Kada je prije pet godina Amina Marković igrala u poljskoj ekipi Cosinus Widzew Lodz, iz kluba su je obavijestili da slijedi kraća pauza zbog utakmica reprezentacija i obaveza pojedinih košarkašica koje nose dresove svojih zemalja. Amina je razmišljala kako da iskoristi slobodno vrijeme i gdje da otputuje, kada joj je zazvonio telefon. Bio je nepoznat broj. Na drugoj strani je bio Danilo Mitrović, direktor svih košarkaških selekcija Crne Gore.

„Predstavio se, kazao je da su već razgovarali sa mojim trenerom i pozvao me da dođem da igram za reprezentaciju Crne Gore. Nijesam mogla da vjerujem, plakala sam od sreće“, kaže za Portal Revije Fokus Amina Marković, djevojka rođena u Bruklinu, koja trenutno igra za špansku ekipu CB Andratx, gdje pruža sjajne partije.

RODITELJI U NJUJORKU UVIJEK PRIČALI O CRNOJ GORI

Aminin otac Zufer Marković je iz Plava u SAD došao 1988. godine, a majka Edita Kolenović iz Gusinja 1992. Upoznali su se u Americi i vjenčali. Pored Amine, imaju još jednu ćerku i sina.

„Roditelji su nam uvijek pričali o Crnoj Gori, o njihovim rodnim mjestima, u kući se govori naš jezik. Sramota bi me bilo da dođem u Crnu Goru a da ne znam jezik, već da pričam na engleskom. Ne možete da zaboravite odakle ste. Pričali su nam o porijeklu, i svi znamo ko smo i odakle smo. Znamo svu rodbinu i rođake“, priča Amina.

Amina ima 26 godina, visoka je 1,85 metara, a posebno se istakla u timu Univerziteta Fairleigh Dickinson kada je bila jedna od najboljih igračica u NCAA D1, prosječno bilježeći 12,5 poena, 6,6 skokova, 1,2 asistencije i 1,1 ukradene lopte po utakmici.

Za Aminino interesovanje za košarku zaslužna je njena starija sestra koja je igrala košarku u školi. Amina je, kaže, riješila da se oproba u tom sportu jer voli da trči, da je aktivna.

„Imala sam 14 godina, što se smatra kasnim dobom za početak. U stvari, nisam ni znala šta ću, samo da igram, nisam imala ambicije… Prve košarkaške korake napravila sam u srednjoj školi. Imala sam veliki podršku trenera koji je vjerovao u mene. Svake godine sam napredovala, igrala sve bolje i bolje. Učila sam brzo, trenirala svaki dan, davala sve od sebe i uspjela. Tri godine sam bila kapiten tima. Košarka mi je pomogla i da dobijem stipendiju za koledž. Imala sam tada brojne ponude, ali sam ih odbila. Razlog je bila daljina i pomisao da neću moći da vidim roditelje kad ih se zaželim. Izabrala sam ekipu Univerziteta Fairleigh Dickinson (Metropolitan campus) u New Jersey, gdje sam stekla afirmaciju”, priča Amina.

Nakon nekog vremena ipak je počela da razmišlja o osamostaljivanju i odlasku u drugi klub, a želja joj je bila da ode u Evropu.

„Dolazili su tada trener i menadžer iz NBA i od 100 izabrali 15 najboljih košarkašica i ušla sam u taj uži krug. Od menadžera iz Amerike sam imala ponudu da igram u Atlanti, a stigla je i ponuda iz Poljske, iz kluba Widzew Lódz. Željela sam da idem u Evropu, željela sam nešto novo i potpisala ugovor. To mi je najdraži period u karijeri. Otišla sam u septembru 2018. godine. Nakon mjesec dana sam dobila poziv od reprezentacije Crne Gore za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Nakon Poljske sam prešla u Les Squales (Francuska)”, kaže ona.

🏀#NEChoops Announcement🗣️

A pair of @FDUKnights post players are bound for the Big 🍎. #NECinNYC pic.twitter.com/D4gl549cCb

— Northeast Conference (@NECsports) October 23, 2017

NIGDJE KAO U REPREZENTACIJI

O iskustvu sa reprezentacijom, kao i o timu Crne Gore i stručnom štabu, Amina ima samo riječi hvale.

“Sjajno su me dočekali i sve vrijeme se predivno odnosili prema meni. O svemu su vodili računa. Na primjer, za mene su pripremali posebnu hranu jer sam bila jedina muslimanka u timu. Prihvatili su me onakvu kakva sam, a toliko pažnje nijesam imala ni u jednoj ekipi za koju sam nastupala. U reprezentaciji sam stekla mnogo prijatelja i veoma sam ponosna što sam obukla dres nacionalnog tima”, iskrena je Amina.

Na prvom treningu je imala veliku tremu. Tako je, kaže, bilo i na prvoj utakmici.

“Bila sam veoma uzbuđena i srećna. Imala sam veliku podršku od ostalih igračica: Snežane Aleksić, Nataše i Nikoline Popović, Milice Jovanović, Milene Jakšić, Bojane Kovačević, Kristine Raković, Božice Mujović, Marije Leković, Irene Matović, Jovane Pašić, Jelene Vučetić, Marije Leković, Sofije Živaljević…, kao i selektora Roberta Injigesa, a kasnije Jelene Škerović. Zahvalnost dugujem i trenerima Bošku Radoviću i Rajku Krivokapiću”, dodaje Amina.

U Francuskoj je provela četiri mjeseca i završila sezonu.

„Potom sam opet igrala za reprezentaciju i što se tiče košarke uslijedila je pauza. U Francuskoj nisam pronašla ono što sam očekivala, a u međuvremenu se desila korona… Teško mi je padalo što ne igram. Ali, za sve to vrijeme nisam prestala da treniram i bila sam u potpunoj formi. Prošle godine sam našla novog agenta i počela da igram u Majorci, u Španiji“, priča Amina.

U Španiji joj se dogodio peh – pukla joj je Ahilova tetiva. Istog dana su je zvali da igra za reprezentaciju… Uslijedila je operacija i oporavak i sada je sve u redu.

Najdraži momenat u karijeri Amini je poziv i nastup za reprezentaciju.

“Bilo je lijepih događaja u mojoj karijeri, ali trenutak kada sam saznala da ću predstavljati Crnu Goru je bez premca. Bila sam ponosna, znala sam da ću obradovati porodicu koja me je uvijek podržavala, posebno roditelje koji su iz Plava i Gusinja. Oni su uvijek s ljubavlju pričali o zavičaju, a ja sam prvi put Crnu Goru posjetila 2017. godine. Vidjela sam tada da ženska košarka nije razvijena u mjestima odakle su moji roditelji, tako da mi je i zbog toga drago što potičem iz tih krajeva i što sam ušla u tim najboljih košarkašica Crne Gore”, priča ova skromna i vrijedna djevojka.

PRVI PUT U PLAVU I GUSINJU 

Kada je bila mlađa, Aminina porodica niie mogla da ode u Crnu Goru, takve su bile okolnosti. Prvi je, kaže, otišao brat.

“Kasnije sam imala obaveze oko košarke pa nisam mogla. Kada je majka prvi put rekla da idemo u Plav nisam bila za, jer i pored svega što smo znali od roditelja nisam imala predstavu kako je tamo, zamišljala sam da idem u neko selo, da je sve malo, razmišljala sam šta ću da radim… Kad sam došla bila sam u šoku. U Americi se brzo živi, samo se radi… A tamo sam doživjela toliko toga lijepog! Na primjer, bila sam u nevjerici što su mi rodbina i prijatelji tako blizu, što ne moramo danima unaprijed da se čujem telefonom i dogovaramo da prošetamo, popijemo kafu… Sve je tu, sve se završava za tren… Išli smo u kafić odmorni i opušteni, pili kafu, pričali… Ja na to nisam navikla. Da sjedim i gledam predivnu prirodu, planine, da uživam u svakom momentu sa divnim ljudima…“, kaže Amina.

Drugi put je došla zbog reprezentacije i bila u Podgorici, potpuno drugačijem podneblju od Plava i Gusinja.

“Drugačije je u Plavu i Gusinju, tu su rodbina, prijatelji, dosta ljudi dolazi iz Amerike… Navikla sam na lokalizme i koristim ih u svakodnevnom govoru, pa su me u Podgorici gledali u čudu kada sam izgovorila neke riječi poput ’zebem’ i druge koje su karakteristične za podneblje Plava i Gusinja i sjevera i koje svi mi izgovaramo. Svi smo se slatko smijali“, priča Amina.

Zahvalna je roditeljima koji su joj uvijek bezrezervno vjerovali i podržavali je.

Svetlana Peruničić

Foto: KSCG i privatna arhiva