“Zamislite da ostavite život u Americi i sa troje djece se preselite u Srbiju, u potrazi za mirom i novim početkom. Teodora i njen muž donijeli su hrabru odluku da se vrate svojim korijenima, a u Srbiji su dobili još dvoje djece, koja su rođena ne u bolnici, već kod kuće, u Kraljevu”.

Ovako je autor podkasta “Povratak na selo”, na YouTubeu, predstavio ovu porodicu koja je imala neuobičajan životni put.

Teodora je, kako je naveo, rođena u selu Badovinci na Drini, u opštini Bogatić, gdje je  završila osnovnu školu. Srednju školu je upisala u Beogradu, ali je četvrtu godinu završila u Čikagu gdje se, kada je imala 17 godina, preselila sa porodicom. Tamo je upoznala i supruga Nemanju.

“Dijete sam sa sela, ali svi nas nekako uvijek uče da je jedini put iz sela. Malo je teže to pogrešno učenje ispraviti kako bi se ljudi vratili na selo. Putokazi su okrenuti i treba vratiti”, započinje Teodora svoju priču za ovaj kanal.

Teodora i Nemanja su se upoznali 2013. godine, a 2015. dobili su prvog sina. Živjeli su u Americi, ali je Teodora često osjećala nostalgiju za Srbijom.

“Svekar i svekrva su ovdje već neko vrijeme. Izabrali su ovu lokaciju i dok smo bili u SAD, kad nam se jave vikendom pošalju nam i slike imanja. I ja sam uvijek razmišljala: ‘Joj, kako je lijepo, želim da sam tamo”. I uvijek sam nekako vukla na tu stranu. Ne znam, nisam se pronašla u Americi. U Beogradu, iako nije selo, sam se, za razliku od SAD, osjećala prihvaćeno. Bilo mi je teško da se naviknem na taj mentalitet u SAD. Sve je nekako natraške u odnosu na život ovdje. I uvijek sam vukla na tu stranu i vjerovala da ćemo se vratiti, pogotovo kad su se djeca rodila”, priča ona.

Kaže da su djeca, kao djeca, sve više počela da zapitkuju “gdje su baba i deda, gdje je rodbina, šta je srpski, šta je to stric…”

“I tokom korone smo presjekli i donijeli odluku da spakujemo kofere i dođemo ovdje”, priča ona.

Ova porodica se vratila u Srbiju 2020. godine. Živjeli su jedno vrijeme u Kraljevu, a onda su kupili staru, planinsku kuću u mjestu Kamenica kod Kraljeva, u blizini rijeke. Bila je u lošem stanju, trebalo im je tri godine da je srede i nedavno su se konačno preselili, piše “Kurir”.

PORODILA SE U KUĆI

Teodora kaže da je, kada se vratila, u Srbiji priželjkivala porođaj kod kuće, ali nije bila 100 odsto sigurna u to, jer je prije toga troje djece rodila u porodilištu.

“Raspitivala sam se i saznala za jednu babicu koja prisustvuje porođaju kod kuće, koja je iz Beograda. Bila sam u kontaktu sa njom, ali porođaj je bio tako brz da ona nije stigla da dođe iz Beograda na porođaj, ali, eto, sve se završilo, hvala Bogu, kako treba”, priča ona.

Sada je to ta sloboda, priča Teodora, koja uživa u tome što imaju veliko dvorište, travu i drveće i ne mora da gubi po sat vremena dok spremi djecu i dovede ih do nekog parkića.

“Ujutru, čim ustanemo, djeca odmah idu napolje, trče, skaču… Tu su i životinje, tu je sve ono što njima treba da budu u dodiru sa prirodom”.

Teodora kaže i da misli da mnogi ljudi u inostranstvu žele da se vrate u Srbiju, ali se plaše osude okoline koja bi to mogla da shvati kao poraz.

“Tamo sam bila okružena ljudima koji možda i nisu srećni, ali smatraju da je SAD njihova šansa za neku sreću. Svi nam serviraju da je to obećana zemlja i onda ljudi uglavnom nemaju hrabrosti da se vrate, da prihvate taj, nazovi poraz. A ja mislim da je najvažnije samo da osluškujemo sebe”, kaže.

Selo nije za svakoga, smatra Teodora, ali za nju i njenu porodicu, posebno djecu, to je, kaže, pravo rješenje.

RADUJE SE SVOJOJ BAŠTI

Teodora se raduje i što će uskoro imati svoju baštu gdje će gajiti razno povrće.

“Nema ništa ljepše nego kad gledamo tu biljku kako raste i kasnije je uberemo za ručak. Meni je to cilj – da imamo baštu i da ujutru lijepo odem u baštu i izaberem šta mi treba za ručak. Sve je tu, nadohvat ruke”.

“Kao nekome ko ima petoro djece meni je prioritet dvorište, da djeca mogu bezbrižno da trče ovdje dok ja spremam ručak i radim kućne poslove. To je u malom stanu neprihvatljivo. Dok sredimo dnevnu sobu, sve ostale su već u haosu… A nije moja priroda nije takva da budem u zatvorenom prostoru. Mislim da treba da se povežemo sa prirodom i da nema ništa ljepše od ovog zelenila. Sad, kad ustanem iz kreveta, otvaram prozor, odmah je tu drvo, brdo, pogled koji želim da vidim”. kaže ona i dodaje da su njene prijateljice, kada je bila u SAD, voljele da se slikaju pored velikih zgrada u Čikagu. Njoj to nikada nije bilo interesantno.

“Pitala sam: “Pa, šta ti je ovdje lijepo?! Neko je sazidao zgradu na sto spratova, tu nema nikakve ljepote”. A one kažu: “Ti se, Teodora, samo oduševljavaš kad vidiš njivu”. I to je istina. Ja se oduševim kad vidim livadu, njivu… To je moja sreća”, kaže Teodora.

Dodaje da je jako važno da svako nađe svoju sreću i da je za sreću potrebno jako malo.

Foto: Screenshot/Povratak na selo