni, a mi ćemo biti ponosni što ćemo imati jednu takvu Kseniju”! Tako je počela i njena profesionalna karijera.

Te, sad već daleke 1957, u hor Radio Titograda primljen je još jedan velikan sevdalinke, Hamdija Šahinpašić iz Pljevalja, rizničar i znalac izuzetnog broja najljepših pjesama, a koji je takođe u Kseniji prepoznao talenat, znanje i glas koji će moći da iznese i dočara pjesme koje je i sam dobro znao. Jednom prilikom joj je rekao: ”Joj, ma bona Ksenija, molim te k’ Boga, prihvati ove moje pjesme, jer ih, bogami, niko neće otpjevati kao ti”! Poslušala je Hamdiju, kojeg je veoma poštovala i doživljavala baš kao svog učitelja. Rezultat tog iskrenog prijateljstva i poštovanja je obogaćivanje Ksenijinog repertoara muzičkim draguljima kao što su pjesme ”Drug se drugu žali na đevojku” ,”Da mi je znati Bože moj” , ”Il’ je vedro il’ oblačno” i mnoge druge.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, Ksenija odlazi u Beograd, gdje upoznaje već znamenitog Vlastimira Pavlovića Carevca, čika Cara, kako su ga zvali, a koji je tad bio šef Narodnog orkestra Radio Beograda. Od 1962. do 1979, napravila je 62 trajna snimka za Radio Beograd, od kojih više od polovine numera upravo sa Carevčevim orkestrom. Tokom jednog od snimanja, oduševljen njenom interpretacijom, Carevac je zaustavio orkestar i ushićeno rekao: ”Slušajte, vidite vi šta ima Crna Gora!”

Navešću i u ovom prilogu samo neke od pjesama koje je u tom periodu snimila velika Ksenija Cicvarić: ”Mlada Jelka ljubi Janka”, ”Oj vesela veselice”, ”Milica jedna u majke”, ”Da mi je znati Bože moj”, ”Kad se Jovo iz Stambola vrati”, ”Tamna noći tamna li si”, ”Il’ je vedro il’ oblačno”, ”Po Taslidži pala magla”, ”Aj puče puška ledenica”, ”Drug se drugu žali na djevojku”, ”Sedam dana i tri noći”, ”Sitna knjiga na žalosti”, ”Stara Varoš”, ”Avuša sadi vinograd”, ”Blago tebi cvijet karanfile”, ”Djevojka je momku prsten povraćala”…

U nekoj prilici ispričala je i zanimljiv detalj, kada ju je njena prijateljica Darinka Matić-Marović pozvala da gostuje na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Među ostalima, bili su prisutni i poznati violinisti, Simonuti, Kolundžija, tada studenti Muzičke akademije, itd.

”…Kada sam ušla svi su ustali i pozdravili me aplauzom. Bilo mi je neprijatno. Rekla sam: ‘Šta ću ja među vama ovdje, ja nemam muzičko obrazovanje’. ‘E, Ksenija, zato smo vas i pozvali. Hoćemo da čujemo tvoje pjesme”, kazala je Darinka Matić-Marović.

Mada je imala izuzetnu tremu, Ksenija je otpjevala nekoliko svojih pjesama…

”Dobila sam najljepše komplimente, ljubili su mi ruku”, pričala je kasnije Ksenija prijateljima.

Prisjećala se rado i detalja kada je pobijedila na Jugoslovenskom festivalu narodne muzike na Cetinju:

”… Kad sam otvorila pozornicu pjesmom ‘Sjever ružu niz polje njijaše’, tu sam pobijedila. Kada je bio završetak, digle su me kolege iz hora, nosili su me na ruke… A dobila sam i crnogorsku nošnju kraljice Milene. Kako sam izgledala, to ja najbolje znam…”

Malo je reći da je Ksenija ostavila neizbrisiv trag u onome što čini naše muzičko nasljeđe. U svaku pjesnu unijela je dio sebe i utkala bezgraničnu ljubav. Upravo, ta velika ljubav bila je ona energija, snaga i želja koja je nosila i pomogla joj da istraje. Beskrajno je voljela svoju Podgoricu i Crnu Goru. U ime te ljubavi, praštala je i onima koji to možda nijesu ni zasluživali. Išla je kroz život ponosno, nošena krilima pjesme i željom da tu veliku ljubav podijeli sa svima. U tome je i uspjela. Za života je postala simbol podgoričke pjesme koja je upravo zahvaljujući Kseniji dosegla nivoe na koje bi bili ponosni mnogo veći narodi, prostori i kulture nego što je naša. Njeno pjevanje upoređivali su s pjesmom slavuja. I da je bilo obrnuto ne bi bila greška.

Daša, kako su je svi u Podgorici od milja zvali, preselila se u vječnost 11. februara 1997.

MUZIČKI BOKOR RUŽA

Među nevelikim brojem onih koji se radom i entuzijazmom danas bore za očuvanje muzičkog nasljeđa i stvaralaštva Crne Gore, je i pravi poslenik u oblasti naše narodne muzike, Mićo Miranović. Uporno, već godinama istrajava na ovom poslu. I sam muzičar i vrstan poznavalac našeg muzičkog blaga, priredio je knjigu, bolje reći antologiju, „Narodne pjesme Crne Gore“ (posvećenu Kseniji Cicvarić, Hamdiji Šahinpašiću i Božidaru Ivaniševiću), kao dragocjen i trajan dokument, muzičku zaostavštinu za budućnost sa ovih prostora. I sve dobija na većem značaju što smo u prelomnom vremenu, kada i biološki lagano nestaju oni koji su ponajbolje u sjećanju imali dio ovog nepresušnog blaga, muzičkog izraza, u kojem je na poseban način utemeljeno i duhovno biće više naroda sa ovih prostora, spleteno u jednu jedinstvenu zajedničku istoriju, u muzički bokor ruža od sjevera Crne Gore do Jadrana… Postavlja se pitanje za naše prilike: ko u kontinuitetu, dugoročno, izučava naše muzičko? Odgovor je, uglavnom, i nedovoljno izvjestan i nedovoljno ohrabruje.

“… A u ovom vremenu se izdvaja muzički serijal u produkciji TV Crne Gore ‘Kad prošetam Crnom Gorom’, koji znalački, i elegantno vodi (opet) Mićo Miranović, i na najbolji način slikom i pjesmom objedinjuje različita sazvučja muzičkog blaga svih krajeva Crne Gore. Ovakvi projekti ostaju za sva vremena, tako da je ovaj cio kulturni posao vrijedan hvale, koju treba uputiti i na adresu producentske kuće i Miranovića, koji je spiritus movens čitavog posla. Zaključak je jednostavan: sve čestitke!”, zapisao je o ovom pregaocu dr Dragan Koprivica.

Mićo Miranović (časopis “Komuna”)