Jul 1992. nije se u Bihoru razlikovao od prethodnih godina. Ljeto, vrelina, vrijeme skupljanja ljetine i brojnih seoskih poslova kako bi se pripremilo sve za zimu, koja u selima na sjeveru zna da bude oštra i nepredvidiva. Poput okolnih sela, i u Godočelju se radilo na svakom koraku – bilo je puno naroda i svi su bili uposleni, jer na selu posla ima uvijek.

A porodica Halilović iz tog bihorskog sela tog dana nije “drugovala” sa grabuljama, vilama, motikom… jer su na daleki i neizvjesni put pratili svog sina prvijenca Eska. Tada dvadesetčetvorogodišnjak, Esko Halilović je odlučio da napusti porodicu – oca Meha i majku Ramizu, braću Haruna i Hajra, sestru Veziru, svoje voljeno Godočelje i Crnu Goru, i ode u Švedsku, u grad Norkoping, o kojem sem imena nije ništa znao. Niti je imao ikoga da mu pri dolasku pruži ruku pomoći.

Nije tog dana znao šta mu je teže – zagrljaji i opraštanja od najmilijih, posebno majke, čije suze su mu kvasile lice dok je izgovarala amanete da nikada ne zaboravi ko je i odakle je, ili to što ne zna šta ga čeka u velikoj skandinavskoj zemlji. Dugo se osvrtao i gledao rodnu kuću, imanje, svoj zavičaj, kao da je želio da zauvijek zaledi te slike u sjećanju, svjestan da će morati da prođe mnogo vremena dok opet ne zakorači istim putem i poljubiti rodnu zemlju.

Esko Halilović odavno nije u Švedskoj, već u Luksemburgu, gdje sa braćom ima firmu “EHH LUX”. U gradu Grevenmacheru, gdje živi sa suprugom Arminom, sinom Benjaminom i ćerkama Dalilom i Ines, poznat je kao vrijedan, radan i nadasve častan čovjek. Firma se bavi uređenjem vanjskog prostora i infrastrukture objekata, imaju razvijen posao u cijelom Luksemburgu, složno rade… Ali, do toga Halilović nije došao lako.

ODLAZAK U ŠVEDSKU

U rodnom Godočelju završio je četiri razreda osnovne škole, potom još četiri u Petnjici, a onda beransku Gimnaziju. Upisao je u Prištini fakultet za agronomiju na kojem je diplomirao 1992, ali u Crnoj Gori nije radio ni dana, već je odlučio da, s obzirom na tadašnju situaciju u državi, pri čemu nije bio odslužio vojni rok, napusti rodnu grudu i ode u Švedsku.

“U Švedskoj nisam imao nikog. Došao sam kao izbjeglica u grad Norkoping, i bilo je veoma teško. Kamp u kojem sam boravio bio je prepun ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, od kojih najviše iz BiH. Odmah sam počeo da se interesujem za poslove i uglavnom radio u restoranima. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam zaradio prvu platu i poslao porodici, dok su se kolege čudile kako i zašto im šaljem sve pare koje sam dobio”, prisjeća se, u razgovoru za Portal Revije Fokus, Halilović.

Bio je presrećan što u teškim okolnostima koje su zadesile državu može da pomogne svojoj porodici i rodbini, ali majčin pogled i suze u očima kada su se rastajali uvijek ga je pratio, ali, kako kaže, u teškim momentima davao snagu da izdrži i uspije. Misao da će jednog dana porodica ponovo biti na okupu nije ga napuštala. Jednostavno, znao je da tako mora biti.

U međuvremenu, njegova braća su se doselila u Luksemburg, pa je išao da ih vidi, što mu je olakšalo život, jer je mogao da ode kod njih kada god je poželio, a nakon tri godine od odlaska iz Godočelja vidio je i roditelje. Majka i otac su bili došli kod Hajra i Haruna. Nije se znalo ko je bio koga više željan – oni njega ili on njih.

“To je još jedan trenutak koji je zauvijek pohranjen u mom srcu – kada sam ih zaglio, kada smo zaplakali… Ovog puta od sreće”, kaže, ne krijući emocije, Halilović.

Kada je konačno regulisao status i boravak, Esko je našao posao u struci. Tada je sve postalo drugačije, lakše i bolje.

“Naučio sam švedski jezik i zaposlio se kao agronom u firmi koja je proizvodila dodatnu stočnu hranu, koncentrovanu – mineralno vitaminsku za velike domaće životinje – goveda, svinje i konje. Učestvovao sam i u procesima formiranja stočnih smjesa. Firma je u tom momentu postojala 80 godina i bio sam prva osoba van Švedske koja je tu zaposlena. Radio sam kao komercijalista, bio sam predstavnik firme za jedan dio Švedske”, priča Halilović.

U toj firmi je radio 11 i po godina i ostvario odlične rezultate – bio je najbolji od 18 predstavnika, koliko je kompanija imala širom Švedske.

DOLAZAK U LUKSEMBURG

U Belgiji je 1999. upoznao suprugu Arminu koja je bila izbjegla sa braćom iz Peći. Godinu dana kasnije su zasnovali brak i dobili ćerke Dalilu i Ines i sina Benjamina. Dalila je master ekonomista, već dvije godine radi u jednoj finansijskoj kompaniji i veoma je uspješna u poslu. Govori naš, njemački, francuski, luksemburški i engleski jezik. Benjamin završava srednju školu, a Ines je upisala psihologiju u njemačkom gradu Trieru.

“Bio sam odlično integrisan, zasnovao porodicu, živjeli smo lijepo… ali razdvojenost od braće je bila jedina karika koja je falila da budem potpuno srećan. Braća su već živjeli sa porodicama u Luksemburgu, sestra se udala i živi u Njemačkoj, tako da smo se često viđali, upoznao sam Luksemburg i veliki broj ljudi iz Crne Gore koji žive tamo. Dopao mi se njihov način života i rodila se potreba da im se pridružim, da budemo opet zajedno. Dobio sam želju i volju da se preselimo, a motiv mi je bio da sačuvam kulturu, tradiciju, jer nisam mogao da podnesem činjenicu da se moja i djeca od braće neće odrastati zajedno, da će živjeti daleko jedni od drugih, da će biti otuđeni, izgubiti identitet…”, priča Halilović.

Bio je uporan u toj namjeri i u julu 2007. godine sa suprugom i ćerkama došao je u Luksemburg i započeli su novi život bliže porodici, Bihoru i Crnoj Gori. Srce mu je donekle bilo na mjestu zbog činjenice da su, kao nekada kada su bili djeca i kasnije momci, ponovo zajedno – sada sa svojim porodicama.

“Dalila je u septembru 2007. krenula u školu u Luksemburgu gdje se uče tri jezika – francuski, njemački i engleski, koji se, inače govore u Luksemburgu, od kojih nijedan nije znala, ali je već za nekoliko mjeseci sva tri govorila. Preseljenje je bio naš svjestan izbor, jer ako će čovjek da žali za nečim u životu bolje je da žali za stvarima koje je probao i eventualno uspio, nego za nečim što nije probao, a imao je sve mogućnosti da to uradi”, kazao je Halilović.

Braća Halilović su odlučili da osnuju firmu, pa je Esko poslao diplomu tamošnjem ministarstvu za školstvo.

“Tražili su program studiranja, da uporede sa njihovim, i kako je sve bilo u redu 2008. godine smo osnovali kompaniju ‘EHH LUX’ (Esko, Harun, Hajro Luksemburg). Bavi se uređenjem vanjskog prostora i infrastrukture objekata. Firma ima devet zaposlenih – najviše iz Bihora, jednog iz Afrike, odnosno iz Zelenortskih ostrva, i jednog iz Portugalije. Dosta sarađujemo sa našim ljudima, pomažemo se kroz poslove…”, kaže Halilović, koji je direktor firme.

Iseljenička iskustva su, kaže, manje-više ista. Ističe da su i ostali iseljenici prošli što i on – tugu zbog odlaska i žal za rodnim krajem, gdje su im ostali roditelji.

“Sve nas su majke pratile uplakane, gleći nas i moleći da se držimo zajedno i da se ne razdvajamo. Da se ne dijelimo. Taj svojevrsni amanet nas je držao uvijek okupljene. Zato smo, 2009. godine, riješili da osnujemo organizaciju u cilju očuvanja našeg identiteta, da omladini pružimo mogućnost da upoznaju našu kulturu i tradiciju. Jer identitet je temelj, ko što je za kuću bitan dobar temelj. Čovjek treba da zna porijeklo, svoju kulturu, običaje…”, kaže on.

Tako se rodio Zavičajni klub “Bihor”, nadaleko poznato udruženje iseljenika u Luksemburgu, u čijem osnivanju su učestvovali iseljenici iz Bihora i brojnih mjesta sa sjevera Crne Gore.

“U početku nas je bilo dvadesetak, ali je udruženje raslo tako da danas ima oko 300 članova. Imamo veliki broj donatora i prijatelja udruženja, tako da smo odavno prestali da se fokusiramo isključivo na članstvo, nego ljudima predočimo program i damo mogućnost da se uključe i učestvuju u akcijama. Uspjeli smo da kontaktiramo preko 100 donatora i sponzora udruženja, to su ljudi koji imaju kompanije, a i međusobno sarađujemo. Sve su to ljudi iz Crne Gore”, kaže Halilović. 

Članovi ZK Bihor su poznati po dobričinstvu i spremnosti da pomognu ljudima u nevolji.

Svi mi iz udruženja, kao i ljudi iz Bihora i sa raznih strana, skupljamo novac i pomažemo tamo gdje naviše treba. Realizovali smo niz humanitarnih akcija – pomagali ljudima kojima su gorjele kuće, štale, bolesnim, onima koji žive teško, pomagali smo škole, slali računare, školski pribor, Opštinu Petnjica, akteri smo bratimljenja Petnjice i opštine Rumelanž…”, ponosan je Halilović.

Zavičajni klub “Bihor” dobitnik je „Iskre“, nagrade koju Fond za aktivno građanstvo (fAKT) dodjeljuje za dobročinstvo, i državne nagrade za doprinos u oblasti kulture koju im je na „Susretima dijaspore“ u Petnjici uručio tadašnji premijer Duško Marković.

“Pokrenuli smo i reviju ‘Bihor’, i uskoro će izaći 50, jubilarni broj”, dodaje Halilović.

POVRATAK KUĆI

Četrnaest godina nakon odlaska iz Godočelja, 2006, Esko Halilović je prvi put došao u zavičaj.

“Kada sam napismeno dobio potvrdu da neću podlijegati nikakvoj odgovornosti spakovao sam se i konačno nagazio na crnogorsku zemlju. Samo moja duša zna koliko sam žudio i čekao taj momenat. Kada me dočekala majka i kada sam vidio porodičnu kuću zaplakao sam. To ne može riječima da se opiše”, priča Esko.

Od tada, Halilović u Crnu Goru dolazi dva do tri puta godišnje. Ljeti obavezno sa porodicom.

“Djeca vole Godočelje, Bihor, Crnu Goru. Napravili smo novu kuću u Bihoru, imamo i nekretnine na primorju…”, kaže i dodaje da, uglavnom, sve vrijeme provodi u Godočelju i da se tamo osjeća najljepše.

Iako oko kuće nema posla jer im bratanić sređuje sve što treba, Halilović voli da nešto radi, pa makar izmislio posao. Lijepe ljetnje dane koristi i da posjeti rodbinu, komšije, prijatelje…

“Sastajemo se, sjećamo djetinjstva i mladosti, evociramo uspomene, pričamo o životu, budućnosti… Ljeti dođu iseljenici iz svih krajeva u Petnjicu. Tako sam minulog ljeta upoznao ljude iz Australije. Petnjica je prva počela sa manifestacijom ‘Susreti dijaspore'”, kaže Halilović.

“Svi u Crnu Goru ulažemo koliko možemo, naša ljubav je bezuslovna”

“Mi smo pošteno radili, pošteno radimo i zarađujemo i pošteno smo se se izborili da stvorimo snažnu zajednicu ljudi porijeklom iz Crne Gore u Luksemburgu. Najbolji promoteri Crne Gore smo upravo mi. Toliko godina radimo na afirmaciji Crne Gore, poznati i priznati smo kao uspješni ljudi i privrednici zato što držimo do svog identiteta i kulture. Mi ljude iz Luksemburga upoznajemo sa našom kulturom, imamo folklornu sekciju sa preko 150 članova, uspjeli smo i to da djeca znaju naše igre, da već čuvaju našu kulturu, identitet. Prenosimo našu ljubav prema Crnoj Gori na njih. A oni su uspješni, obrazovani, i žive u zemlji u kojoj su razlike prednost”, kaže Halilović.

To što su ljudi otišli devedesetih iz zemlje u kojoj je bjesnio rat, što su pobjegli od neizvjesnosti i teške situacije nije, ističe, bila prepreka da nastave da gaje snažnu ljubav i prema zavičaju i Crnoj Gori.

“Mi smo se uvijek borili, vjerovali i radili na tome da bude bolje. A dok god živi ideja o nečemu, postoji i nada. I, vođeni idejom o savremenoj, modernoj, uređenoj i lijepoj Crnoj Gori gdje će svi ljudi moći da žive jedni pored drugih i rade, stvaraju, da imaju dobar život, da funkcioniše ekonomija… mi smo bili spremni da pomognemo i ulagali smo u zavičaj. Svi koji živimo u Luksemburgu uložili smo u Crnu Goru koliko možemo. A kada živite s tom idejom djeca to primijete i počnu da se interesuju. Možete živjeti s tom idejom, ali ne i nametati im. Treba da osjete sami. Mislim da smo u Luksemburgu uspjeli i afirmisali i promovisali Bihor i Crnu Goru na pravi način. Uspjeli smo da stvorimo jaku iseljeničku zajednicu, jednu od jačih u svijetu. Naša ljubav prema Crnoj Gori je bezuslovna”, kazao je Halilović.

Otac mu je preminuo 2000. godine, tako da majka živi u Luksemburgu. Naravno, sa sinovima dolazi u Godočelje i srećna je što su zajedno, složni, što su uspjeli u dalekom svijetu, što su nastavili očevim stopama koji je bio poznati dobrotvor… I ponosna na djecu što nisu zaboravili amanet koji im je dala kada su odlazili – da nikada ne zaborave identitet, ko su i odakle su i da ostanu vjerni svom porijeklu.

A kada ode u Godočelje, Esko Halilović uvijek prošeta stazama i putevima kojima je hodio kao dječak i mladić. Vrati se, kaže, u prošlost, a kroz glavu mu se, kao na filmskoj traci, ređaju slike kako je sa braćom radio seoske poslove, kako su čuvali krave, kupili sijeno, brali voće, cijepali drva, hranili kokoške, kosili travu, kopali u vrtu… Sjeća se i oca, ali i mnogih drugih ljudi koji koji više nisu među živima. Srce se stegne, zaiskri suza, misli se roje…ali zahvalan je na svemu što mu je život dao.

“Dolaskom u Godočelje u stvari živim svoj san, ono o čemu sam davno, kada sam otišao od kuće sanjao: da se jednog dana vratim na svoje. Mene ne vuku putovanja, već zavičaj i Crna Gora. Planiram da jednog dana, kad se penzionišem, mnogo više vremena provodim u Godočelju. Želja mi je čak da živim tamo! Ali, moja djeca i jednog dana unučad će biti u Luksemburgu i neminovno je da ću provoditi vrijeme i tamo. Jer Luksemburg je i meni i mojoj porodici dao zaista mnogo i uvijek ćemo im biti zahvalni za sve. A u moje Godočelje, u Bihor i u najljepšu zemlju na svijetu, Crnu Goru, dolaziću uvijek i sigurno je neću biti željan, jer ću penziju sa merakom trošiti u mojoj domovini. Otkad sam otišao živim s idejom da se vratim jednog dana”, kazao je Esko Halilović.

Svetlana Peruničić

Upozorenje: Zabranjeno je prenošenje teksta i fotografija bez prethodne pismene saglasnosti uredništva Portala Revije Fokus