Razgovarali smo s Darkom Buzovom, sinom oficira koji je ubijen jer nije htio da prećuti nepravdu. Priča o njemu osvojila je Zlatnu palmu u Cannesu.

Prije 31 godinu, u voz 671 na ruti od Beograda do Bara ukrcala se grupa muškaraca. Paravojna jedinica, četnici, nazivali su sebe Osvetnicima. Na čelu im je bio Milan Lukić, ratni zločinac i ljudska gnjida koja sada truli iza rešetaka u Estoniji, gdje služi doživotnu kaznu zbog ubistava, mučenja i paljenja živih ljudi.

Ali ovo nije priča o njemu. Ova priča je o čovjeku koji mu se našao na putu i nije htio da se pomojeri.

Tomo Buzov je bio penzionisani oficir Jugoslovenske narodne armije. Otišao je u penziju prije rata. Tog februara devedeset treće, rođeni Kaštelanin s beogradskom adresom sjedio je u jednom od kupea voza 671 i putovao prema Podgorici, gdje je njegov sin Darko služio vojsku. Htio je da ga posjeti. Voz je stao u Štrpcima, malenoj stanici u Bosni i Hercegovini, na samoj granici sa Srbijom. Psi rata hodali su među vagonima, prozivali i postrojavali muslimanska prezimena. Od petstotinak putnika u kompoziciji, Tomo i njih još 19 nisu završili putovanje. Od njih petstotinak, Buzov jedini nije mogao da prećuti.

Tako se i zove film, “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, reditelja Nebojše Slijepčevića, koji je osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Kanu. Film priča priču o čovjeku koji se suprotstavio paravojsci koja je tog februara iz vagona izvodila i ubijala putnike s krivim prezimenima.

Razgovarali smo s Darkom Buzovom, njegovim sinom koji je istog februara uzalud čekao da otac siđe s voza u Podgorici.

“Ova nagrada… Upućen sam u sve oko filma, još od početka. Čuo sam se sa Slijepčevićem. Bitno je da se ne zaboravi da se tako nešto dogodilo. Svaki vid takve priče mora biti pozitivan, za neke buduće naraštaje, da se ne gleda ko je odakle nego kakav je ko čovjek”, kaže Darko.

Nije puno govorio o ovome, tek nekolicini novinara.

Tijelo njegovog oca nikad nije pronađeno. On i pokojna majka Koviljka su proveli decenije u potrazi i potezanju rukava, od najviših institucija do saputnika iz očevog kupea. Pa čak i onog kojem je spasio život.

“U suštini je priča ispričana više puta. Dođe se do istog zaključka. Šta god da se sad dogodi, ništa ne mijenja što se dogodilo. Ostaje neko žaljenje što niko od nas ne može otići na njegov grob i zapaliti svijeću. To nas tišti. Ali, kako da kažem… kad neko učini nešto dobro, čovjek se pomiri da je tako moralo biti.

Šta se dogodilo?

– Tog dana je voz kasnio u startu. Jedno četiri ili pet sati. On se čuo s mojom majkom sa stanice u Beogradu i nije htio da se vrati kući. Htio je da se vidi sa mnom. Služio sam tada vojsku u Podgorici. Tada je bilo ratno stanje, bilo je puno uniformiranih lica, puno vojske, puno paravojnih formacija. Po polasku iz Beograda, kondukter je u pratnji policije radio popis imena i prezimena ljudi koji sjede u određenom vagonu i u određenim kupeima. Upisivali su njihova imena na poleđini voznih karata. Moj otac nije bio popisan. Znali su gdje ko sjedi. Kako? Ne znam. Po priči putnika, u voz je u jednom trenutku ušla jedna veća formacija. U cilju im je bilo pokupiti određen broj ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Učinili su to, pred sam ulazak u stanicu Štrpci. Prozvali su neke osobe. Jedan od vojnika je naredio da prozvane osobe ustanu. Moj otac ih je pitao čija su vojska. Zašto rade ovo? ‘Ja sam kapetan prve klase u penziji’, rekao im je. Oni su mu rekli da sjedi, da ćuti i da to nije njegova briga. Prozvali su i jednog momka, maloljetnog. Dijete. Sjedio je kraj mog oca. Kad je, po svjedočenju jedne žene i jednog čovjeka iz kupea, moj otac vidio da izvode te momke vani, rekao je tom djetetu da sjedne i on je ustao umjesto njega. I onda su njega pokupili, umjesto djeteta. Mali je imao sedamnaestak godina, nije bio punoljetan. Ostao je u vozu, preživio je. Moja majka je bila u kontaktu s njim, vidjeli su se u Baru nakon dvije godine. Nismo mogli tada da pričamo o tome. Kod nas je još bilo takvo stanje da se nije smjelo izaći u medije olako. Kao sad. I dalje je bio rat. Majka se dugo vremena čula s njim i njegovom porodicom, sve do 2019. godine. Umrla je sljedeće godine. To mi znamo i ovo što vam pričam stoji i u sudskom spisu”, naglašava Darko.

Zašto je Tomo Buzov ustao, pitamo ga.

– Moj otac je mogao istrpjeti sve. Samo nije mogao istrpjeti nepravdu. Nepravda i laž su bile dvije stvari koje nije mogao podnijeti i uvijek je to morao da izgura do kraja. U kupeu se nalazilo dijete koje je imalo manje od 18 godina i on je, da bi ga nekako zaštitio, ustao umjesto njega. Njega, mog oca, nisu prozvali, htjeli su da pokupe ljude muslimanske vjeroispovijesti. Nikakav problem nije bio što je u ličnoj karti mog oca pisalo da je rođen u Splitu. Ali nije htio da dopusti da nastrada jedan mladi život”, kaže nam Tomin sin.

Kroz godine je rekonstruirao većinu događaja.

– Znamo gotovo sve detalje, ali imena i prezimena ne mogu otkrivati, svjedoci su zaštićeni u sudu. Proces je bio u Bijelom Polju, protiv osuđenih za to kazneno djelo i protiv učesnika koji su bili u jedinici, ali nisu učestvovali. Stcajem okolnosti, dvije, tri godine nakon događaja sreli smo se s ocem jednog od njih. Sjedili smo i pričali. Nikad ime i prezime tog čovjeka nije izašlo u medije, niti će, zbog njegove bezbjednosti”, odlučno odgovara.

Kad ste saznali da otac nije izašao iz voza?

– Čekao sam ga u Podgorici. Voz je dugo kasnio, ali čekao sam. Čekaš, pitaš koliko kasni voz, pa se vratiš na stanicu… I onda je voz došao sa sedam sati zakašnjenja. On nije izašao. Zvao sam majku da pitam je li se uopšte ukrcao. Rekla je da jeste. Ujutro smo saznali šta se dogodilo. Otmica. Nešto smo naslućivali, ali nismo znali. Vidjelo se kad su ljudi stigli vozom da nešto nije bilo u redu. Ujutro je došao Rifat Rastoder, vaš kolega novinar iz Podgorice i naš prijatelj. Njemu je brat otet u vlaku. Ujutro je došao u garnizon u Podgorici da mi javi šta se dogodilo”, priča Buzov.

Znali ste da je otet, ali niste znali šta je bilo s njim…

– U prve dvije godine smo čuli hiljadu verzija. Da su zarobljeni, da su u nekom rudniku, u nekom selu… To su bile priče, ali znate da čovjek kad je u nevolji sasluša svaku priču i nada se. Mi smo od jednog dobrog prijatelja iz Višegrada dobili informaciju da je većina putnika likvidirana odmah, prvi dan nakon otmice iz voza. Kasnije smo u procesu saznali da je otac ubijen odmah na stanici i da je njegovo tijelo ubačeno u kamion. Gdje su zakopali ili bacili tijelo, to niko ne zna.

Ali cijeli svijet sad zna ime Vašeg oca. Kako to da posljednju 31 godinu ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini nije dobio zasluženo priznanje?

“Gledajte, ne mogu lagati. Ja sam potpuno apolitična osoba. U početku, kad se sve dogodilo, imali smo podršku Slobodana Miloševića. Ne mogu lagati o tome. U jednom intervjuu je rekao da je iz Bosne dobijao pogrešne informacije od ljudi zaduženih za taj slučaj. Postojao je nekakav trud, ali znate kako je to bilo, u to vrijeme… Majka i ja smo prvih deset godina odbijali sve što je išlo u smjeru politike. A sve je tada išlo u tom smjeru, znate? Niko nije htio ništa napraviti, a da ga ne izreklamiraš. I onda shvatiš da ne rade to iz dobre namjere nego zbog reklame. Mi na taj način nismo htjeli da radimo. Tek prije nekoliko godina sam izašao javno s tom pričom, s jednim vašim kolegom. Bilo je i inicijative da se određene ulice nazovu po mom ocu, ali nismo to htjeli. I bivši i aktuelni beogradski gradonačelnici su prije nekoliko godina, na ulazu gdje sam odrastao i gdje mi je otac imao stan, stavili spomen-ploču. Bilo je inicijativa, ali nismo htjeli da ulazimo u političke vode. Shvatate?

Kakav je bio Vaš otac? Po čemu ga pamtite?

– Pamtio sam ga i pamtit ću ga kao strašno strogog, ali strašno pravednog čovjeka. U vrijeme kad muškarac odrasta, treba mu roditelj kakav je on bio. Nije bio samo za mene takav, bio je za cijelo susjedstvo. Momci mojih godina iz starog kvarta ga se istog takvog sjećaju. Uvijek je bio pravedan, strog i smiren. Staložen.

S ovim odmakom, jesu li Vas njegov život i njegova smrt odredili kao osobu?

– Znam da ne mogu biti ni blizu toga što je on bio. On je čovjek koji je odrastao s majkom, otac mu je stradao u Drugom svjetskom ratu, sve je sam u životu postigao. Meni… meni je sve bilo gotovo. Pokušavam da odgajam svoje dijete onako kako je on odgajao mene. Da uvijek kaže šta misli, pa i po cijenu života. Mislim da tako treba živjeti. Da barem ljudi znaju na čemu su s tobom. Odgajao sam ga tako godinama i odgajaću ga tako i dalje. Dao sam mu ime Tomo, po njemu.

Jeste li Vi ikada išta prećutali?

– Vrlo rijetko. Ćutao sam jedino pred majkom oko nekih teških rasprava. Ne volim da ćutim. Kažem šta mislim pa gdje puklo da puklo. Zato sam i toliko poslova promijenio u životu.

Majka vam je umrla prije četiri godine. Kako je ona izdržala ove decenije?

– Uspjela je stoički sve da iznese. Tražila je odgovore, tražila ih po Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, sve je prošla. A onda, kad se završio sudski proces u Bijelom Polju, valjda ju je sve sustiglo. Ujutro je imala moždani udar, a uveče infarkt. U isti dan. Jedva je preživjela. Njih dvoje, moji roditelji, su bili jako vezani. Prvo su bili prijatelji pa tek onda sve ostalo. Nikad nije mogla nadoknaditi tu prazninu. Znate, planirali su bili, kad se jednom vratim iz vojske, da odu negdje na selo, da uživaju. To joj se nikad nije ostvarilo. Kad je trebala da uživa u životu, dogodilo se to. Sve je palo u vodu”, kaže nam Darko.

Polako privodimo razgovor kraju. Ćaskamo o Splitu, o očevim Kaštelima. Nije ih odavno posjetio.

“Znao sam da posjetim Split, upoznat sam sa starim gradom. Pa Kaštela, iznad njih ima selo Buzovi, to mi je sve rod. Tetja mi je sahranjena u Trogiru. Dolazio sam u Dalmaciju svakog ljeta. Zadnji put sam bio u septembru 1991. Pokušavamo da dogovorimo opet sastanak, bilo je već priča da dođemo opet. Imam i porodicu u Vinkovcima. Trebali smo doći više puta, ali nikako da se pohvatamo. Veliko dijete, žena, ja. Ali planiram sad da dođem, otvorili su se letovi, već se dogovaramo”, nasmiješeno priča sin Tome Buzova.

Izvor: 24sata.hr

Foto: Tomo Buzov sa sinom Darkom (Privatna arhiva)