U selu Farmaci, nedaleko od Podgorice, 27. decembra 1943. godine strijeljana je mlada žena koju danas gotovo niko ne pominje – Vidna Mijanović. Imala je samo 21 godinu kada je život završila pred streljačkim strojem kao talac, žrtvovana u znak odmazde za ubijene njemačke vojnike. No, njena biografija bila bi izuzetna čak i da nije okončana tako tragično.

Vidna je rođena 1922. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, kao kći crnogorskog iseljenika – radnika, sindikalca i predanog komuniste. Vaspitavana u duhu socijalne pravde i radničke solidarnosti, u ranoj mladosti se vratila u domovinu svojih roditelja. Kada je buknuo rat, nije ostala po strani.

Vidna nije bila samo partizanka. Bila je Amerikanka po rođenju, Crnogorka po porijeklu, i revolucionarka po uvjerenju. U vremenu kada žene nisu imale pravo glasa, ona je izabrala pravo da govori kroz oružje i otpor. Izabrala je put koji su, kako je i sama napisala, birali svi pošteni ljudi.

Pridružila se Petoj proleterskoj brigadi – jednoj od najelitnijih jedinica partizanskog pokreta. Borila se na najtežim frontovima, a ranjena je tokom krvave bitke na Sutjesci. Nakon toga zarobljena je od strane četnika, koji su je predali italijanskim okupacionim snagama. Od tog trenutka njen život bio je niz logora, zatvora i ispitivanja, sve do kobnog decembra 1943.

Uprkos neizvjesnoj sudbini, ostala je smirena i dostojanstvena. Posljednje pismo uputila je svojoj majci. U par redova ispisala je testament jedne generacije – mladih ljudi koji su bili spremni da polože život za ideju slobode, jednakosti i narodne borbe protiv fašizma.

“Draga mama, došao je čas da se razdvojimo. No ti se nećeš iznenaditi, jer ti znaš da mi moramo dati sve od sebe. Mi idemo kuda sav pošteni narod ide, te nemoj slučajno suze da proliješ… Tata je dao život za ono što se borio od nastanka, pa do posljednjeg časa svog života. Mislim da nije potrebno da te hrabrim, znam da ćeš se držati kako treba, kad budeš dobila ovo pismo.”

Danas, ime Vidne Mijanović rijetko se pominje u istorijskim udžbenicima i na javnim ceremonijama. Nema spomen-ploče, nema ulice s njenim imenom, nema dokumentaraca. A zaslužila je da je se sjećamo.

Na to nas je danas podsjetio književnik i novinar Brano Mandić, koji je na svom Facebook profilu podijelio priču o Vidni i njenom posljednjem pismu.

Foto: Normalizuj.me