“Radim za CSL Seqirus, farmaceutsku kompaniju koja zapošljava više od 30.000 ljudi i ima postrojenja i poslove na svim kontinentima. Naša kompanija je druga u svijetu, odmah posle Sanofi, po proizvodnji vakcina za grip. Brinemo o javnom zdravlju u više sektora – od plazma tretmana, terapija za metabolizam, bubrege, kardiovaskularne bolesti, pa do vakcina. Na poziciji direktora, ja sam šef ‘glavnog servisa za istraživanje’ (Director, Head of Research Core Services). Taj servis ima tri tima – jedan tim zadužen za rad sa virusima drugog i trećeg stepena (BSL2 and BSL3 level), tim koji razvija nove testove za evaluaciju efikasnosti novih vakcina i tim koji koordinira sve naše prekliničke studije, odnosno ogledne studije koristeći modele životinja”, priča Musić
Kad je Nedžad Musić savladao francuski jezik dobio je posao u jednoj farmaceutskoj kompaniji na zapadu Montreala. Bio je to, dodaje, posao koji je bio bolje plaćen u poređenju sa poslom u auto-servisu. Međutim, ubrzo je shvatio da je to jako malo u poređenju sa njegovim znanjem i potencijalom.
“Nakon posla u auto-servisu i savladavanja francuskog jezika, počeo sam da radim u ITR Laboratories Canada Inc – farmaceutskoj kompaniji na zapadu Montreala” – Nedžad Musić
U razgovoru sa šefovima, kad bi izrazio želju da napreduje i dobije veću poziciju i odgovornost, uvijek je čuo isti argument – da nema kanadsku diplomu. Diplome iz Beograda nisu bile priznate.
“Da bih postao veterinar morao sam skoro sve da počnem ispočetka. Za anatomiju nije bilo šanse da dobijem poziciju pored njihovog kadra. Tako sam se vratio u školu. Taman kad je moja supruga bila na kraju doktorskih studija, shvatili smo da je vrijeme da i ja uradim nešto. I tako, uz podršku porodice, vratio sam se na univerzitet (University of Montreal). Posle četiri godine, u januaru 2006, opet sam bio u svijetu nauke. Nakon uspješno završenih diplomskih studija postao sam šef odsjeka za virologiju u dijagnostičkom centru veterinarskog fakulteta”, priča Nedžad.
“Na veterinarskom fakultetu Univerziteta u Montrealu je bio u timu Carl Gagnon (u sredini), poznati virusolog u Kvebeku i Kanadi. Bila je to odskočna daska za postdoktorske studije na čuvenom CDC-u” – Nedžad Musić
Objavio je tada nekoliko uspješnih naučnih radova.
“Revija o ‘porcine reproductive and respiratory syndrome (PRRS) virus’, koju sam kao prvi autor objavio 2010. godine u ‘Cambridge University Press’, je bila u deset najčitanijih radova te godine. Ti naučni radovi su mi otvorili nove prilike i doprinijeli tome da mi Institut za javno zdravlje SAD u Atlanti ponudi poziciju za postdoktoranda (na engleskom ovaj institut se zove CDC – The Centers for Disease Control and Prevention is the national public health agency of the United States. It is a United States federal agency under the Department of Health and Human Services, and is headquartered in Atlanta, Georgia)”, priča Musić.
Tako nešto je bilo kao san i nije se moglo odbiti.
“Supruga me je podržala i tako sam se, posle deset godina boravka u Kanadi, preselio u SAD (jun 2011). Bilja je ostala s djecom u Montrealu”.
PRELAZAK IZ VETERINARSKIH NAUKA U HUMANU MEDICINU
Na CDC-u je radio sedam godina (2011-2018), na odsjeku za grip. Prelazak na CDC, kaže, nije bio samo preseljenje iz Kanade u SAD, već i prelazak iz veterinarskih nauka u humanu medicinu. Prve tri godine je radio kao postdoktorant, a zatim četiri godine kao viši naučni saradnik.
Objavio je desetak naučnih radova u eminentnim svjetskim časopisima i skromno doprinio napretku novih vakcina. Radio je u laboratoriji trećeg i višeg biološkog nivoa (BSL3 and BSL3+ laboratories), gdje je imao pristup “odabranim agentima” (Select Agents), odnosno vrlo opasnim virusima za javno zdravlje. To su, pojašnjava, virusi koji imaju pandemijski potencijal, moguć smrtonosni ishod na milionima ljudi, a za njih ne postoje vakcine.
“Da bi se radilo u tim laboratorijama i sa takvim virusima, morate proći kroz FBI istrage i dobiti njihovu dozvolu (‘clearence’) koja se obnavlja svake tri godine. Na tom institutu sam, osim zadovoljstva što sam radio u odličnim uslovima, imao priliku da sarađujem sa vrlo naprednim naučnicima iz cijelog svijeta.
“Bilo je uobičajeno da se naš tim sa CDC-a druži vikendom. Slavili smo zajedno rođendane ili objavljene naučne radove. Na ovoj fotografiji, u sredini sa kapom je dr Ian York, poznati naučnik-imunolog sa Harvarda, za kojeg ću raditi sedam godina i objaviti nekoliko naučnih radova” – Dr Nedžad Musić
Uz njih sam mnogo naučio, izgradio svoje ime, ali i stekao velike prijatelje. Mogu slobodno reći da je rad na CDC-u najviše doprinio mom naučnom doprinosu i obezbijedio mi na neki način taj status u naučnim krugovima. Osim toga što sam objavljivao svoje naučne radove, počeo sam da dobijam pozive za članstvo u uređivačkim komisijama vodećih svjetskih naučnih časopisa i učestvujem u kritičkoj reviziji novih radova, predloženih za publikacije. Moji rezultati su doprinijeli da je CDC sponzorisao zelenu kartu za mene i moju porodicu i tako me privolio da se ne vratim u Kanadu”, ispričao je Musić.
SUPRUGA BILJANA
Proslava nakon sticanja doktorske titule – Dr Nedžad i dr Biljana Musić
Musić kaže da su ključni faktori za opstanak u tuđini bili beskrajna međusobna podrška i stalna ljubav između njega i supruge Biljane, kao i njihova posvećenost djeci.
I Biljana je, poput Nedžada, ostvarila uspješnu naučnu karijeru. Rođena je u Dimitrovgradu, gradiću na granici Srbije i Bugarske. Fakultetsku diplomu i zvanje magistra dobila je na Fizičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na odsjeku za meteorologiju. Radila je kao asistent na katedri za meteorologiju i klimatologiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu skoro 10 godina.
“Biljini roditelji Ranđel-Raša i Julija su nam pružali veliku podršku. Nažalost, njena majka nije doživjela svoju 60-tu. Na prvoj fotografiji ona drži Sanelu na ramenima, u periodu kada ju je čuvala par mjeseci zbog teških ispita na Biljinim magistarskim studijama. Sudbina je htela da njen otac dođe kod nas u Montreal i čuva Dina 2007. godine, kad je Biljana spremala odbranu doktorske disertacije. Na fotografiji Rašo i Dino igraju fudbal na Westmount, pored Montreala” – Dr Musić
Bila je na porodiljskom odsustvu kada je dobila stipendiju od Kanade za nastavak studija iz atmosferskih nauka. Zvanje doktora nauka stekla je 2007. godine od Université du Québec à Montréal (UQAM).
Biljana je bila učesnik nekoliko svjetskih kongresa o klimatskim promjenama. Na mnogim je bila i panelist, koordinator naučnih diskusija. Jedna od omiljenih konferencija je ona u Beogradu koja je obilježila 130. godišnjicu rođenja Milutina Milankovića. Milutin se smatra jednim od osnivača savremene meteorologije. On je bio prvi u svijetu koji je naučno objasnio vezu okretanja zemlje oko sunca sa klimom na zemlji. Tada je srdačno dočekana od svojih bivših kolega sa Univerziteta u Beogradu, a bila je i na prijemu u Belom Dvoru kod prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića
Nakon što je doktorirala pridružila se naučnom timu inovacionog centra Ouranos, koji ima za cilj da pruži smernice provinciji Kvebek za bolje prilagođavanje brojnim izazovima klime i klimatskih promjena.
“Biljana je ujedno i profesor na Université Laval, kao i na UQAM-u, gdje služi kao ekspert za hidrometeorologiju u brojnim naučnim komitetima i kao mentor studentima magistarskih, doktorskih i postdoktorskih studija. Značajan dio njenog naučnog rada posvećen je regionu Velikih jezera, gdje koristi klimatske modele za proučavanje njihovih vodenih resursa. Kako Velika jezera sadrže oko 21% svjetskih zaliha površinskih slatkih voda, mnogobrojni naučni projekti pokrenuti su na Univerzitetu Michigan za njihovo proučavanje, a Biljana učestvuje u Odboru za naučno savjetovanje”, ponosan je na svoju suprugu Nedžad.
Djeca ostvaruju akademske karijere poput roditelja – Na prvoj fotografiji je Biljana sa ćerkom Sanelom koja je postala ljekar i imala ceremoniju prvog dana sa bijelim mantilom na McGill-u. Sanela je kardiolog. Na drugoj fotografiji je Dino, koji je hemijski inženjer sa istog fakulteta. Na tu svečanost je iz Njemačke došla njihova sestra od tetke, dr Izabela Redžić
KUM NA TOKIJSKOJ SVADBI
Ono što je krasilo sedmogodišnji period rada u CDC-u je, dodaje, bila i mogućnost da uči o različitim kulturama, sa svih strana svijeta. Tako se rodilo i prijateljstvo sa japanskim naučnikom i njihovim profesorom, Daisuke Tamurom.
“Došli smo u isto vrijeme u CDC. Preko dana smo bili kolege sa respektom, ambiciozni obojica, radovali se svakom napretku u laboratoriji. Posle posla smo učili jedan od drugog o svemu. Njega je zanimalo, na primjer, zašto se raspala Jugoslavija, zašto je bio taj rat u zemlji koja je njemu i Japancima bila primjer srećne zemlje. Ja sam od njega učio šta čini Japan jedinstvenim. Toliko smo se zbližili da smo dijelili mnoge priče iz prošlosti i planove za budućnost. Jednom smo tako sjedjeli, pili pivo na nekoj terasi atlantske periferije, kad sam ga pitao zašto želi da se vrati u Japan, ako je srećan u Americi i posao mu ide sjajno.
Prijatelji i kumovi – Dr Daisuke Tamura i dr Nedžad Musić
Daisuke mi je objasnio da mora da se vrati zbog tradicije. On je jedini sin u porodici i njegova je obaveza da naslijedi roditeljsku kuću pored Tokija, koja je stara više od 600 godina, a u njoj je slika prvog Tamure, čuvenog samuraja, kojeg opisuje i japanska istorija. Pokazao mi je Daisuke tu stranicu istorije i priču o svom pra-pra djedi. Ispričao je u jednom dahu, a ja sam zaplakao.
Zaplakao sam, jer sam bio srećan zbog njega, a tužan zbog sebe. I dušom i srcem sam tog dana osjetio da nemam svoju zemlju kao što je Daisuke ima, i zato mi je bilo teško. Osjećao sam, pored svih uspjeha, tugu. Mogu biti naučnik na CDC-u, mogu imati prestižnu poziciju i super platu, ali nikada neću biti Amerikanac. Ali, ja nemam njegov san, jer smo mi izgubili domovinu. To je tako paralo moju dušu, dok je on ponosno pričao o Japanu i tradiciji. Bio sam srećan zbog njega, a osjećao bol što nemam tako nešto iza sebe, gdje sad ponosno mogu da se vratim i pružim svojoj domovini, onako kako on planira, da se vrati u Japan, naslijedi 600-godišnje ime samuraja Tamure i prenosi mlađima šta je naučio na CDC-u. On je vidio moje suze, shvatio je zašto liju i od tog dana smo postali mnogo bliskiji i rado ga oslovljavam sa ‘My Samuarai’. Naše prijateljstvo je nastavljeno i 2019. me pozvao da mu budem kum na vjenčanju u Tokiju. Iskustvo i respekt cijele familije koji smo doživjeli moja familija i ja u Tokiju je za nezaborav. Naše prijateljstvo je toliko veliko da će moj kum Daisuke u septembru ove godine biti moj gost u Crnoj Gori, tačnije na vjenčanju moje ćerke u Perastu”, priča Musić.
POVRATAK U ZAVIČAJ
“Posle teškog perioda, fizičkih poslova, vraćanja na školovanje, proboja u nauci (CDC), sad kad sam direktor i vodim timove, imam vremena za zavičaj i vraćam mu se” – Nedžad sa majkom Remzijom i sestrama Džemilom (ljekar u Sarajevu) i Nedžmijom (vlasnica veoma uspješnog italijanskog restorana La Strada kod Kelna, u Njemačkoj)
Nedžad priznaje da su prijateljstvo i ljubomora na snažnu vezanost njegovog prijatelja i kuma Daisuke Tamure za Japan uticali da izgrađuje osjećaj za novu domovinu Crnu Goru, “koja je počela da se gradi, da se uzdiže svojim građanskim ustavom i pretenzijama za pomirenje i evropski put”.
“Posljednjih pet-šest godina idem u Plav dva do tri puta godišnje. Sa majkom, braćom i sestrama smo obnovili porodičnu kuću. Druženja, na radost naše majke, su sve češća. Tuga za domovinom Jugoslavijom još traje, a u meni se gradi nova domovina, mala, ali naša Crna Gora, i pored svih mana. Nadam se da ću imati prilike da se radujem njenom rastu i napretku”.
“Od skoro, gost Plava je i Jakub Maj, Sanelin vjerenik, kardiolog porijeklom iz Poljske. Toliko je zaljubljen u Crnu Goru, da je Perast izabrao za njihovo vjenčanje” – Sanela, Jakub, Biljana i Nedžad
Nedžadova djeca Sanela i Dino su rođeni u Beogradu, ali Plav smatraju svojim gradom.
“Sanela je naučila da pliva u hladnim, plavim talasima Plavskog jezera, bisera ispod Visitora. Uvijek su srećni kada dolaze ovdje i svjesni su neraskidivih veza sa Crnom Gorom. Osim Plava i Plavskog jezera, mnogo su oduševljeni Bokokotorskim zalivom“, priča Musić.
SVOJE NAUČNO ISKUSTVO PRIBLIŽIO UPOTREBI U JAVNOM ZDRAVSTVU
Dr Nedžad Musić kaže da se, posle rada u CDC-u, može reći da je dosegao svoj biološki vrhunac što se tiče forme i vrhunac stvaralačkog naučnog perioda.
“Zato sam odlučio da je vrijeme za sljedeći korak – da svoje naučno iskustvo približim upotrebi u javnom zdravstvu. Prijavio sam se i dobio posao u Bostonu 2018. godine. Radim za CSL Seqirus, farmaceutsku kompaniju koja zapošljava više od 30.000 ljudi i ima postrojenja i poslove na svim kontinentima. Naša kompanija je druga u svijetu, odmah posle Sanofi, po proizvodnji vakcina za grip. Brinemo o javnom zdravlju u više sektora – od plazma tretmana, terapija za metabolizam, bubrege, kardiovaskularne bolesti, pa do vakcina.
Nedžad sa kolegom u BSL3 laboratoriji, gdje je direktor glavnog servisa za istraživanje – CSL Seqirus, Boston
Na poziciji direktora ja sam šef ‘glavnog servisa za istraživanje’ (Director, Head of Research Core Services). Taj servis ima tri tima – jedan tim zadužen za rad sa virusima drugog i trećeg stepena (BSL2 and BSL3 level), tim koji razvija nove testove za evaluaciju efikasnosti novih vakcina i tim koji koordinira sve naše prekliničke studije, odnosno ogledne studije koristeći modele životinja. Pored toga, poslednje tri godine obavljam funkciju direktora laboratorije trećeg stepena (Director of the BSL3 laboratory). Osim vakcina za grip, radimo na vakcinama za COVID i na vakcinama protiv drugih virusnih uzročnika respiratornih bolesti, kao što su Paramyxoviruses i slično”, kaže Musić.
TRUDIO SE DA MAJKU USREĆI I UČINI PONOSNOM
Nedžad sa majkom Remzijom i sinom Dinom na večeri kod dr Rubena Donisa (sada direktor za pandemije u Vladi SAD). Tu je i njihova koleginica, naučnica LeMei Chen
Čudan je Nedžadov put do uspjeha. Prepreke koje su bile pred njim još kad je kao dijete ostao siroče, kad je uz pomoć dr Vlada Aničića došao u Beograd da završava škole, kad je kao uspješni univerzitetski radnik i političar iz Beograda započeo novi život u Kanadi kao perač automobila, kad je naučio francuski jezik i ponovo upisao fakultet, kad je počeo da ostvaruje naučnu karijeru u Kanadi, a onda se preselio u SAD gdje je nakon nekog vremena postao jedan od direktora farmaceutske kompanije CSL Seqirus, uspješno je savladao.
Pritom, jedna osoba mu je bila uvijek u mislima.
“Ovo je uspjeh moje majke Remzije i put koji je ona trasirala, od dana kad me je rodila pa do večere kod jednog od direktora CDC-a, dr Rubena Donisa, gdje joj je ukazano veliko poštovanje. Zaista želim da sve vratim na to da je moja majka sa 32 godine ostala udovica, da se uvijek žrtvovala za nas djecu, da je veliki heroj i moja najveća motivacija. Svojim zalaganjem sam se trudio da je usrećim i učinim ponosnom”, završava svoju životnu priču dr Nedžad Musić.
