Gojko Mitić, pet slova u imenu, isto toliko u prezimenu i velika, a malo poznata filmska biografija! Nastavnik fizičkog vaspitanja i glumac čije su filmove gledali (i gledaju) milioni ljudi, pjevač i šoumen čiji su TV programi praznili ulice Istočne Njemačle. Više godina njegov Vinetu je bio najpopularniji filmski lik u Rusiji i Bugarskoj. Na putu od Leskovca do svjetske slave nikada nije zastao, ni danas.

Sreli smo se na Zlatiboru, na međunarodnom Festivalu sportskog filma, gdje je dobio nagradu za životno djelo. Vidno uzbuđen, rekao nam je: “Osećam se kao dijete koje su roditelji pronašli”.

Zašto?

Već decenijama Mitić je jedna od najvećih zvijezda njemačke kinematografije, igrao je u mnogim njemačkim vestern filmovima, TV serijama, pozorištu, postigao je nevjerovatan uspjeh, a tek 2019. godine snimio je prvi srpski film – „Balkanska međa”.

Berlinska televizija ga je 2004. godine uvrstila na listu 300 ličnosti koje su obilježile njemačku istoriju, dok su astronomi jedan asteroid nazvali po njemu.

“Moja filmska odiseja počela je davnih šezdesetih godina, sasvim slučajno”, kaže Gojko Mitić. “Jednog dana došao je na DIF, gdje sam studirao, asistent snimatelja nekog filma i rekao: ‘Potrebno nam je deset momaka koji znaju da jašu i mačuju. Dobro plaćamo.” Rekoh – super! Za studente to je bio dobar džeparac. I krenem na snimanje. Upita me reditelj: ‘Znate da jašete?’ ‘Znam’. Ličio sam na glavnog glumca i ponude mi da ga dubliram. ‘Nema problema’, rekoh. Dali su mi kostim, obukao sam ga. Zamislite, u desnoj ruci nosim dugačko koplje, u lijevoj veliki štit i samo sa dva prsta držim dizgine i kontrolišem konja. U punom galopu, a za mnom jure dvije stotine konjanika.

To je bio moj prvi susret s kamerom. Zapazili su me asistenti režije i počeli da mi daju manje uloge. U „Čiča Tominoj kolibi”, snimanoj u Narodnom pozorištu u Beogradu, ja sam bio atentator na Linkolna. Trebalo je da uđem u ložu i pucam na Linkolna, spustim se brzo niz zavjesu dolje i pobjegnem preko pozornice. Znate za onaj prostor gdje muzičari sjede, ja pogledam i tu se zabrinem i obratim se reditelju: ‘Pa, čekajte, zavjesa nezgodno pada, mogu da se povrijedim. Da li mogu da skočim sa lože direktno na pozornicu?’ To je stvarno bilo visoko. A on mene pita da li ja to mogu. Odgovorim potvrdno i uradim tako, skočim! Kada sam nedavno dobio ‘Zlatnu značku, sjedim na pozornici s ostalim dobitnicima i gledam u ložu, pitam se: Da li sam stvarno odozgo skočio? Samom sebi ne vjerujem da sam uradio tu ludost!…”

Snimio je tri filma sa Njemcima po djelima Karla Maja. Bili su vrlo popularni i tek u trećem filmu dobio jednu od glavnih uloga. Poslije uspješne premijere u Štutgartu, producenti su donijeli odluku da produže franšizu.

Ulogu slavnog Vinetua su dodijelili francuskom glumcu Pjeru Brisu.

TELEFONSKI POZIV

“Bila je zima, krenuo sam na skijanje, izlazim iz kuće sa torbama. Stanovao sam na Crvenom krstu i čujem da zvoni telefon. Da idem – da ne idem, vratim se i podignem slušalicu. S druge strane sekretarica iz Jugoslavija filma: ‘Hvala Bogu, našla sam vas. Vi morate odmah da dođete. Producenti DEFA studija su ovde. Vidjeli su vaše fotografije iz filma o Indijancima.’ Zahvalim na pozivu, vratim torbe i odem do kancelarije Jugoslavija filma u Knez Mihailovoj ulici. Pitaju me da li znam da jašem. Odgovorim im na njemačkom, kao duhovito: ‘Pa, mogu da se držim na konju da ne padnem.’ A oni se iznenade što govorim njemački. Učio sam ga u gimnaziji. ‘Snimao sam filmove sa Njemcima, razumijem šta kažete’, tako im odgovorim. Njihovo ‘odlično’ je značilo dogovor. Jedan čovjek je uzeo čašicu rakije i podigao je: ‘Za Tokej Ito!’ Pojma nisam imao šta to znači. A oni su, u stvari, bili srećni, jer to je bila jedna od glavnih uloga. Bosna film je davala usluge za ‘Sinove Velike medvedice’, koji se snimao po romanu njemačke književnice Lizelot Velskof Henrih. Ona je bila, inače, istoričar i profesor na Berlinskom univerzitetu, živjela je s Indijancima. Tokej Ito je istorijska ličnost i o njemu je napisano šest romana. Zamislite 17 miliona stanovnika Istočne Njemačke, a 11 miliona je gledalo film. To je nevjerovatno. Dolazim kući s premijere, zove me producent i kaže: ‘Nemojte ništa da primate drugo, mi snimamo ponovo film.’

Tako sam postao najpoznatiji Indijanac u istočnom bloku, Istočnoj Njemačkoj, Rusiji i Bugarskoj. Ja sam u ovom žanru snimio 12 filmova: ‘Blago indijanskog rezervata’, ‘Velika zmija’, ‘Apači’, ‘Osceola’, ‘Među jastrebovima’, ‘Vinetu 2’, ‘Vinetu: mit je živ’, ‘Čingačkuka’…

SJEĆANJA DUGA POLA VIJEKA NAVIRU…

Snimao je on i televizijske serije, najpoznatije su „Arhiv smrti”, „Front bez milosti”, „Tajne iz Anda”, „Viza za Kantros”. Jednom mu se desilo da je putovao za Jugoslaviju, bilo je kasno, a na mađarskoj granici nema putnika, rampa zatvorena. Strpljivo čeka, konačno izlazi neki čovjek, ljut zbog „uznemiravanja”. Uzima mu pasoš, gleda i ode.

“Mislim u sebi: ‘Šta li će sada biti?’ Kad ono – izlazi grupa carinika, cijela smjena, i jedan od njih kaže: ‘Mi vas baš sada gledamo!’ Podijelim im autograme i odem. Mene je publika tako lijepo prihvatila. Ono što sam ja doživio, to ne može da se kupi. Sjećam se, jednom ulazimo u jedan njemalki grad, a mještani razvili transparent na ulazu grada: ‘Mi pozdravljamo našeg Gojka’. Je l’ to možete da kupite? To je doživljaj. U životu nije sve novac. U Rusiji mi se dešavalo da me ljudi zaustavljaju na ulici i govore: ‘Hvala ti za uzbudljivo djetinjstvo’. Šta možeš da dobiješ više?! Kada sam bio sa Indijancima, pokazao sam im dva filma, a meni kaže poglavica-vrač na rastanku: ‘Ti si mi vratio moj ponos’. Junak koga sam igrao borio se za prava Indijanaca…’”

“To sam osjetio u Americi. Dok sam dva puta boravio među Indijancima, posle prikazivanja filmova, prilazili su mi i govorili da me smatraju svojim junakom jer sam se, barem u filmovima, borio za njihova prava. Sakupljao sam godinama i njihove mudrosti, pa sam prije pet godina u  Njemačkoj objavio kompakt-disk na kom sam sve te njihove pametne misli čitao. Disk je „planuo“ i vrlo je popularan među Njemcima. Ma koliko da je čovjek uzbuđen i da ima naporan dan, kada sluša te mudrosti potpuno se opusti. Divan je to narod”.

Priča nam o dešavanjima u vrijeme Divljeg zapada…

“To je bio evropski rat na tlu Amerike. Sa sjevera su dolazili Francuzi, sa juga nadirali Španci, a Englezi su već bili tu. Svi su zauzimali dio teritorije za sebe. Svako je pokušavao da pojedina indijanska plemena zadrži za sebe da se na njihovoj strani bore. I zato su Indijanci uvijek bili izigrani. Taj narod je gotovo uništen. Evropljani su donosili bolesti tamo, a njihov organizam nije mogao da se brani. Englezi su Indijancima davali zaražena ćebad, sa boginjama, kao poklon”.

SUSRET SA BELIM POGLAVICOM

Susreo se sa Indijancima dva puta u Sijetlu. Dobio je pismo Belog poglavice i čuva ga. Razmišljao je dok je snimao filmove – kako bi Indijanci reagovali. Svi korišćeni podaci su istorijski tačni. Obično pobjednik piše istoriju, a oni su ih snimali po istinitim događajima. Čak se odvažio da i sam napiše scenario za film „Apači”.

Uz mnogobrojne uspjehe i prijateljstva, Gojko Mitić je ostao skroman, neposredan i autentično „naš čovjek”.

LJUTI SUPRUG JEDNE BUGARKE

Kao mladić bavio se gimnastikom, fudbalom, veslanjem, džudom i mačevanjem.

Gdje god se pojavljivao privlačio je pažnju. U kratkoj filmskoj najavi na Filmskom festivalu sportskog filma svi gosti su se nasmijali izjavama njegovih obožavatelja.

Jedna Bugarka je bila zaljubljena u Gojka Mitića i držala je njegov poster na zidu. Suprug je u njenom odsustvu uzeo crni flomaster i precrtao mu lice. Više nisu u braku, a žena je u međuvremenu upoznala Gojka Mitića, fotografisala se sa njim i sliku poslala bivšem suprugu.

RŠUMOVIĆ I KRU INDIJANCI

Napravio je CD sa indijanskim mudrostima. Nazvao ga je „Šta je život”.

“Za Indijance život je bljesak svica u noći; izdah jednog bizona zimi; sjenka koja klizi po travi i gubi se u zalasku sunca… Na Zlatiboru sam sreo Ljubivoja Ršumovića, i od njega čuo izreke Kru Indijanaca… ‘Kada bude poslednje drvo posječeno, kada poslednja rijeka bude zatrovana, kada bude poslednja riba uhvaćena, onda ćete da primijetite da novac ne možete jesti’”.

Izvor: “Politika”

Foto: Gojko Mitić (Printscreen)