Piše: Selma Redžepagić

Uvijek se sjetim svog prvog slijetanja na montrealski aerodrom. Dok sam hodala ka parkingu, pažnju mi je privuklo nebo. Za nekoga ko je odrastao okružen brdima i planinama, nikada ranije nisam vidjela tako veliko prostranstvo – nebo koje me je istovremeno očaralo i uplašilo. U toj širini nisam mogla da odredim na kojoj strani svijeta se nalazi zemlja koju sam napustila, niti gdje su prijatelji i rođaci koji su ostali iza mene.

Možda sam tada prvi put zaista osjetila šta znači biti između poznatog i nepoznatog, prošlosti i onoga što tek treba izgraditi. Generacije koje su odrastale na prostoru bivše Jugoslavije često su bile primorane da svoje snove prilagođavaju okolnostima koje nijesu birale. Mnogi snovi su napušteni, neki su odloženi, preoblikovani ili preseljeni zajedno sa nama. Čini mi se da smo generacija koja je, usljed dugotrajnih i nepredvidivih okolnosti, vrhunski savladala vještinu prilagođavanja, gdje god se nalazimo.

Rođena sam u Mitrovici, gdje su promjene mjesta boravka bile dio porodične istorije, pa je i moj odlazak bio, na neki način, nastavak tog obrasca. Tatina porodica napustila je Plav nakon Drugog svjetskog rata i svoj novi dom svila u Mitrovici. Mama se udajom za oca iz rodnog Gusinja preselila na Kosovo.

Veze sa mjestima porijekla mojih roditelja i česte posjete Gusinju stvorile su snažan osjećaj pripadnosti. Zato često kažem da sam, pored pretežnih gena Redžepagića sa očeve i Jakupovića sa majčine strane, podjednako naslijedila i gene njihovih predaka: Bekteševića, Mulića, Čekića, Đurkovića i Hota.

Kada sam imala godinu i po dana, usljed promjene očevog posla, sa roditeljima i sestrom preselila sam se iz porodične kuće u Mitrovici u Prištinu, koja je, uz Mitrovicu, postala moj grad. Priština je bila multietnička sredina u kojoj su se različitosti podrazumijevale i u kojoj se normalno odvijao svakodnevni život. U dječjem svijetu ljudi se prepoznaju po bliskosti, zajedničkim igrama i navikama. Razlike, nažalost, uvijek imenuju i naglašavaju stariji.

Prijatelje sam sticala tokom cijelog svog života, a prijatelji koje sam stekla u djetinjstvu i danas su moji bliski prijatelji. Pored starije sestre i mlađeg brata koji žive u Kanadi i sa kojima sam jako bliska, imam i Mašu, sestru po srcu i prijateljstvu koje traje već 42 godine. Iako već 27 godina ne živimo u istom mjestu, pa ni na istom kontinentu, naše prijateljstvo i sestrinstvo nijesu osjetili prepreke fizičke udaljenosti; gotovo da ne postoji dan da se ne čujemo ili da nijesmo prisutne u međusobnim životnim dešavanjima.

Djetinjstvo i mladalačke dane provela sam, kao i većina mojih vršnjaka, u igri, druženju, školskim obavezama i maštanju, brizi prema životinjama, koju smo brat, sestra i ja naslijedili sa tatine strane. Ipak, djeca koja su rasla na Kosovu, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, razvila su neku vrstu „šestog čula“. Odrastanje u atmosferi stalne neizvjesnosti naučilo nas je da pažljivo osluškujemo prostor oko sebe i da često ranije od drugih osjetimo kada se svijet oko nas mijenja.

Kada sam imala 16 godina, moj otac je iznenada doživio srčani udar. Njegova smrt zauvijek je promijenila naše živote. Sestra je tada imala 20 godina, ja 16, a brat 5. Samo nekoliko dana prije svog odlaska, te 1992. godine, u vrijeme početka ratova na prostoru bivše Jugoslavije, obezbijedio je velike količine hrane, kao da je predosjećao da odlazi i da će te zalihe makar malo ublažiti vrijeme koje dolazi.

 

Tih godina smo prvi put razmatrali mogućnost odlaska u Kanadu. Međutim, porodični odlazak se nije realizovao tada, već se odvijao sporadično, godinama nakon inicijalne odluke. Sestra i njen suprug su otišli prvi, zatim mama i brat, a ja sam svoju odluku donijela kasnije, jer sam željela da nastavim školovanje u Kanadi i istovremeno se pridružim porodici.

Preselila sam se 2013. godine i upisala studije nutricionizma u Kanadskoj školi prirodne ishrane. Moj izbor nije bio slučajan. Odrastanje u porodici u kojoj su hronične bolesti bile dio svakodnevice inspirisalo je moju radoznalost i potrebu da razumijem zdravlje na znatno višem nivou – ne samo kroz medicinsku dijagnozu, već kroz način života, ishranu i prevenciju. Posmatrajući koliko zdravlje utiče na kvalitet života cijele porodice i, nažalost, prerane odlaske, sve više me je privlačila ideja da razumijem kako se kroz znanje može doprinijeti očuvanju i unapređenju zdravlja kao cjeline.

Tokom studija, a kasnije i kroz stručno usavršavanje, produbljivala sam znanje iz oblasti prevencije karcinoma dojke, tumačenja laboratorijskih nalaza, detoksikacije organizma, hormonalnog zdravlja i preventivnog pristupa hroničnim oboljenjima, znajući da se moj profesionalni put ne svodi samo na nutritivne vrijednosti namirnica. Holistički rad sa klijentima mi je pomogao da bolje razumijem njihove navike, emocije i životne okolnosti koje oblikuju odnos prema zdravlju.

Nutricionizam je za mene postao spoj nauke, iskustva i empatije – način da pomognem drugima, ali i nastavak profesionalne potrage za razumijevanjem odnosa između zdravlja i bolesti. Danas svoj profesionalni identitet doživljavam kao proces koji se ne završava diplomom, već se razvija kroz kontinuirano učenje i kroz svaki susret sa ljudima kojima pokušavam da pružim podršku na njihovom putu ka zdravijem životu.

Dolazak u zemlju drugačije poslovne i društvene kulture značio je početak izgradnje novog života i profesionalnog identiteta. Kao i mnogim iseljenicima, donio mi je izazove koje je nemoguće razumjeti samo teorijski; izazovi se zaista upoznaju kroz lično iskustvo, borbu i istrajnost koje nose uspone i padove, radost i razočaranja, usamljenost, ali i snagu i samospoznaju i, možda najvažnije, podsjećaju me da ne zaboravim ko sam.

Jedan od najvećih kulturoloških šokova koje sam doživjela bila je situacija kada sam sa koleginicama sa studija bila pozvana na okupljanje kod jedne od njih, gdje nam je rečeno da ponesemo sopstvenu hranu. Iako sam kasnije razumjela da je ideja bila da se domaćin ne izlaže trošku niti dodatnom vremenu za pripremu, takav koncept mi nikada nije postao blizak niti prihvatljiv, upravo zbog mog porijekla i pogleda na društvene norme.

Desila mi se i situacija da sam, prije pet godina, dobila posao u jednoj prestižnoj klinici u Torontu i bila suočena sa zahtjevom poslodavca da pacijentima ne pružam previše korisnih informacija kako bi što duže ostali korisnici usluga. Takav pristup bio je u suprotnosti sa mojim profesionalnim i ličnim načelima, zbog čega sam posao odbila.

Sa druge strane, veza sa mojom matičnom zemljom nikada nije nestala; naprotiv, moja onlajn nutricionistička praksa donijela mi je mnogo klijenata i profesionalnih kontakata sa ljudima sa prostora bivše Jugoslavije.

Vjerujem da život ima plan za svakoga od nas, kao i za ljude koje nam donosi. Uvijek postoji neka viša sila koja vidi širu sliku od naše. Tako sam, preko jedne regionalne Facebook grupe posvećene zaštiti životinja, upoznala svoju prijateljicu i poslovnu saradnicu Jasminu. Ono što je počelo kao opuštena onlajn prepiska preraslo je u zajedničko pisanje knjige o napuštenom, a zatim srećno udomljenom starijem mačku Vidu.

Na prvi pogled, knjiga govori o ljubavi prema životinjama, ali na dubljem nivou govori o sudbini i susretima koji nas oblikuju. Knjiga je nagrađena priznanjem za najbolje ilustracije na Sajmu knjiga u Sarajevu.

Sa druge strane, građenje profesionalnog identiteta u iseljeništvu naučilo me je koliko su detaljno planiranje i konstantan rad na sebi neophodni, ne samo za kratkoročni, već, još važnije, za dugoročni uspjeh. Profesionalni rast zahtijeva kontinuirano ulaganje u znanje i lični razvoj, samokritiku i jasnu profesionalnu viziju.

Pored individualnog onlajn rada sa klijentima, privodim kraju svoj prvi grupni onlajn program koji objedinjuje nutricionističku edukaciju, grupnu podršku i usvajanje zdravih navika u procesu regulacije tjelesne težine, kroz koji ću podijeliti svoje znanje i motivisati polaznike da ostvare svoje ciljeve.

Uporedo, u pripremi je i moja prva autorska tematska knjiga iz oblasti nutricionizma, u kombinaciji sa mojim autorskim receptima.

Pokretanje programa i knjige nastavak je mog profesionalnog i ličnog puta. Kroz njih želim da podijelim znanje i razumijevanje da promjene zahtijevaju vrijeme, strpljenje i podršku.

Moj rad doživljavam kao način da povežem iskustva, vrijednosti i znanje koje nosim i da dam doprinos zajednici iz koje potičem i onoj u kojoj živim.

Gledajući na svoj život sa ove vremenske distance, shvatila sam da su promjene bile dio procesa koji prevazilazi pojedince i njihove namjere, a u kojem su životi mnogih ljudi, bez obzira na porijeklo, bivali oblikovani silama većim od njih samih.