Iz Crne Gore se u Tursku iseljavalo u više navrata iz različitih razloga.

Prvo brojnije iseljavanje dogodilo se nakon Prvog balkanskog rata, potom poslije stradanja u Šahovićima 1924, i šezdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, uglavnom iz ekonomslih i političkih razloga.

Dolazak prvih iseljenika pratile su nevolje tadašnjeg dugog putovanja, pa mnogi nijesu ni stigli u obećanu zemlju. Drugi nijesu zatekli očekivano.

Život im je bio težak, pun izazova, mnogi su ratovali sa Grcima jer su ih razmjestili ili u krajeve gdje su većina Grci, ili u nenaseljena, pusta mjesta velike Turske.

Jedan dio iseljenika smješten je na području Burhanije, Edremita i Ajvolika, na obalama Egejskog mora. Prilagođavali su se teško i sporo, pa su naseljavali brdovitije predjele, gdje su se bavili poljoprivredom i stočarstvom i činili sve da zadrže tradiciju, običaje, jezik i sjećanja na zavičaj. Zato danas ne čude sela poput Bostanaca i Kučukoj koja su preslikana verzija balkanskih, gdje svi govore bar po malo naš jezik, miriše burek, kafa i gurabije, piju se domaći sokovi od borovnice i crnog duda i sjedi u kafanama tek da se popriča i prođe vrijeme.

Ono što je zadivljujuće je da godine iseljeništva nijesu umanjile, već naprotiv, rasplamsale ponos, ljubav i čežnju prema Crnoj Gori.

Oni su danas lojalni građani Turske, obrazovani, uticajni ljekari, inženjeri i privrednici koji posjeduju najbolje hotelske komplekse na ovom dijelu obale. Djeca im završavaju prestižne fakultete, obrazuju se po svijetu i žive dobro. Ali, kako kažu, korijeni vuku.

Žele Crnu Goru, i da dođu i da je obiđu, ali i da ostanu. Da ulažu, bilo kroz biznis ili nekretnine.

Da bi sačuvali vezu sa zemljom maticom formiraju udruženja. Jedno takvo je Burhaja Karadag koje je dobilo nove prostorije.

Izvor: RTCG

Foto: Printscreen/RTCG