Da je Vraneška dolina bila veličanstven primjer suživota svjedoči i govori podatak da je 1912. kada je crnogorska vojska ušla u Šahoviće, zaigrano crnogorsko kolo ukazuje istoričar i publicista Veselin Konjević i navodi da je osjećaj pripadnosti Crnoj Gori bio veoma jak. On, međutim, upozorava da danas iz Vrneške doline dopire narativ koji je šovinistički obojen i priklonjen jednom nacionalnom korpusu.

Konjević je, gostujući u Drugačijoj radio vezi, rekao da nije iznenađen “pokrštavanjem toponima” u Vraneškoj dolini, jer je to, kako kaže, kulminacija onoga što je pripremano godinama unazad, a čemu je cilj promjena identiteta Vraneške doline.

“Pripreman je dugo godina, pa i decenija teren i ovo možemo smatrati kulminacijom svega onogo što je u ideološkoj ravni, a i kulturnoj, ili kvazikulturnoj ravni pripremano godinama. Gotovo sve publikacije neke istorijske ili, bolje reći, kvaziistorijske sadržine, koje su posljednjih 30-40 godina izašle na području Vraneške doline, ili o tom području su snažno ideološki obojene i ostrašćene, gdje uvijek u podtekstu lebdi poruka da treba djelovati da je to etnički čisto području”, navodi Konjević.

Antena M je već je pisala o mijenjanju identiteta grobova i toponima u Vraneškoj dolini postavljanjem lažnih tabli čiji je cilj bio prekrajanje istorije i geografije tog područja.

Podsjetimo, pored saobraćajnice koja povezuje Bijelo Polje i Pljevlja neko je postavljao table sa izmišljenim nazivima mjesta. Tako su, Muslići, Babajići, Čokrlije… bili Ninkovići, Novo Selo, Vranštica! Dakako, nazivi su bili ispisani samo na ćirilici.

Osim kreiranja novih toponima, Antena M portal je objavio i da je na ulazu u groblje, u Pavinom Polju, bila postavljena tabla “Srpsko pravoslavno groblje”.

Istoričar Veselnik Konjević pita da li su oni koji su postavili tu tablu razmišljali da, po popisu 2011. u Vraneškoj dolini živi više od 900 Crnogoraca.

Konjević je u Drugačijoj radio vezi govorio i od dvije rezolucije, jednoj koju je podnio klub poslanika Bošnjačke stranke “Predlog rezolucije o genocidu u Šahovićima” i inicijativi za usvajanje rezolucije “o genocidu nad Srbima Vraneša 1906. godine” koju je, krajem februara, udruženje građana Vraneš predalo predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću.

Pokolj u Šahovićima dogodio se između 9 i 10. novembra 1924. godine.

Konjević ukazuje da se u monografiji Bijelo Polje koja je izašla 1987 navodi “genocid”. U vezi sa tim Konjević navodi rečenicu iz te Monografije u kojoj piše:

“Genocid je izvršen nad muslimanskim stanovništvom u Vranešu 1924, još više je pojačao sukobe”.

Konjević, takođe, ne spori da je ubistava bilo i u jednom i drugom slučaju, ali ukazuje da su posljedice tih događaja dijametralne, te da se ne mogu nivelisati ni po uzroku ni po posljedicama.

“Ono što je suštinska razlika između tih ubistava i pokolja koji se dogodio 1924. je to što je to bilo vrijeme ratnog sukoba između turske vojske i ustanika, a 1924. je bilo mirnodopsko vrijeme. Drugo, posljedice tog događaja su dijametralne, a to je da su muslimani Vraneške doline (oni koji su preživljeli taj zločin) kompletno iseljeni”, ukazuje istoričar Veselin Konjević.