Plav i Gusinje: Nije Švicarska, nego istok Crne Gore
Nakon dva provedena dana u Plavu i Gusinju, te na dijelu planinskog vijenca, odlazim misleći na jednu švicarsku čokoladu, koja na omotu ima Alpe. I ove planine se mogu staviti na omot čokolade, ali i gdje drugo čovjek želi, jer izgledaju toliko lijepo da je prava šteta što ih ljudi ne posjećuju češće.
„Ovo ti je, moj Mirza, mala Švicarska, samo to ljudi ne vide“, pred kraj mog boravka mi kaže ćevabdžija koji peče sudžuk. Dok ih očekujem, odgovaram da je razlika u tome što je ovdje obrok pet eura, a u Švicarskoj 50.
„Tako je“, složiće se. „A mi donesemo novac odnekle drugo. Rijetko ko ga ovdje zaradi“.
Piše: Mirza Softić
Rijetko me je put vodio u Sandžak. Nekoliko puta sam išao na Kosovo i o tome uvijek pisao, pa bih kroz ovaj dio naše bivše zemlje samo prošao, ali se nisam zadržavao, osim možda na ručku ili kafi. I za to kratko vrijeme provedeno u Novom Pazaru, Priboju ili Pljevljima, nailazio sam na ljubazne ljude, a kad bih im još rekao da sam iz Sarajeva, dobijao bih poseban tretman, uz obavezno potpitanje – jesam li stvarno iz Sarajeva.
Iako ne mislim da je rođenje u određenom gradu ništa drugo nego sudbina, često bih osjećao ponos da sam baš iz Sarajeva, a pitanje jesam li baš iz Sarajeva mi je utoliko bilo i simpatičnije, jer valjda ljudi nisu navikli da često viđaju Sarajlije u svom kraju. Obično bi bilo obrnuto, tako da bi mnogi iz Sandžaka krenuli put Sarajeva, ali i u druge krajeve planete – od Amerike do Australije. U Sarajevu danas žive mnogi od njih, a prezimena iz ovih krajeva su se već stopila u naš grad. (Nekad smo u Sarajevu imali i Sandžačku ulicu, ali je više nemamo. Postojala je od 1948. do 1993. godine, da bi kasnije bila preimenovana u stari naziv – Džinina.)
Vodopadi uz vijugave ceste
Ovaj put plan je bio da za Praznik rada s porodicom odem vidjeti planine Prokletije. Kako je vrijeme bilo vrlo loše, najprije smo otišli na more, a kad je granulo sunce, preko Albanije se iz Ulcinja zaputili prema sjeveru Albanije, odnosno istoku Crne Gore. Ako želite doći do ovog dijela Balkana, očekujte mnogo krivina, a zimi i mnogo snijega, leda i ostalih nepodopština. Na proljeće je tu polen, pa će alergičari imati problema, a ljeti su visoke temperature, iako na planinama i dalje ima snijega. Po riječima mog druga, koji je JNA služio na Karauli, ljeti ima i poskoka, pa su čizme neophodne. U dolinama ima i mnogo stijena nasred same doline, i to zato što se reljef konstantno mijenja, pa se stijene ili odrone, ili raspadnu na još manje kamenje.
Vijugavi put od Ulcinja do Gusinja vodi preko albanskog grada Skadra, dolinom rijeke Cijevne, pa sve do dijela kada rijeku više ne vidite, ali ugledate veliki kanjon, kakav sam dosad vidio samo na marokanskoj planini Atlas. Već tada vidite moć planinskog vijenca Prokletija, masivnog skupa planina za koji nisam ni sanjao da će me toliko oduševiti. Dok sam vozio, pogled mi je stalno bježao da vidim neki dio na kom je i dalje snijeg ili da uživam u nekom moćnom pogledu, tako da smo nekoliko puta stali kako bismo napravili koju fotografiju i iznova se divili toj balkanskoj ljepoti. Oko ceste se mogu vidjeti i mnogi vodopadi, koji su zimi sasvim sigurno zaleđeni, a sam kraj obiluje restoranima, smještajnim objektima i drugim sadržajima.
OPŠIRNIJE NA PORTALU AL JAZEERA
Foto: Alex Selimaj
Skip to content