Još jedno iskopavanje Tita: Tema za podizanje rejtinga
U jednom je Šapić nesumnjivo u pravu – u Srbiji su, zvanično, izjednačeni partizanski i ravnogorski pokret otpora. Desilo se to prije punih dvadeset godina, dakle za vrijeme „bivših vlasti“, kada su u Skupštini jedino socijalisti glasali protiv.
S vremena na vrijeme se podigne prašina na tu temu, recimo kada su sudovi rehabilitovali Dragoljuba Mihailovića i Nikolu Kalabića ili se bavili Milanom Nedićem.
Bez obzira na to što je i rehabilitovan i ravnopravan, Mihailović, kojeg fanovi zovu Čiča Draža, u Beogradu ima samo spomen-sobu u privatnom prostoru u Bregalničkoj ulici na Vračaru, gdje mu je ranije bila kuća
Iskopavanje Tita? O toj ideji koju opet podgrijava gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić, u Muzeju Jugoslavije sigurno niko ne misli ništa dobro.
Doduše, Muzej u sklopu kojeg je Kuća cvijeća s grobom jugoslovenskog maršala i doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita, ne želi da zvanično odgovara na upite novinara o toj temi.
Ali, da je ideja ludost misli prodavac koji ispred muzeja na Dedinju nudi partizanske kape, značke s petokrakom i jugoslovenske zastave. Isto misli i čuvar. I svi posjetioci.
Stranci koje je reporter DW zatekao u muzeju – iz Njemačke, Filipina, Japana i Hrvatske – nisu ni čuli za sve te diskusije.
Oni domaći jesu i ne dopada im se. Miodrag Elezović (70), slikar koji je u posjetu muzeju poveo ćerku i dvije unuke, prekrstio se pred Titovim grobom. Pravo Broza da i dalje počiva tu gdje jeste branio je argumentacijom tako dalekom pokojniku.
„Uklanjanje groba bilo bi skrnavljenje. U pravoslavlju je grob svetinja i ne smije da se dira. Šapićeve priče su političke, ali ovaj narod bi morao da poštuje grob i tradiciju“, kaže Elezović za DW.
„Nećemo valjda da pomjeramo sad sve grobove? Ko želi na grob Brozu, neka dođe. Ko ne želi – ne mora“, kaže on jednostavno, dodajući da su Tito i Jovanka Broz pisali istoriju Jugoslavije te da na Dedinju treba da ostanu.
VUČIĆ JE REKAO SVOJE
Od ekshumacije Tita neće biti ništa. Ako to nije bilo jasno ranije, jeste od prije nekoliko dana kada je predsjednik Aleksandar Vučić za Politiko rekao da „nikada nije bio ljubitelj komunista i komunističkog režima“, ali da je Tito dio istorije.
„Živio je ovdje, sahranjen je ovdje i ostaće dio jugoslovenske i srpske istorije“, rekao je Vučić, odbacujući Šapićevu ideju.
Gradonačelnik Beograda Šapić s predsjednikom dijeli odbojnost prema „komunističkom režimu“ pa se već drugi put u kratkom periodu pobrinuo da dobaci do svih srpskih, regionalnih, a i pokojeg evropskog medija inicijativom da se Tito mrtav preseli.
To bi, kaže Šapić, finansirao grad, baš kao i preseljenje Grobnice narodnih heroja s Kalemegdana. Šlag na torti među tim gradonačelnikovim idejama bilo bi podizanje spomenika Dragoljubu Draži Mihailoviću u parku podno Terazija.
Tema je opet podijelila srpsku političku scenu. Šef Socijalista Ivica Dačić izjavio je da je naravno protiv, te da Srbija ima preče izazove od otvaranja starih tema.
POLITIČKE IGRICE
Ako Srbija ima preče teme, možda ih trenutno nema Šapić na čije upravljanje gradom postoji mnogo kritika – od privatizacije zemljišta i divlje gradnje, do saobraćajnog haosa.
„Ko zna koji je ovo put da Tita šalju u Kumrovec ili tako nešto“, kaže istoričar Stefan Radojković.
„Kad padne rejting, onda je dobro izvaditi teme u kojima si kao patriota, a koje polarišu, pa potpaljuješ biračko tijelo. Još ako se opozicija upeca na te gluposti – puna kapa“, navodi Radojković u razgovoru za DW.
On podsjeća da su vlasti Srpske napredne stranke postigle ponešto na terenu spomeničkog patriotizma – spomenik Caru Nikolaju, Borislavu Pekiću na Cvetnom trgu i, kao kruna, divovska statua Stefana Nemanje pred bivšom zgradom Željezničke stanice.
„Za to su potrebne sitne pare, a politički profit je krupan. Cilj je da narod kaže ’vidi kako brinu o našoj istoriji’“, smatra Radojković.
PRIVATNI ČIČA DRAŽA
U jednom je Šapić nesumnjivo u pravu – u Srbiji su, zvanično, izjednačeni partizanski i ravnogorski pokret otpora. Desilo se to prije punih dvadeset godina, dakle za vrijeme „bivših vlasti“, kada su u Skupštini jedino socijalisti glasali protiv.
S vremena na vrijeme se podigne prašina na tu temu, recimo kada su sudovi rehabilitovali Dragoljuba Mihailovića i Nikolu Kalabića ili se bavili Milanom Nedićem.
Bez obzira na to što je i rehabilitovan i ravnopravan, Mihailović, kojeg fanovi zovu Čiča Draža, u Beogradu ima samo spomen-sobu u privatnom prostoru u Bregalničkoj ulici na Vračaru, gdje mu je ranije bila kuća.
Otvaranje tog „muzeja“ privuklo je prošlog oktobra par hiljada ljudi sa sve četničkom ikonografijom. Kad je reporter DW ovih dana obilazio Bregalničku, tamo nije bilo nikog osim Draže u izlogu.
„Ne vjerujem da će se skoro podizati neki javni spomenik Draži Mihailoviću“, kaže Radojković. „A ove privatne inicijative su – privatne, imale ili nemale podršku vlasti.“
On misli da predsjednik Vučić – bez čijeg odobrenja nema upuštanja u takve ideološke avanture – naprosto nema interes da se sada zbilja bavi Brozom i Mihailovićem.
Muzej Jugoslavije i Kuća cvijeća su, inače, među najčešćim destinacijama turista koji dolaze u Beograd. Prošle godine je oboren rekord s više od 120.000 posjetilaca.
Izvor: Deutsche Welle
Foto: Screenshot/Travel & Taste Tales