U razdoblju od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka, otmice aviona bile su globalni fenomen koji nije zaobišao ni tadašnju Jugoslaviju. Ipak, većina tih incidenata prolazila je ispod medijskog radara sve do 26. septembra 1981., kada su trojica Hrvata otela JAT-ov Boeing 727 na letu iz Titograda za Beograd.

U avionu su se tada nalazile i brojne poznate osobe, među kojima glumci Miša Janketić, Marko Nikolić i Žarko Laušević, pjevačica Biljana Petrović, narodni heroj Milan Šijan i fudbaleri Budućnosti. O ovom događaju ispričane su brojne verzije, a NIN prenosi ispovijest kapetana Ljubomira Zekavice, objavljenu samo sedmicu dana nakon drame.

“KAPETANE, IZGLEDA DA SMO OTETI”

Neposredno po povratku s Kipra, kapetan Zekavica ispričao je u redakciji NIN-a svoju stranu priče koja je obilježila tu godinu. Let je započeo kao i svaki drugi. “Trebalo je iz Titograda letjeti za Dubrovnik i ukrcati još 27 ili 28 putnika. Normalno smo odletjeli u Dubrovnik. To je nekih 15 minuta leta. Putnici nisu izlazili, već su samo novi putnici ušli u avion. Moj kopilot Pinter bio je tog dana umoran. Ja sam letio cijelo vrijeme”, započeo je Zekavica.

Drama je počela desetak minuta nakon polijetanja iz Dubrovnika. “Na oko 4,5 hiljade metara visine osjetim da se iza mojih leđa nešto događa. Pinter mi kaže: ‘Kapetane, izgleda da smo oteti’. Pogledam, neki mladići izvlače iz kabine mog kolegu kapetana Gojka Vujanovića, koji je bio putnik, ‘opservera’, i na kraju inženjera leta. Zahtijevam da vrate inženjera leta jer bez njega ne možemo sigurno letjeti”, prisjetio se. Otmičari su popustili i vratili inženjera, ali su u kabinu uveli stjuardesu kojoj je jedan od njih, Marko Križić, držao nož pod vratom.

“Čim je inženjer leta vraćen, Borivoje Jelić vikne na mene: ‘Vozi u Italiju’. Ja okrenem avion prema Italiji. Ćutim i čekam da vidim šta će dalje biti”, nastavio je kapetan. No, otmičar je bio sumnjičav. “Jelić kaže bijesno: ‘Lažeš, ne ideš za Italiju’. ‘Ma rekoh, vozim u Italiju’, odgovaram i dodajem: ‘Slušajte vi mladići: radite vi lijepo svoj posao, a ja ću raditi svoj. Ja moram sve zajedno, i vas i putnike, dovesti žive i zdrave na zemlju, poslije vi radite što hoćete’. I tu on shvati.”

Otmičari su zabranili kontakt s domaćom kontrolom leta, ali posada je morala uspostaviti vezu s italijanskom. “U takvim slučajevima naše su upute da izvršavamo sva naređenja otmičara, jer su za nas životi putnika najvažniji. Nema nikakvog suprotstavljanja, to je propis”, objasnio je Zekavica.

Kako bi umirili otmičare, a ipak slijedili procedure, kopilot Pinter uključio je frekvenciju kontrole leta iz Brindisija. “Iz zvučnika se čuje razgovor s drugim avionima, spominje se stalno Brindisi i oni povjeruju.”

Jelić je zatim htio razgovarati s kontrolom na njemačkom, ali iz Brindisija su poručili da govore samo engleski i italijanski. “Uzme Jelić mikrofon i nekoliko je puta pokušavao: ‘Alo, alo, sprechen Sie Deutsch?’ Međutim, ništa, i oni se tako uvjere da govorim istinu.”

NAPETOST POPUŠTA

Iznad Brindisija, otmičari su promijenili plan. “Ne, idemo za Haifu”, rekli su. Kapetan im je objasnio da nemaju dovoljno goriva. “Kopilot i inženjer leta izračunaju sve elemente i kažu: ‘Imamo goriva taman do Atine i to ako nas puste da sletimo ravno, bez kruženja’. I otmičari su shvatili: nikakva Haifa, idemo prvo za Atenu.”

Posada u pilotskoj kabini nije znala šta se događa s putnicima. “Poturili su mi pod nos neku zemljopisnu kartu. Karta je bila, recimo, formata dječjeg atlasa, na njoj je bio cijeli svijet: Afrika velika koliko kutija cigareta, a između Atine i Haife ni slovo ne može stati. Naravno, morali smo upotrijebiti naše karte.”

Međutim, grčka vlada nije odobrila slijetanje u Atinu i uputila ih je na kruženje. Nakon što je posada poručila da će sletjeti bez obzira na sve, grčka kontrola je popustila. Uslijedilo je natezanje oko goriva. Otmičari su postali nervozni i postavili ultimatum, ali na kapetanovo pitanje šta će učiniti ako gorivo ne stigne, Jelić je samo odgovorio: “To je naša stvar!”

Nakon sat i po čekanja, avion je napokon dobio gorivo i poletio prema Tel Avivu. “Ta ideja s Izraelom meni se od početka nije sviđala, ali šta sam mogao”, rekao je Zekavica. U međuvremenu je dobio priliku da vidi putnike. “Sjedjeli su sasvim normalno, neko spava, neko gleda kroz prozor, kao da je najobičniji let.”

Izrael ih je odbio. “Odgovor iz Tel Aviva glasio je: ‘Izraelska teritorija je zatvoren za saobraćaj, nema slijetanja ni na jedan aerodrom, vratite se odakle ste došli.'” Otmičari su tada naredili povratak u Italiju, ali goriva opet nije bilo dovoljno. “Usprotivio sam se: ‘Nema goriva, moramo sletjeti na Kipar po gorivo, odatle je tri sata do Rima’.” Sletjeli su u Larnaku.

ZBUNJENI OTMIČARI I BIJEG PUTNIKA

Na Kipru je posada nagovorila otmičare da puste bolesnu putnicu. “Ako pustite tu ženu, bilo što da se dogodi, napravili ste humani gest. O tome morate voditi računa”, rekao im je kapetan. S bolesnicom je izašao i njen suprug, a stražnje stepenice aviona ostale su spuštene, što otmičari nisu primijetili.

Dok su trajali pregovori oko goriva i ulja, pažnja otmičara je popustila. U jednom trenutku, jedan od njih, Prpić, naglo je otvorio vrata pilotske kabine. “Okrenuo sam se i vidio što i on – petnaestak putnika, okrenutih nam leđima, istrčavali su žurno iz aviona, na zadnje stepenice. U stvari, avion se ispraznio, a ni meni ni otmičarima nije jasno šta se dogodilo”, prisjetio se Zekavica.

“Viknem: ‘Šta je?’, a putnici odgovaraju: ‘Požar’. Javili smo odmah kontrolnom tornju da je u avionu požar, neka pošalju vatrogasce. Mi naravno, dramatizujemo cijelu stvar. Otmičari se strašno zbunjuju. Ne znaju šta će, tek poslije, kada je i posljednji putnik izašao, čujem da kažu jedan drugom: ‘Ala su nas zaj…'”

Kapetan je odmah shvatio da je riječ o podvali putnika. Otmičari su bili potpuno zbunjeni, a situacija se dodatno zakomplikovala jer su putnici pri bijegu oštetili izlaze za slučaj opasnosti, što je zahtijevalo pregled stručnjaka. Čekanje se oteglo, a drama se polako rasplinjavala.

U jednom trenutku, dok su otmičari bili u stražnjem dijelu aviona, posada je iskoristila priliku. “Vratio sam se natrag i rekao: ‘Otvarajte vrata i izlazite’. Posada nije ni čekala da se tobogani za spašavanje naduvaju do kraja. Iskočio sam posljednji. Vidio sam kako otmičari zabezeknuto gledaju šta se događa, ali nisam stigao mahnuti im: doviđenja.” Bio je to kraj otmice.

OTMIČARI PRED SUDOM

Otmičarima je suđeno u Beogradu. Na optuženičku klupu sjeli su Borivoje Jelić (27) i Marko Križić (26) iz Bjelovara i Milan Prpić (28) iz Rijeke. S njima su bili i putnici Predrag Vidaković (21) i Ksenija Dokmanović (28) i naknadno izručeni Josip Valentić (22), koji je pomagao u organizaciji. Presuda je donesena u aprilu 1982. godine.

Jelić je osuđen na osam godina zatvora, Križić na pet, Prpić na tri i po, a Vidaković na dvije. Valentić, kao finansijer, dobio je 18 mjeseci. Ksenija Dokmanović oslobođena je zbog nedostatka dokaza. Iako se godinama nagađalo o političkim motivima, službeni razlog otmice bio je – avanturizam.

Izvor: Index.hr

Foto: Ilustracija (Printscreen)