Nedavno sam, u radijskoj emisiji Zinzula sa novinarom Duškom Vukovićem, naširoko pričao o onoj lijevoj, oduzetoj strani srpskog političkog bića i kako bi bilo dobro da u Crnoj Gori postoji makar jedna grupa koja bi baštinila srpstvo Svetozara Markovića ili Dimitrija Tucovića.

Naravno da smo se šalili i, naravno, da smo bili ozbiljni pred činjenicom da u Crnoj Gori vlada unisono srpstvo i partijsko-crkveni grif u kojem nema mjesta sumnji u beogradskog vrhovnog vođu AV.

Ono što je bila Duškova i moja šala — da bismo se možda lično mogli izjasniti kao Srbi i napasti nebranjeni politički prostor, osnovati partiju i uzeti glasove “građanskih Srba” — ovih dana mi se čini gotovo neumjesnim, naročito poslije godišnjice tragedije u Novom Sadu, gdje je Srbija oplakala 16 žrtava pada nadstrešnice na željezničkoj stanici.

Ono što ledi osmijeh i ubija volju za šalom nije samo tuga, već i politički bezdan podijeljene Srbije koja se godinu dana bori za novu političku šansu i smjenu vlasti na izborima. U Crnoj Gori, međutim — što želim da baš dobro zapamtite — nigdje i niko nije javno obilježio jedan od najcrnjih mirnodopskih dana države Srbije i smrt nevinih ljudi. Nijedna partija, nijedna organizacija, nijedno bratstvo niti sestrinstvo, ni zavičajno društvo. Nijedan KUD, ni parohija. Ama baš nigdje u Crnoj Gori — po kojoj se drže državni parastosi četnicima, gdje se svaki treći čovjek kazuje Srbinom (doduše, ta cifra istorijski varira, ali nećemo sad o tome) — nismo imali javnu komemoraciju, želju da se iskaže pijetet ili sjećanje na mrtve u Novom Sadu.

Prije nego zaronim u ovu neveselu situaciju u Crnoj Gori, da podsjetim: u Srbiji je juče održan veliki skup u Novom Sadu, a srpska dijaspora se okupljala širom Evrope, od Utrehta do Barcelone. Godinu dana traje građanski pokret otpora, a koliko i kako je Srbija podijeljena valjda će se do kraja saznati na izborima, kad se jednom dese. Ono što vam, pak, mogu sasvim pouzdano reći jeste da ne postoji nijedan signal slične vrednosne diobe unutar srpskog političkog bića u Crnoj Gori, gdje vlada strah od anateme i monolog lojalnih Aleksandru Vučiću.

Pokušali smo, kolega Duško i ja, da se zapitamo zbog čega su građanski Srbi u ormaru i kad će se outovati. Zapravo smo kucali na vrata tog ormara u kojem vlada strah od odmazde. Poznato je da su desne političke milicije okrutnije prema svojim “izdajnicima”, nego prema istorijskim neprijateljima. Mogu da zamislim kroz šta bi prošao jedan osviješteni lijevo orijentisani srpski političar, ili, ne daj bože, političarka — građanski aktivista koji bi u ovom trenutku u Crnoj Gori narušio monolitnost srpske ponude koja se svodi na politički spust što počinje od prve glave skupštine, a završava u nizinama Vladislava Dajkovića.

Spremna je bratstvenička Crna Gora, spremne su litijske infrastrukture i vajber-grupe zaostale od popisa, budna je Eparhija budimljansko-nikšićka, nadzire se duh “srpske Sparte” da ne skrene u ljevičarstvo ili kleti biseksualizam. Pa ti, pisni junačino, zamjeri se tom rigidnom zavjetu pod kojim niču spomenici koljačima. Naravno da Srpska pravoslavna crkva zna da je četnički vojvoda Pavle Đurišić bio koljač, ali ona, obožavanjem njegove čizme zapravo driluje političko jedinstvo Srba u Crnoj Gori. Ljudi neskloni borbi — a većina ih je takva, u svim narodima — prisiljeni su da prihvate realnost jedne nadrealno zle situacije u koju zapravo ne žele da se miješaju. Što više taj kip porineš u krv i masno tlo, teže je čovjeku da istupi, jer su sve kamere i svi blicevi uprti u mjesto gdje se takav jedan izdajnik očekuje, a kriminal postavlja kao brana.

Ljestvica je spuštena ispod zemlje, u masovne grobnice, u klanja i nacističku kolaboraciju, da se u korijenu slomi otpor, da se pošalje jasna poruka sa kim će imati posla svako ko se drzne govoriti o drugačijem srpstvu koje bi, možda, željelo da živi u Crnoj Gori.

Krajine su uvijek bile zatucane tvrdokorne političke deluzije koje su centri koristili u vojne svrhe. Tako je i crnogorska srpska zajednica otpisana politički; ona se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti. Naravno da mislim na Milana Kneževića, ali nije on jedini spreman da svojim primjerom pokaže destruktivni potencijal i opasnu vijugu patološke poniznosti koja se izdaje za nacionalni ponos. Sve što javno nastupa u ime srpstva u Crnoj Gori nosi taj zajednički žig neslobode koji se, za dobro Crne Gore i Srbije, mora odbaciti.

I na kraju, sasvim lično, moram reći da razumijem da razumnim Srbima u Crnoj Gori nije lako istupiti. Imati kriminalizovanu političku kastu iznad sebe — ko bi to mogao bolje da shvati od Crnogoraca? Ustati protiv onoga što se izdaje kao tvoj identitet znači priznati da si peder. Nema druge; moraš da se suočiš sa tim. I ne samo da si peder, nego si i ustaša. I radiš za krvnike svog naroda. Na platnom si spisku mnogih obavještajnih službi. I majka ti je kurva.

Znam — sve to moraš da progutaš kada se suočiš sa prosječnim čuvarom nacionalnog identiteta. Ali kad jednom izađeš iz ormara i shvatiš da si slobodan, možda ti se svidi, moj dobri druže Srbine koji ćutiš i puštaš da te vode najgori.

Brano Mandić

Izvor: Normalizuj

Foto: Društvene mreže