Svake godine, kako se Božić približava, Lina Abu Akleh raduje se što će se družiti sa tetkom. Lina, njen stariji brat i mlađa sestra bi, zajedno sa roditeljima i očevom sestrom bili u porodičnom domu u okupiranom Istočnom Jerusalemu i imali veliki božićni ručak.

No, ove godine se Lina strahuje od tog dana. Strahuje jer su 11. maja njenu tetku, 51-godišnju veteranku novinarskog izvještavanja Shireen Abu Akleh ubile izraelske snage. Ona i drugi novinari – svi obučeni u plave pancire sa oznakama „PRESS“ i plave šljemove – bili su meta pucnjave dok su išli ulicom u Jeninu, gradu u okupiranoj Zapadnoj obali.

Njeno ubistvo je potreslo cijeli svijet. Palestinsko-američka reporterka, koja je za Al Jazeeru radila 25 godina, bila je poznata kao pažljiva i posvećena novinarka čije je suosjećajno izvještavanje bilo fokusirano na glasove i priče Palestinaca koji žive pod izraelskom okupacijom.

Tog je majskog jutra Lina, koja se sad bori za pravdu za Abu Akleh, nije izgubila samo voljenu tetku već i „drugu majku“. Abu Akleh je uvijek bila tu, „bila je kičma naše porodice“, govori.

„Bili smo samo mi, moji roditelji, brat, sestra i Shireen. Bez nje, naročito za Božić, bit će jako teško… Imat ćemo prazno mjesto za stolom“, dodaje Lina.

Uživala u prazniku

Nedjelja je navečer, početak decembra, i Lina djedi u prizemnom kafiću hotela u nizozemskom gradu Hagu. Čuje se tihi razgovor gostiju i zvon čaša i escajga. Na ekranu iza Line se prikazuje vatra u kaminu i veliko božićno drvce stoji kod ulaza u hotel.

Decembar je bio tradicionalno „sretni mjesec“ kada bu Abu Akleh uzela pauzu od posla kako bi provela vrijeme sa Linom i njenim bratom i sestrom koji su studirali ili radili u inostranstvu tokom godine.

„Zaista je uživala u Božiću“, govori Lina. Priča kako bi zajedno ukrašavali porodično drvo, te kako je Abu Akleh voljela božićne tržnice u Ramallahu čije je prodavače podržavala često.

Abu Akleh je uvijek mislila na poklone za sve, čak i za svog malog, bijelog psa Filfela kojem je dala ime na arapskom jer je voljela biber, a on je bio „začinjen“ i stalno u pokretu. Jednog Božića, Abu Akleh je umotala gumenu igračku u obliku krokodila kao poklon i stavila je pod bor. „On je znao kako je to za njega“, Lina se smije dok se prisjeća. „I sjećam se kako smo se smijali tome jer je ona bila začuđena. Bila je, kao, ‘kako je znao da je to za njega poklon?“

Porodične tradicije

Mnoga Linina sjećanja na Božiće sa Abu Akleh su povezana sa hranom, nečim što je „Shireen jako voljela“. U noći uoči Božića, porodica bi večerala u restoranu u Ramallahu gdje bi se pjevalo, a potom bi narednog jutra Linina majka počela pripremati ručak – „gozbu“.

Imali bi warak dawali – punjene listove vinove loze – a Linina majka, koja je Armenka i čiji su roditelji nekada imali pekaru sa posebnim lahmajounom (tijesto sa mesom) u jerusalemskoj armenskoj četvrti, pravila bi jela kao što su soubeureg – višeslojno jelo od domaće jufke punjeno sirom, peršunom i puno putera“.

„Uvijek je voljela armensku hranu, naročito kada je mama napravi“, objašnjava Lina.

Abu Akleh bi dolazila u kuhinju da pomogne. „Usput bi svašta nešto grickala, probala gotova jela. Kao da je sada gledam kako hoda kuhinjom“, nastavlja uz smiješak i dodaje kako bi njena tetka potom trljala dlanove kao da daje znak kako „jedva čeka jelo“.

„To su bile naše tradicije, ništa posebno, ali je bilo nešto čemu smo se svi radovali“, kaže Lina.

Pokazuje fotografiju na telefonu gdje se vidi Abu Akleh, nasmijana, ispred božićnog drveta kako drži Filfela obučenog u zeleno-crveni džemper…

„Strepim od svega toga jer se neću buditi uz njene čestitke za sretan Božić“, dodaje i potom ponavlja te riječi, ali na arapskom, na melodičan način kako bi joj se tetka javila ujutro – sa velikim osmjehom i glavom nagnutom na jednu stranu.

Svjetlo na kraju tunela

Lina se često smiješi kada priča o svojoj tetki, s kojom bi svakodnevno razgovarala ili slala poruke. „Imali smo veoma blisku vezu“, kaže ona.

Abu Akleh je bilo poznato ime u arapskom svijetu u kojem su mnogi odrasli slušajući njenu legendarnu odjavu. „To je bio zaštitni znak za koji mislim da su generacije odrasle pokušavajući da oponašaju“, objašnjava Lina. Kao dijete, uzimala je tetkine bilježnice i trčala da sjedne za svoj Lego sto i “izvještava”, potpisujući svojim Barbie telefonom: “Lina Abu Akleh, Al Jazeera, Palestina.”

Za Linu, njena tetka je bila uspješna, staložena i hrabra. „Željela sam da budem kao Shireen. Za mene je ona bila uzor.”

Uprkos njenoj ozbiljnoj ličnosti pred kamerama, Lina kaže da je njena tetka bila duhovita – i da je „bilo zabavno biti u njenoj blizini“.

Abu Akleh je uvijek imala priče za podijeliti, a čak i nakon cijelog dana izvještavanja i razgovora s ljudima, uvijek je bila zainteresirana da čuje šta su Lina i njena braća i sestre radili.

Lina je rijetko viđala svoju tetku napetu ili ljutu i sjeća je se kao “uvijek nasmijane” i prizemne. „Uvijek bi pronašla svjetlo na kraju tunela u svakoj situaciji i pokušala da bude optimistična.”

Ipak, Lina i njena porodica bili su zabrinuti za Abu Akleh, kada su je prošle godine gurnule izraelske snage dok je pratila prisilna protjerivanja Palestinaca i napad na demonstranate u džamiji Al-Aqsa, trpjela je suzavac i maltretiranje doseljenika.

Ali uvijek ih je uvjeravala: „Ne, mi smo novinari, ne brinite, iako je duboko u sebi znala da su oni u nekom trenutku mete“, priča Lina.

Tokom napetih perioda izraelsko-palestinskog sukoba, gledanje tetke uživo na televiziji uvjerilo bi Linu da je sigurna.

„Nikad nisam mislila da će ona biti ubijena“, kaže ona.

Ujutro 11. maja, Linin otac je nazvao da joj kaže da je Abu Akleh ranjena. Pozvala je njene kolege kako bi dobila više informacija i saznala da je upucana. Ipak, Lina nije mislila da je nešto previše ozbiljno. “Moja mama je govorila moli se, moli. I počela je paliti sve ove svijeće po kući.” Zatim, nekoliko minuta kasnije, Lina je pozvala Shireene kolege i čula ih kako jecaju i vrište. „Tada sam znala“, kaže ona.

Govoreći skoro sedam mjeseci nakon smrti Abu Akleh, šok je još uvijek tu. “Još uvijek se osjećam kao da sam u ovoj noćnoj mori. I jednostavno nema kraja”, priznaje ona.

“Bila je toliko prisutna u našim životima da nam je to što smo je izgubili na ovaj iznenadni i gnusni način toliko teško shvatiti.”

Borba za pravdu

Izrael je promijenio svoj narativ o ubistvu Abu Akleh, u početku okrivljujući palestinskog naoružanog napadača, da bi mjesecima kasnije rekao kako postoji “velika mogućnost” da je novinarka “slučajno pogođena” izraelskom vatrom. Izraelske vlasti su rekle da neće pokretati krivičnu istragu.

U septembru je porodica Abu Akleh podnijela žalbu Međunarodnom krivičnom sudu (ICC), dok su Lina i njen otac zajedno s bivšim kolegama u decembru došli u Hag kako bi Al Jazeera podnijela formalni zahtjev ICC-u za istragu ubistva.

Ali Lina, koja je najistaknutija u ovoj kampanji za odgovornost, još uvijek uči kako se snalaziti u javnoj borbi uz svoju ličnu patnju. “Nije bilo lako u potpunosti sjediti sa svojim osjećajima i razmišljati o proteklih šest mjeseci i shvatiti kako je ova tragedija oblikovala naše živote”, razmišlja ona.

Ono što je drži je saznanje da bi se Abu Akleh neumorno borila za pravdu da je u pitanju član porodice, prijatelj ili kolega. “Bila je optimistična, uvijek, da će pravda pobijediti.”

Lina također želi stalno podsjećati svijet ko je bila Abu Akleh i “pobrinuti se da se njeno naslijeđe i dalje pamti, da se njeno ime pamti, da je sjećanje na nju živo”.