Dres Partizana su kroz istoriju nosile mnogobrojne legende, ali malo koga su navijači crno-bijelih obožavali kao što je to bio slučaj sa Draganom Manceom. Nažalost, sjajni golgeter je tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći 3. septembra 1985. Grobari posebno pamte utakmicu koja je odigrana samo nekoliko dana poslije njegove smrti i gol koji je postigao Ljubomir Radanović.

Mance je izgubio život žureći na trening, a navodno je prilikom vožnje izbjegao dječaka koji je istrčao na auto-put Novi Sad-Beograd.

Naglo je skrenuo, udario u ivičnjak, a potom i u betonsku konstrukciju.

Čim je čuo tužnu vijest, tadašnji trener Partizana Nenad Bjeković je prekinuo trening i briznuo u plač zajedno sa igračima.

Dva dana nakon nesreće, čuveni golgeter je sahranjen na Novom groblju u Beogradu, a prema nekim informacija na sahrani je bilo preko 30.000 ljudi.

Podignut mu je spomenik u prirodnoj veličini, a predstavljao je prepoznatljivu Manceovu proslavu gola prilikom koje je klizao travom na koljenima uz ruke podignute u vis.

Prva utakmica posle pomenute nesreće odigrana je 8. septembra, a Partizan je na stadionu JNA dočekao Prištinu.

Ispostaviće da je to bila jedna od najemotivnijih utakmica u istoriji crno-bijelih.

Meč je počeo minutom ćutanja, a Grobari su željeli dvije stvari: pobedu i gol u Draganovu čast.

Vidjelo se da su bili odsutni sa terena i da ih je sve jako pogodilo ono što se desilo njihovom velikom prijatelju, ali uspjeli nekako da slome otpor rivala.

Bunker gostiju je probio čovjek sa kojim se Dragan skoro pa i najviše družio.

U pitanju je Ljubomir Radanović koji je posle kornera za crno-bijele uhvatio volej na penalu i poslao loptu u mrežu.

Pogodak je proslavio baš na način kako je to radio i Mance, klizajući koljenima po travi, a potom su ga opkolili saigrači i svi su zajedno krenuli da plaču.

Ponešen ovim emotivnim trenutkom, djelovalo je da čitav stadion lije suze, a Mance je mogao da počiva u miru nakon što su ga igrači i navijači ispratili na najbolji mogući način.

Dragan Mance rođen je u Beogradu 26. septembra 1962. godine i živio je u Zemunu sa ocem Ferdinandom, majkom Dušankom i mlađim bratom Goranom. Bio je neoženjen, a zabavljao se sa nekadašnjom jugoslovenskom rukometašicom Emilijom Erčić.

Fudbal je počeo da igra u Galenici, sadašnjem FK Zemun još od pjetlića. Sa 17 godina je postao prvotimac, a potom je uslijedio prelazak u Partizan. Za crno-bijele je odigrao 279 utakmica i postigao 174 gola i osvojio je šampionsku titulu u sezoni 1982/1983. Zabilježio je i četiri nastupa za reprezentaciju Jugoslavije.

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na putu Beograd-Novi Sad, na dijelu koji prolazi kroz Zemun, u 23. godini.

Po njemu je nazvana jedna ulica nedaleko od stadiona Partizana, a nakon nešto više od dvije decenije posle njegove smrti snimljen je dokumentarni film koji je kreirao Aleksandar Paunović.

Izvor: sd.rs

Foto: Screenshot