MONITOR: Ministar urbanizma i prostornog planiranja Slaven Radunović izjavio je da ne brine zbog izlaska opozicije iz skupštinskih tijela,  te da su što se tiče njegovog resora gotovo sve obaveze iz evropske agende završene. Jesmo li sad evropski u planiranju?

DRAGOVIĆ: Ne bih miješala završavanje tehničkih obaveza sa stvarnim usvajanjem evropskih standarda – ili makar standarda na koje mislimo kad kažemo,,evropski”, koji bi morali da podrazumijevaju funkcionalne institucije, vladavinu prava, ozbiljno učešće javnosti u donošenju odluka i dosljednu primjenu pravila. Što se tiče planiranja prostora, na našoj lokaciji i dalje ništa od ovoga – nažalost – nije dostupno.

Ministar je izjavom koju ste citirali poručio, zapravo, da njemu niko nije potreban – da njegov resor sam može da ispuni formu, usvoji propise i završi posao. U to smo se već više puta uvjerili: ovom Ministarstvu nijesu potrebne javne rasprave, mišljenja stručnjaka, ekonomske i demografske projekcije, procjene uticaja na životnu sredinu, ništa; u suštini – činjenice nijesu dobrodošle, niti bilo ko, ko bi mogao da pokrene kakvo logično, a nezgodno pitanje. Sjetimo se uz kakva je sve kršenja procedure usvojen Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, i kako su tačkaste izmjene i dopune PUP-a Podgorice usvojene telefonski u sred avgusta, dok je okolina grada gorela – i to nakon procesa u kojem je centralna javna rasprava doslovno ukinuta, jer Ministarstvo nije moglo da nađe salu dovoljno veliku da se u nju smjeste svi zainteresovani građani i građanke. Pa kako novi Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata ne može zapravo da počne da se primjenjuje, nego se svako par mjeseci spotiče o novu prepreku jer Ministarstvo nije dobro sagledalo ni sopstvene kapacitete ni razmjeru ovog problema. Sjetimo se i kako detaljno prostorno planiranje i dalje ne postoji, jer mnoge opštine ni godinu nakon usvajanja novog Zakona o planiranju prostora nemaju kapaciteta da osnuju i stave u funkciju predviđene agencije za planiranje. Pa Izvještaj o urbanom razvoju, stanovanju i upravljanju zemljištem Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu, koji je ove nedjelje predstavljen u Podgorici, a koji nikako nije pohvalan. Izdvajam to da se u njemu Vladi sugeriše da preispita opravdanost i izvodljivost megalomanskog projekta ,,Velje Brdo”, iako Vlada početak te izgradnje najavljuje već za ovo ljeto.

Ne, stanje u polju koje je Radunovićeva nadležnost nije dobro, ali je, kad sve ovako posložimo, lakše razumjeti ministrovu potrebu da se brani otresitim opaskama – i da od suštine bježi u formu.

MONITOR: Šta govori o institucijama slučaj u Baošićima, ono što radi kompanija ,,Carine” Čeda Popovića?

DRAGOVIĆ: Slučaj u Baošićima – opet, nažalost – nije anomalija, nego baš prikaz redovnog funkcionisanja sistema u kojem je investitor glavni. Analiza dostupne dokumentacije pokazuje uporno, sistematično zanemarivanje obaveza zaštite: rješenje Glavnog državnog arhitekte (GDA) iz 2024. daje saglasnost na spratnost koja nije predviđena planskom dokumentacijom, konzervatorske obaveze propisane PUP-om se ne pojavljuju ni u urbanističko-tehničkim uslovima ni u saglasnosti GDA, a izmjene i dopune PUP-a iz 2025. retroaktivno legalizuju ono što je već bilo u toku tako što, između ostalog, uklanjaju ograničenje broja podrumskih etaža za projekat koji je u tom trenutku već u poodmakloj fazi izgradnje. Na sve to se onda nadovezuje nasipanje plaže radi formiranja kupališta: dok smo u okviru KANA/ko ako ne arhitekt aktivnosti analizirali ovaj slučaj, našli smo mišljenje ministarstva iz 2023. koje praktično polazi od toga da postojeće plansko rješenje ,,ne može zadovoljiti potrebe hotelskog kompleksa visoke kategorije”, i onda traži način da se planski okvir tumači tako da hotel dobije veće i reprezentativnije kupalište. Uvijek na kraju dolazimo do istog fundamentalnog problema: prostor se ne planira prema javnom interesu i režimu zaštite – oko kojeg smo se kao društvo složili i koji smo upisali u zakone – nego se i planovi i zaštita prilagođavaju potrebama investitora.

Prošlo je taman mjesec dana od kada je Uprava za zaštitu kulturnih dobara naložila obustavu radova i vraćanje obale u prvobitno stanje; tada je ovaj slučaj i dospio u fokus javnosti. Iz medija saznajemo da ni ministarstva nadležna za planiranje prostora i kulturu ni opštinske službe iz Herceg Novog i dalje ne reaguju, kao i da je Inspekcija sigurnosti plovidbe u međuvremenu utvrdila da je obalna linija na ovom potezu izmijenjena do te mjere da su ,,postale neažurne važeće pomorske karte za taj dio Boke”. Dotle smo, dakle, stigli sa devastacijom, u području koje smo se kao društvo obavezali da čuvamo. Sve to nam govori da institucije koordinisano ćute, nastavljaju po starom i čekaju da oluja interesovanja javnosti prođe.

Čast rijetkim izuzecima, a to je u ovom slučaju Uprava za zaštitu kulturnih dobara, čija je upornost u ovom slučaju dovela do pokretanja procesa pred Specijalim državnim tužilaštvom.

MONITOR: Radovima na kupalištu uništava se integralni dio zaštićenog dijela obale upisane u Listu svjetske baštine UNESCO-a. Koliko vlast uopšte brine o tom statusu, s obzirom na to da su vladini i opštinski funkcioneri javno govorili o tome da UNESCO sputava razvoj?

DRAGOVIĆ:Već neko vrijeme je jasno da se vlast prema UNESCO statusu odnosi kao prema smetnji, a ne obavezi države. Naročito ne kao prema okviru koji može da pomogne da se vrijednost bokokotorskog pejzaža dugoročno sačuva. Problem, naravno, nije u tome što UNESCO sputava razvoj, nego što vlast razvoj može da zamisli samo kao betonizaciju bez kraja i konca.

U slučaju kupališta u Baošićima, radi se o kontaktnoj zoni UNESCO područja, koja bi po Zakonu o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora iz 2019. morala da bude u određenom režimu zaštite. U praksi, kako vidimo, radovi na kupalištu su započeti i nastavljeni bez konzervatorskih uslova i saglasnosti, a obala trajno izmijenjena. Sve i da u procesu pokrenutom pred tužilaštvom odgovornost za ovo bude utvrđena a odgovorni kažnjeni, obala i akvatorijum Bokokotorskog zaliva ostaju trajno izmijenjeni. To je poraz za sve nas, za cijelo društvo.

U međuvremenu, nadležni se ne osjećaju poraženo, nego konstantno testiraju koliko daleko i duboko mogu da rastegnu pravne obaveze koje proizilaze iz UNESCO statusa i titule. To se jasno vidjelo i kada je ministar Radunović prošle godine izjavio da bi građani Boke na referendumu trebalo da odluče da li žele da Kotor ostane na UNESCO listi, predstavljajući zaštitu kao prepreku ,,razvoju”. Takva izjava je i politički neodgovorna i suštinski pogrešna, jer sugeriše da je problem u zaštiti, a ne u modelu razvoja koji ne umije da funkcioniše unutar pravila zaštite. Jasno je da UNESCO ne traži od Crne Gore ništa radikalno, nego upravo ono što bi ozbiljna država morala sama da radi: da se građevinski poduhvati ne odobravaju bez procjene stepena uticaja koji mogu imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja, i da se planski okvir uskladi sa obavezama zaštite.

MONITOR: Šta su naši najveći problemi kad je u pitanju prostor i planiranje?

DRAGOVIĆ:Naš najveći problem, iz kojeg konstantno izviru svi drugi problemi, je to što se prostor posmatra prvenstveno kao izvor profita, a ne kao zajedničko dobro i okvir za život naših zajednica – i suživot sa drugim živim bićima. Iz shvatanja da ,,prostor = profit” proizilaze planovi sa ekplicitnim ciljem ,,da investitori budu zadovoljni”, a ne da podrže razvoj u javnom interesu. Procedure se doživljavaju kao smetnja, javne rasprave kao formalnost, zaštita prirode i nasljeđa kao kočnica, a institucije same sebe razumiju kao servis za realizaciju investicija u privatnom interesu.

Drugi veliki problem je potpuno odsustvo osjećaja odgovornosti i jasnog pogleda u budućnost.  Planiranje se svodi na ad hoc odluke i tačkaste izmjene, umjesto da bude instrument za pravedan razvoj, u skladu sa društvenim potrebama, klimatskim rizicima i obavezom odgovornosti prema nasljeđu ovog malog ali fascinantnog prostora. Dok god je na snazi logika ,,kako ovdje brže-bolje otvoriti prostor za gradnju, bez obzira na sve”, a ne ,,šta je ovdje javni interes i koliko prostor može da podnese”, ponavljaćemo iste obrasce i imati iste konflikte, samo na novim lokacijama. Dok traje novih lokacija, jer,  mali je ovo prostor, stići će nas posljedice.

MONITOR: Ustavni sud ove nedjelje nije odlučio o sporazumu sa UAE. Prijeti li nam preoblikovanje prostora po ovom i sličnim sporazumima sa drugim državama, čije će kompanije moći da bez tendera grade i rade po Crnoj Gori?

DRAGOVIĆ: Da, ta opasnost je realna i ne treba je potcjenjivati. Već sada znamo da sporazum sa UAE nije izolovan slučaj – sličan sporazum, koji daje mađarskim kompanijama određene prednosti, potpisan je prošlog ljeta, a još nekoliko takvih dogovora je već najavljeno. Sada na snazi imamo kombinaciju bilateralnih sporazuma koji suspenduju tenderske procedure, nekompletiran Ustavni sud koji, kako smo ove nedjelje vidjeli u slučaju sporazuma sa UAE, ne može efikasno da odluči i blokira takve zakone, i Prostorni plan do 2040., koji predviđa ogroman obim nove infrastrukturne izgradnje, bez jasnog uporišta u javnom interesu. Sve to zajedno stvara uslove za ekstraktivnu transformaciju prostora, bez efikasnog načina da se usprotivimo kroz redovne demokratske i planske procedure.

Ali, sumnjam da će građani i građanke mirno sjedjeti i gledati sve ovo. Otpora će sigurno biti, a nije zgoreg ni to što nam uskoro dolazi i magično predizborno vrijeme, kada donosioci odluka koji sebe inače smatraju nedodirljivim, ipak moraju da se suoče sa posljedicama svojih činjenja i nečinjena.

Predrag NIKOLIĆ (MONITOR)