Kemal  Musić, „Dan poslije“, Nova knjiga, Podgorica, 2020.

Postoje knjige koje nas svojom strukturom, dinamikom i nadasve   energijom prosto uskovitlaju i zahvate vrtlogom  polifonije što nas bacaka na različite strane. Jedna od njih je i zbirka kratkih priča „Dan poslije“ Kemala Musića što ne samo svojim istoimenim nazivom asocira na američki film s početka osamdesetih koji se bavi sudbinom ljudi nakon nuklearne katastrofe.  Iako se kod Musića ne radi o takvoj vrsti ishoda, akteri njegovih priča imaju zlu kob i nevesele sudbine. Iako su naizgled apokaliptični tonovi nespojivi s ovim piscem čiji vječiti opsmijeh plijeni dobrotom i optimizmom, njegova mašta, fantazmagorija i carstvo riječi što ga prevodi u čaroliju stvaranja donosi nam jednu dinamičnu proznu cjelinu sastavljenu od antipoda, od stvari koje su potpuno suprotne od svojih inicijalnih osnova.

Komponovana kao zbirka od četrnaest kratkih priča  raspoređenih u četiri cjeline, ova knjiga svojom strukturom, idejnom, odnosno tematskom podlogom i svojim ukupnim usmjerenjem lako je mogla prerasti u roman. Ne samo zato, kako u pogovoru zapaža Sead Husić što je najveći broj likova u ovim pričama markiran ćutanjem kao nezaobilaznim kategorijama, nego i zbog Musićevog odnosa prema stvarnosti i egzistencijalnom prostoru. To se, uostalom, i naslućuje uvodnom pričom „To naš učitelj svira violinu“ gdje nakon onoga od koga se uče prva slova i ostvaruju prvi učeni životni vidici očekujemo hronološko otvaranje naracije ali, umjesto toga imamo neku vrstu selektivnog porodičnog albuma u kom su posloženi otac, majka, brat, sestra da bi njihove zle sudbine zaokružila smrt kao vječita ljudska konstanta  ili odredište. Svaka od ovih priča ima svoje krajnje suprotnosti. Na jednoj strani je vesela osnova, lijepa inicijacija, a onda slijede snažni, neočekivani obrti gdje radost i optimizam prerastaju u apokaliptične slike. Iako su, sudeći po nekim topografskim naznakama  ove skaske smještene u zavičajni milje, one svojim ukupnim karakteristikama poprimaju univerzalni karakter i odnose se na vječiti ljudski polaritet između dobra i zla, odnosno sreće i nesreće. Pisac nam poručuje kako ne mogu jedno bez drugog i kako je svijet tako ustrojen da je patnja sastavni dio svakog života.

Musić se u svojim kratkim narativima pored ostalog bavi neočekivanim mistifikacijama, sujevjerjem („Jaje“), onim nevidljivim i onostranim. Mnoge stvari se ovdje manifestuju kao zaumne i neobične pojave i njihova tajnovitost ogleda se u onom što se smtra nemogućim. Tu se brzo pomjeraju mjesta lične fascinacije svijetom. Kod njega se brzopotezno nižu gotovo nadrealne slike i posebnu snagu ima podsvijest, ono snoliko ili maštovito. To je jedna od važnijih odrednica kojom bilježi svoje djelo i ona nas podsjeća na konstataciju Žorža Bataja da je ljudski duh u vlasi najneobičnijih poriva. On je neprestano u strahu od samoga sebe.

Način na koji je svijet organizovan nije pravi odraz njegovih potencijala. Zato ga pisac dorađuje i mijenja shodno svojoj kreaciji. On miješa stvarnost i fikciju u gustoj mreži različitih značenja. Kod njega se bude uspomene na djetinjstvo, na sijaset slika koje se kao na filmskoj traci smjenjuju i preplavljuju ga osjećanjima koja samo nagovještava iako su veze sa djetinjstvom i zavičajem jake i posebne. Detalj je stvar i stvaranja i tumačenja, ali ovdje kao da se želi preskočiti niz detalja koji prožimaju svijet patnje, kao da ih je bolje prećutati u pripovijednom prostoru u kom se prepliće mnogo elemenata. Riječ je o začaranom krugu iz kojeg je gotovo nemoguće izaći iako bi katkad bio poželjan odmetnički stav. Tu je jezik jedini korektivni faktor pa u istoimenoj priči pisac kaže:“ U tom ćutanju bi mi jasno da su jezik i narod zaista sudbinski vezani i da sve ono što se dešava narodu, dešava se i njegovom jeziku. I obrnuto.“

U završnici knjige takođe se provlače motivi zavičaja i prirode ili ono što naizgled obuhvata lične uspomene, nešto što se čuva duboko u svom sjećanju. Naravno, sa uspomenama je uvijek intimnije i one mogu poslužiti kao dobri argumenti za ogoljavanje, može se reći sopstvene dubine. Ali, iako se na prvi pogled doima kao zbirka sjećanja formirana od različitih konstruktivnih elemenata, njen pripovijedni prostor vezan je i za iracionalno, začudno. Ovi fragmentarni narativi (fragmentarnost je osnovna odlika svakog znanja), kao da su zaglavljeni u pukotinama vremena u čijem središtu su ljudi ophrvani raznim životnim neugodnostima. I budućnost se ovdje doima kao nešto zatureno u mučnim sjećanjima i polkušajima da se oživi bar nešto iz prošlih boljih dana.

Valja pomenuti kako Musić parodira pojedine stereotipe u pisanju koje se neprekidno cijepa i ponovo sastavlja pa ponekad imamo osjećaj da je ruka prespora za njegovu misao. Svaka je knjiga na neki način oponašanje života i svaka u sebi nosi nešto tajanstveno i neizrecivo. Evo još jedne potvrde za to.

Bogić Rakočević