Devedesetšestogodišnja Tolja Berišaj jedina je žena u Crnoj Gori koja ručno šije žensku albansku narodnu nošnju.

Ćerka Ljeke i Ljulje Eljezaj, danas devedesetšestogodišnja Tolja Berišaj ni slutila nije da nakon udaje i preseljenja iz sela Pjetrušan roditelje neće vidjeti 40 godina. Jedina žena koja u Crnoj Gori ručno šije džubljetu, žensku albansku narodnu nošnju, čiju je starost Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih nacija (UNESCO) procijenila na najmanje 4.000 godina, prisjeća se trenutka kada se doselila u Tuzi.

“Udala sam se, nijesam imala svekrvu, majka je bila iza granice, nijesam znala šta da radim. Očešljala sam i očistila vunu. Ako bi preteklo, ne valja, i ako bi falilo, isto ne valja. Odlučila sam da počnem. I onda više nijesam imala problema, shvatila sam šta je potrebno za džubljetu. Mene niko nije učio. Moju džubljetu, kada sam se udala, napravila mi je majka. Onda sam naučila da ih pravim sama“, rekla je Tolja, navodeći da se nedugo nakon što je za komšinicu sašila đevojačku đubljetu pročulo za njen rad.

Ako bi sjedjela i predano radila cijeli dan, neophodno bi joj bilo tri mjeseca da izradi nošnju, čiji najkomplikovaniji dio predstavlja pojas, izvezen perlicama.

“Džubljeta ima postavljeni uvijeni dio, zatim maramu, kecelju, prsluk, postavu, maramu za glavu, ukras za grudi. Čarape se prve obuvaju. Ovdje ima više posla nego na džubljeti, a sve ide u kompletu. To je najkomplikovanija nošnja koju neko može da obuče“, ispričala je devedesetšestogodišnja Albanka.

O tome kolika je vrijednost džubljete, Tolja je shvatila iz priče sveštenika koji je njen rad odnio biskupu na poklon, u Hrvatsku, a koji joj je kasnio prenio da mu se biskup zahvalio za dar, uz riječi da je to najstarija nošnja koju je iko nosio.

“Džubljeta se ne pravi mašinski, sve se radi ručno. Nije bilo potrebe da mi neko pomaže. Ranije sam ih svima radila besplatno, cijeloj rodbini, pa i onima koji mi nijesu rodbina. Samo da ih bude što više”, kazala je ona.

Amanda Berišaj (Foto: Mediabiro)

Onda su počeli da ih kupuju u Americi.

“Izrađivala sam ih zimi, ostavila bih po pet ili šest kompleta. Zimi ih niko nije kupovao, ali kada bi turisti dolazili ljeti, onda su ih kupovali. Donedavno, materijal mi je slala ćerka iz Amerike, jer ga kod nas nije bilo. Riječ je o plišu i bijelom kroju“, kazala je Berišaj.

Naraštajima je poručila da “ne ostavljaju džubljetu da se izgubi, posebno jer je postala slavna kada niko nije mislio da će se to desiti“. Na na njenu radost, tu posebnu želju uslišila je unuka Amanda, koja je odlučila da nastavi porodičnu tradiciju.

“Upisala sam modni dizajn na Univerzitetu Donja Gorica. Druga sam godina. Sa 12 godina počela sam da šijem dječju albansku nošnju. Baba mi je pomogala, ali sam dosta naučila i sama. Ljudima pričam kako sve radi ručno i to im se mnogo dopada“, kazala je Amanda.

Značaj Toljinog predanog rada i njegovanja albanske kulture, osim mnogobrojnih kupaca i zaljubljenika u nošnju, prepoznala je gradska vlast u Tuzima koja je donijela odluku da tekuću godinu proglasi godinom džubljete.

U njenu čast, predsjednik te Opštine, Nik Đeljošaj, najavio je da će u narednim mjesecima biti održani različiti događaji i manifestacije, koje će na najljepši mogući način slaviti najraniju odjeću na ovim prostorima, a ujedno i najstariju u svijetu.

Tekst i foto: Mediabiro