Ledene dubine Atlantika progutale su te noći 1.517 života. Dva i po sata posle ponoći, između 14. i 15. aprila 1912. godine potonuo je “nepotopivi” Titanik, najveći brod tog doba, a među 710 spasenih putnika našao se tada pukom srećom i jedan Srbin.

Nikola Lulić porijeklom iz Like bio je jedan od rijetkih putnika treće klase koji je preživio nezapamćenu tragediju Titanika. Njegov praunuk Marko Lulić ispričao je jednom prilikom za “Blic” kako je njegov djeda, tada 29-godišnjak došao do karte najvećeg putničkog broda toga doba, kako se spasao i zašto ga je do kraja života mučila savjest jer je odolio hladnim vodama Atlantika.

Nikola je rođen 24. februara 1883. godine u Konjskom Brdu nadomak Perušića u Lici. Živio je u radničkoj familiji, a kao mladić je pomagao ocu Mileti i majci Bari oko stoke i imanja, dok ga kao 19-godišnjaka nisu regrutovali u austrougarsku vojsku. Međutim, posle samo nekoliko dana pobjegao je i pošao put Amerike.

“Niko nije znao da mi ispriča kako je pobjegao iz vojske, ali su u porodici uvijek pričali da nije htio da služi vojsci koja nije srpska. Pošto nije mogao da se vrati kući, povučen avanturističkim duhom, negdie 1902. odlučio je da krene u Ameriku gdie je moglo dobro da se zaradi. Četiri godine radio je u rudniku u Minesoti, nakon čega se vratio kući kako bi obišao porodicu. Pošto ga je nakon dezertiranja prva žena Manda ostavila, oženio se Martom, osnovao porodicu, ali se zbog posla 1907. ponovo vratio u Ameriku”, ispričao je Marko, koji je o pradjedi Nikoli najviše saznao od oca Ivana i dede Belog.

Nakon još tri godine rada u rudniku, Nikola se u jesen 1911. ponovo vraća u rodno mesto. Pošto nikako nije mogao da nađe posao koji bi obezbijedio egzistenciju porodici, jedina mogućnost mu je bila povratak u američki rudnik.

“Bilo je dosta problema oko karata, nije se znalo koji brod kad polazi, ali je on preko nekih svojih veza čuo za ‘Titanik’. Pošto su meštani Perušića od Nikole saznali da u Americi može dobro da se zaradi, okupi se njih 16 i odluče da krenu sa njim. Odlaze u Švajcarsku, a zatim u Sautempton u Engleskoj, odakle je ‘Titanik’ isplovljavao”, nastavlja se Markova priča o pradjedi.

Pošto se Nikola odlično služio engleskim jezikom i imao je puno iskustva sa putovanjima, Ličani odluče da im on bude vodič, a da mu zauzvrat kupe kartu za “Titanik”.

“Kupuju kartu za treću klasu i plaćaju je 170 franaka. Pričao je da je brod bio toliko veliki da ne osećate da plovite, već da ste u nekom malom gradu. Pošto je bio putnik treće klase, pristup mu je bio ograničen, pa je mogao samo u spavaonicu, menzu i u prostoriju za razonodu, koja se nalazila u zadnjem dijelu broad”, ispričao je potomak Nikole Lulića, kom su često prepričavali djedine uspomene o putnicima prve klase i njihovim gala zabavama, koje je on nekad i čuo, ali je o prisustvu na njima mogao samo da sanja.

“Tog kobnog 14. aprila Nikola se kao i obično spremao za spavanje, ali se oko ponoći čuo potres. Pričao je da je osetio samo malo podrhtavanje, ali je to možda bilo zbog pozicije njegove kabine koja se nalazila tačno na sredini broda. Posada je uvjeravala putnike da se ništa ozbiljno nije dogodilo.

Putnici treće klase za katastrofalni sudar ‘Titanika’ sa ledenim bregom saznali su tek kad su videli da voda nadire u hodnike”, prisjeća se porodične priče Marko Lulić.

Na “Titaniku” je bilo 16 čamaca za spasavanje putnika i četiri koja su bila namijenjena za posadu, što je znatno manje od potrebnog za više od 2.000 putnika. Lajt Loter, treći oficir “Titanika”, naredio je da u čamce za spasavanje mogu ući samo žene i deca. Najveći bijes kod putnika izazvalo je to što su svi čamci koji su spuštani u vodu bili polupopunjeni.

“Nikola je ispričao da se u toj gunguli i haosu našao u vodi. Postoje dvije verzije kako se on ukrcao u čamac i spasao. Jedna je da je na glavi imao oficirsku kapu i da su ga zbog toga izvukli iz vode. Druga, u koju više verujem, jeste da je iz jednog od čamaca u vodu palo dijete, a da ga je Nikola vratio. Majka djeteta, Norvežanka, pružila mu je ruku i on se popeo u čamac”, kazao je Marko.

Ubrzo pošto je ušao u čamac za spasavanje broj 15, po Nikolu i druge preživele došao je brod “Karpatija”, koji ih je prevezao do Njujorka. Potom odlazi kod rođaka Rajka Rosenića u Čikago, a nakon sedam dana nastavlja putovanje prema rudniku u Minesoti. Tu radi do kraja Prvog svetskog rata, a zatim se zauvek vraća u Liku.

“Nikad nije želio puno da priča o ‘Titaniku’. Dosta ga je mučila i savjest jer se izvukao, a slike davljenika su mu stalno prolazile kroz glavu. Od svih koji su pošli sa njim on je jedini preživeo i to mu je u starosti teško padalo. Pričali su mi da se poslednjih godina života osamio i da nije htio ni sa kim da priča”, prisjećao se za “Blic” Marko.

Nikola Lulić je preminuo 1962. u kući najstarije ćerke Marije u 79. godini života.

PORODICE POGINULIH NIJESU DOBILE ODŠTETU

Najveća drama se,pak, odvijala u porodicama poginulih putnika. Karta za put u Ameriku koštala je, u današnjem novcu, pet prosječnih plata.

“Da bi imali taj novac porodice su se zaduživali kod imućnijih ljudi ili, najčešće, u zadrugama. I obavezali su se da će iz Amerike slati novac i vratiti posuđeno”, objasnio je za 24sata Slobodan Novković, autor knjige “Titanic, Hrvati u katastrofi stoljeća”.

Nažalost, kad su ti ljudi poginuli u tragediji, njihove supruge i porodice taj novac više nisu mogli vraćati te su se našli u velikim problemima.

“Mnogi su morali prodati kuće i stoku”, rekao je Novković. Bilo je čak i slučajeva da se udovica morala udati za muževa brata kako bi mogla ostati na imanju.

Vlasnici tvrtke White Star Line su tim ljudima trebali isplatiti odštete u dvije rate. Platili su jednu, no onda je izbio Prvi svjetski rat i ostatak novca više nitko nije vidio.

Foto: Wikipedia.org