Gastarbajteri stigli u Malesiju: Neki će se zauvijek vratiti u rodnu grudu, a neki ostaju u tuđini (VIDEO)

Ono što je ka­rak­te­ri­stič­no za njih je da ni­ka­da ne za­bo­ra­vlja­ju svoj kraj. Po­ma­žu sta­nov­ni­ke opštine Tu­zi, ali i in­ve­sti­ra­ju, ka­ko bi otva­ra­li no­va rad­na mje­sta. Opština Tu­zi se, po nji­ho­vom mi­šlje­nju, do­sta pro­mi­je­ni­la, i to na bo­lje, ali ipak smatraju da bi trebalo još da se ulaže

Lje­to je vri­je­me kad se u Ma­le­si­ju vra­ća­ju oni ko­ji su je u po­tra­zi za bo­ljim ži­vo­tom napustili prije mno­go go­di­na. Do­đu da obi­đu za­vi­čaj, pri­ja­te­lje, ku­mo­ve, i uvi­jek su ra­do vi­đe­ni.

Ono što je ka­rak­te­ri­stič­no za njih je da ni­ka­da ne za­bo­ra­vlja­ju svoj kraj. Po­ma­žu sta­nov­ni­ke opštine Tu­zi, ali i in­ve­sti­ra­ju, ka­ko bi otva­ra­li no­va rad­na mje­sta. Opština Tu­zi se, po nji­ho­vom mi­šlje­nju, do­sta pro­mi­je­ni­la, i to na bo­lje, ali ipak smatraju da bi trebalo još da se ulaže.

Omer Ljuljanaj (Foto: Printscreen/”Dan”)

Šezdesetih godina za Ameriku sa porodicom otišla je Ajša Ljuljanaj. Tamo je upoznala supruga i zasnovala porodicu.

“Volim da dođem ovdje i da vidim svoju zemlju. Bila sam mala kada sam je napustila i sjećam se da sam jako plakala. Njujork je lijep, ali nam je u početku bilo teško. Majka i tata su radili, a bilo nas je petoro djece. Stvorili su novac da kupe kuću i dobro smo živjeli. Supruga sam tamo upoznala i imamo petoro djece. Mi volimo Podgoricu i možda ćemo ovdje ostati duže, jer imamo i kuću. Puno se razvio ovaj kraj, imaju lijepe restorane, a i čujem naš jezik. To je jezik kojim je moja majka govorila i nisam ga zaboravila. Razmišljamo da se vratimo i ovdje ostanemo, ali tamo su mi djeca i unučad i to me veže za Njujork. Pokušaćemo da ih sve dovedemo ovdje. Samo mi ovdje smetaju vrućine pa idemo na Cijevnu da se rashadimo”, kaže Ljuljanaj.

Njen suprug Omer u Ameriku je otišao 1968. godine, ali svake godine dolazi u rodni kraj, odnosno u Dinošu.

“Kada sam se prvi put, prije 20 godina vratio Dinošu nijesam poznao koliko se razvila. Toliko kuća, novih ulica, 90 odsto ljudi nisam poznavao. U međuvremenu smo postali samostalna opština. To je nešto što nismo vjerovali da će ikada doći, a sada smo svi zadovoljni. Pomažemo naš kraj koliko možemo.

Kolja Ljekočaj (Foto: Printscreen/”Dan”)

Zovu me kada je potreba da se nešto napravi, da se nekome pomogne… U doba korone mnogo smo pomagali. Uvijek smo tu da pomognemo. Nisam planirao svoj biznis da ovdje pokrećem. Sad sam u godinama kada mi se više ne radi. Razmišljamo da se vratimo ovdje i ostanemo. Napravio sam kuću na tri sprata, sedam spavaćih soba i djeca su počela da dolaze. Mislim da će i oni ovdje uživati. U Njujorku mi najviše nedostaju naši ljudi, naš kraj”, ističe Ljuljanaj.

Kolja Ljekočaj došao je iz Njemačke gdje radi 53 godine.

“Otišao sam sedamdesetih godina i samo ljeti dolazim u Šipčanik gdje ostanem po pet, šest mjeseci. Odlučio sam da odem u Njemačku jer kad sam došao iz armije nije bilo posla. Otišao sam i bio jugoslovenski gastarbajter. Sada imam dva sina, snahe i četvoro unučadi. Rodno mjesto ne može da se zaboravi. Mnogo sam ovdje pomagao, od porodice pa nadalje za puteve, vodu, socijalno ugoženima…

Gdje god je bilo da se pomogne učestvovao sam koliko god sam mogao. Niko ne zna koliko je težak život kada nijeste u svom kraju.To mora da se doživi, samoća, familija, društvo… uvijek fale. Kad smo došli smijali smo se Njemcima kako žive, nemaju kontakt ni sa kim, nema posjeta, niko kod nikog ne ide, a posle 20 godina i mi smo počeli tako da živimo. Tuđina je teška, niko je ne može shvatiti što je neće doživjeti. Tamo ti sve nedostaje”, kaže Ljekočaj.

I poslije 53 godine on kaže da u Tuzima i uopšte u Crnoj Gori fali radnih mjesta.

“Zbog toga bježi omladina, školovani ljudi, ostaje tužno ovdje. Predsjednik Opštine je ovih godina radio i pomagao. Meni je kasno sada da pokrećem ovdje svoj biznis, a ne znam ni da li bi sinovi jer su navikli na njemački sistem. Ovdje su komplikovane procedure. Da se ovdje ponovo preselim to je teško za nas koji smo otišli. Ne vjerujem da ću se ikada ovdje zauvijek vratiti, jer sve je komplikovanije”, navodi Ljekočaj.

Teofik Tufo Frljučkić živi u Švedskoj.

“Kada dođem ovdje potpuno sam relaksiran. Prije sam češće dolazio dok sam imao para, a sada sam nemoćan da dolazim često, ali ostajem duže. Ovo je zemlja za život, ali jedino mi se ne sviđa ljubomora. Počeli su ljudi da se udaljavaju, ni braća se ne poznaju. Ovdje samo “radi” novčanik. Kad imaš novčanik svako te hoće, kada nemaš bježi. Naš kraj sam nekada pomagao, ali što se tiče pomaganja nijesam bio baš nadaren. Sa opštinom Tuzi sam baš zadovoljan. Sviđa mi se kako rukovodstvo radi. Svuda sam živio. Bio sam u Americi jedno vrijeme, pa u Švedskoj, a najviše volim da sam u Tuzima, ali šta ćeš…”, poručio je Frljučkić.

Izvor: “Dan”

Glavna fotografija: Ajša Ljuljanaj (Printscreen/”Dan”)

Idi na VRH
error: Content is protected !!