Posljednji put kad su nekog popa skrivali u vili Gorica bio sam među prevarenim novinarima na ulaznoj kapiji. Ako se ne varam, godina je bila 2007, večernji sati i hor cvrčaka, sjedjeli smo na ivičnjaku i čekali da nam se neko u ime države obrati. Izašao je tadašnji savjetnik predsjednika Filipa Vujanovića i poslao nas kući.

Mladi Aleksandar Bogdanović, školovan u partiji da laže, rekao nam je u lice da sastanka nema, iako smo znali da je vladika CPC Mihailo na kanabeu sa svojim stidnim domaćinom i vjernikom SPC Vujanovićem, koji ga je sproveo na zadnji izlaz zamračene vile.

Danas kad je Bogdanović već izlizao pet-šest funkcija, bio ministar, gradonačelnik, šta sve nije, htio bi da vozi dalje svoju karijeru nepismenosti građene na lažima, ali ne može od bijesa, jer mu je SPC iz ruku izbila politiku.

Meni se čini da je vakat da se zapitamo – a čemu ste se nadali?

Dakle, šta su mislili drugovi iz DPS-a kad su se stidjeli čak i da prime popa crnogorske crkve? Na ovo retoričko pitanje odgovor je jasan – SPC je decenijama bila njihov najbliži saradnik i činjenica da su ih u zadnjoj dekadi prejebali, srušili s vlasti i poslali u ćošak, ne mijenja genezu tog kompleksnog političkog odnosa.

Temeljni ugovor sa SPC koji je danas tajno potpisan u podgoričkoj vili Gorica, samo je kruna višedecenijske političke krize u kojoj su partije izgubile kredibilitet i predale ga bradatim kolegama. Jeste, tviter gori, gora se trese i rađaju se heroji-miševi koji su decenijama ćutali na svaki ustupak DPS-a onome što sada zovu Crkva Srbije. Dirljivo je sve to gledati, ali jedna vrsta očigledne više pravde ne smije biti prećutana.

Meni je kao građaninu mučno imati premijera koji s popovima mora da radi u tajnosti, na isti način kako me je bilo sramota gledati predsjednika koji krijući prima svešteno lice. Ali to su odabiri davno zaboravljenog Vujanovića i sluđenog premijera Abazovića koji je prije neki dan lagao novinare kao onomad Bogdanović.

I šta ćemo sad?

Emocije i suze na stranu, ono što se mora priznati jeste da SPC u Crnoj Gori ima priličan broj „pristalica“ odnosno, da smo društvo doveli dotle da se mantija prepoznaje kao politička figura od presudnog uticaja. Umjesto što je nazivaš Crkvom Srbije i na taj način direktno alijenizuješ stotine hiljada građana-vjernika unutar vlastite države, umjesto što joj na taj način odbiješ nekoliko procenata moći a zaoštriš odnose u zemlji do granice pucanja, trebalo bi vjersku parapolitičku strukturu tući pravno i strpljivo u svakom trenutku kad prekrši zakonski okvir.

Ta borba nije jataganima i potrajaće, ali dok se političke partije ne promijene i prikažu kao instituti povjerenja, inkluzije građana i svijesti koja oslobađa, dok se god ne odbace metodi vladanja i manipulacije bazirani na kurvanju, ljudi će vjerovati crkvi, crnom đavolu, bilo kome ko nudi ma kakvu koherenciju prilikom obmane.

Da zaključim sa drugom Bogdanovićem – država u kojoj ministar kulture čita Šekspirovog „Kralja Ilira“ zaslužuje da njome vladaju popovi. Ipak, ne odričem pravo DPS-u i ostalim luzerima da se mijenjaju, i makar ne vidio veliki napredak, ostajem u nadi da će ova klero-burleska izdušiti, a građanska svijest naći načina da definiše malo ubjediljivije politike i preuzme vlast od popova.

Kako sad stvari stoje, dragi političari, bradate kolege posao poznaju bolje od vas i oni kolo vode.

Brano Mandić

Izvor: Normalizuj.me