Bojana, po zanimanju farmaceut, koja je mnogima sa društvenih mreža poznata kao Bojana hedonista, u Norvešku je otišla 2019, a svojim pratiocima je ukratko objasnila kako izgleda život u ovoj za nas neobičnoj, dalekoj zemlji.

“Odlučila sam da se preselim iz Srbije za Norvešku jer sam znala da imaju potrebu za farmaceutima i da neće biti teško naći posao, plus imaju predivne prirodne ljepote. Još tokom školovanja sam se zaljubila u norveške fjordove i svakako sam jedom željela da ih posjetim. Tako da sam dolaskom u Norvešku spojila lijepo i korisno. U Norveškoj živim od septembra 2019. godine, u gradu Orkangeru, na samo nekih pola sata vožnje od Trondheima, trećeg po veličini grada u Norveškoj. Tu se nalazi aerodrom tako da nam mnogo znači kada putujemo. Kada kažem nama, mislim na supruga koji se zajedno sa mnom upustio u ovu avanturu”, piše Bojana na svom blogu Miris hedonizma.

TEŠKO NAVIKAVANJE NA NORVEŠKE DIJALEKTE

Ona kaže da je ono što joj je najteže palo, pored odvajanja od porodice i prijatelja, bilo naviknuti se na norveške dijalekte kojih ima – preko 800! U Norveškoj joj se najviše dopada mogućnost da živite i radite u malom mjestu, a da pritom imate sve što vam je neophodno:

“Naš gradić ima svega 15.000 stanovnika i glavni je grad u našoj komuni. Zvuči smiješno, i meni je nakon života u Zrenjaninu, Novom Sadu i Beogradu. Ali ovdje imamo rijeku, more, kamp naselje, dva tržna centra, bazen sa toboganima, olimpijski bazen, đakuzi, saune, salone ljepote, restorane, hotel, bioskop, bolnicu, škole, vrtiće… Iz našeg malog grada krenuo je prvi električni voz u Norveškoj. To je turistička atrakcija koju sam, naravno, isprobala, jer voz i dalje saobraća tokom ljetnjih mjeseci”.

Što se tiče kulturološkog šoka, naravno da ga je, kako kaže, doživjela. U Norveškoj žive ljudi sa svih kontinenata i različitih religija. Ali, vremenom se, kaže, naviknete, svako gleda svoja posla.

“Pozitivne strane življenja ovdje su što ljudi imaju povjerenje jedni u druge, ovdje policija ne nosi oružje, nemaju stresa ni blizu onom našem sa Balkana, osjećate se sigurno u svakom smislu… Ne mislim da su Norvežani hladan narod, samo nakon posla idu svojoj kući, porodici, treniraju, prave kasni ručak/večeru i gledaju u svoj tanjir. Ovdje dvorišta nemaju ogradu, prozori nemaju zavjese, a opet možete šetati goli i niko vas neće pogledati. Oni žive svoj život i puštaju druge da žive. Meni se dopadaju. Nakon nekoliko sati provedenih na poslu sa divnim kolegama, i meni treba mir, vožnja biciklom i šetnja pored rijeke, mora, malo da ćutim i napunim baterije”, kaže ona.

Negativne stvari su, navodi, velike razlike u zdravstvu. Za skoro sve se mora imati recept, babica vodi trudnoću, a imaju i oni liste čekanja, pogotovo za psihologa. Nedostaje im, kaže, medicinskih sestara, ne zato što nemaju novca da zaposle neophodni kadar, nego nemaju ljude:

“Tako da mi Balkanci onda u tome treba da vidimo pozitivnu stranu, krenemo da učimo jezik, i eto šanse za poslom. Proces sređivanja papira kao i svaki drugi koji ima veze sa papirima je naporan, komplikovan i dosadan. Mnogo prevođenja i ovjeravanja papira, što sa vas, što za članove porodice. Ali to je neophodno ako želite da se preselite u drugu zemlju. Uvijek je dobro znati jezik zemlje u koju dolazite da živite, za neke poslove je i neophodan. Ali, opet uvek postoji mogućnost da radite i na engleskom ako je u pitanju neki restoran, ili IT sektor”.

Smiješnih anegdota, kaže Bojana, ima mnogo, jer se mnoge riječi u Norveškoj slično izgovaraju a imaju potpuno drugačije značenje, pa se može desiti da nekoga pitate za bore na licu, a u stvari ste rekli muški polni organ.

ALKOHOL NIJE LAKO NABAVITI

“Što se tiče cijena smještaja u Norveškoj, one variraju dosta od mjesta do mjesta i od vaših potreba, naravno. Mi smo prvu kuću, koja je imala tri sobe plaćali 1.000 eura, sada živimo u kući sa četiri sobe i plaćamo 1.300 eura. Struja je 100 – 200 eura. Internet oko 100 eura, hleb je od nekih 2,5 – 4,5 eura, kafa oko 5 eura, sendvič 8-10 eura, kutijica jagoda 5u9 evra, borovnice koje se ovdje jedu tokom cijele godine su uglavnom 4 eura, mislim na male kutije od 200 grama, na primjer.

Ako odlazite u restoran, ručak za dvoje je minimum 50 eura. Odjeća je sličnih cijena kao kod nas, a kozmetika jeftinija jer stalno imaju odlične popuste. Alkohol je dosta skup i može se kupiti samo u prodavnicama koje se zovu “Vinmolopolet”, u posjedu su države i broj takvih radnji se otvara u odnosu na broj stanovnika. Kod nas se, na primjer, nalazi jedna takva radnja. Samo se pivo može kupiti u svakoj radnji, ali ne cio dan. Radnim danima do 20h, a vikendom do 18h”.

NE VOLE DA KUVAJU

Ona kaže da Norvežani dosta jedu polugotovu hranu – ne vole da provode vrijeme u kuhinji i sve što se sprema duže od pola sata, kako kaže, ne dolazi u obzir.

ISTOPOLNE ZAJEDNICE ČESTE

Diskriminacija je ne zvati svu djecu na rođendan

Bojana kaže da ono što se u Norveškoj još razlikuje od Balkana je da su istopolne zajednice potpuno prihvaćene, čak prvi istopolni brak je sklopljen baš u Trondheimu:

“Tako da morate biti širokih shvatanja jer će vaša djeca ići u školu sa nekim ko ima dvije mame, ili dvojicu tata. A možda ćete i imati kolegu ili koleginicu koji su gej. Kada vaša djeca slave rođendane u vrtiću ili školi, ne možete birati koga ćete pozvati kao kod nas. Morate pozvati sve ili nikoga, u suprotnom se smatra diskiminisanjem”.

O VRTIĆIMA I ŠKOLAMA

Djeca su stalno napolju, a ocjene znaju samo roditelji.

Bojana kaže da što se tiče vrtića, sviđa joj se jer su djeca napolju.

“Djeca su napolju bez obzira na vremenske uslove po 4 sata na dan i spavaju napolju, prljalju se, skaču po barama, ali ne brinite, imaju vodootpornu odjeću i vunenu garderobu ispod zimi. Samo ako temperatura padne ispod -10 ne idu napolje. Rijetko su bolesni, prosto mi je nevjerovatno kada uporedim sa Srbijom”, kaže ona i dodaje da u vrtićima imaju kokoške, zečeve, koze, okuženi su prirodom, idu u šetnje šumom, grickaju šargarepe…

“Slatkiše dobijaju subotom. Djeca su u krevetu u 19 sati. U školi djeca nemaju ocjene, ne odgovaraju i ne čitaju javno, niko ne za ko je kakav đak osim roditelja te djece. Mnogo istražuju sami i uče ih da misle, rade praktične stvari”, kaže Bojana.

Foto: Društvene mreže