U današnjem, sve više hladnom i otuđenom svijetu, pojedine zlatne blistave riječi, njihova značenja i na njima djela, padaju u zaborav. Za njima se gotovo i ne traga, već onako prepuštaju se arhivu izgubljene nostalgije vrlih civilizacija, koje svijet bojahu ljepotama  imena čovjeka.

Tek na današnjim  virtualnim mapama tzv. modernog “smisla” života, putevi nas    ( do ) vode  isključivo i samo bezdušnom profitu čiji radari ne bilježe dobrotu, humanost, solidarnost, empatiju, dobročinstvo….i sve slične riječi i djela koja vjeruju u, i poštuju ime Čovjeka. I još više, kao da je prestala i volja i snaga i moć i želja za njihov povratak u centar svijeta koji bi Čovjeku trebao da služi. A ima li i može li biti svijeta i čovjeka u kome nema humanosti i dobročinstva? Na šta bi taj svijet  ličio i kome bi on služio? Kakvo bi bilo ime tog svijeta i društva u njemu? Po kome bi se taj svijet kazivao?

Po kom imenu, ako ne imenu dobra kako juče, tako i danas i sjutra nasljeđu ( po ) kazivati  i tragove trajanja ostavljati. Šta pojedinačno i kolektivno nosimo u  konačni prtljag  kraja naše sjutrašnjuce – gramzivosti, sebičnost i pohlepu ili humanost koja vjekove spaja i dobrotu koja svaka i svugdje jedna drugoj liče. Prepoznato ime dobrote, koje se bez poziva odaziva na nemoćne i sirote, ostaje biljegom koji prije i poslije svega ljudi i vrijeme jedino pamte i prenose u arhiv duše novih bilježničara  o starim i novim biljezima imena dobra.

Da nije vrline onih koji dosledno i u tišini iskrene emocije nauma razgorijevaju vatre dobročinstva svijet bi ugasio i poslednje natruhe imena čovječnosti. Da nje njih, kakve bi bile naše kolektivne slike? Da nije njih…..

Jedan od njih, od tih rijetkih sinova imena ljudskosti dobročinstva i pomoći gospodstvene i smjerne jeste Čovjek, filantrop, dobročinitelj humanista, Hajriz Hačko Brčvak. Hajriz je osobena i nesvakidašnja kulturološko – civilizacijska pojava čija je humanost prirodni ontološki izraz njegove prirode i nenametljive altruističke nutrine. On doslovice živi, djeluje, ponaša se i izražava svoju ljudsku i društvenu pojavnost nalik riječima jednog od najvažnijih islamskih filozofa i najistaknutijih islamskih teologa  El Gazalija ( 1058-1111) koji kaže “U mom svemiru blago će biti blagost”.

Blagost svoga svemira, svoje kosmogonije svijeta koja gradi čovjekoljublje i čovječnost, Hajriz Brčvak ispoljava upravo onako kako i živi u skladu sa duhovnim i etičkim kodeksima nekog ljepšeg i pravednijeg svijeta kome ostavlja svoj vrli i veliki trag. Ići tim tragom znači ići u svijet sa nadom boljeg  mjesta  koja  dobri duh dobrih ljudi gradi, čuva i posvećuje svetosti čovjekovog imena.

Hajrizova filantropija nije marketinška moda, niti medijska pažnja, niti bilo čime očekivana slava statusnog reda. Njegova filantropija je njegova filozofija životnog reda u koju se, na način kako on to čini, malo ko upušta i djeluje. Ne očekuje  zauzvrat riječi pohvale niti, kao mnogi protokolne pompe. On svoj status, svoje ime i djelo donosi iz sebe, svoje kuće, svojih predaka, svog unutrašnjeg harmoničnog poretka, i na njemu brižljivo građenog mozaika skladnosti, u kome sve razlike spaja ime Čovjeka, kako se on god zvao i kom se god Bogu molio.

Tim uzvišenim principima čovječnosti i humanosti dao je Hajriz svoj trajni i snažni  osobeni pečat vrline, etičnosti i ljudskosti. Taj pečat nijednom drugom ne liči, niti neki drugi njegovom pečatu liči. Pečata sličnosti traže uzvišene i velike ličnosti. Gravir skromnosti i vrline posvećeničke tišine zaštitni je žig  njegovog autohtonog porijekla na koje, mjerom kulturom pažnje, treba podsjećati i govoriti. I zbog Hajriza, njegove porodice i zbog svih nas. Zbog svih onih koji u tuđoj muci jesu, i onih koji nijesu.

Iako mu to ničim i nikako nije namjera, naprotiv, Hajriz je svojim filantropskim  mjerama  iz dubine duše i srca održao javni čas iz ljudskog ispita vrline,  po kojoj čovjek  Čovjeku može biti čovjek. Kada gledamo i slušamo njega, vidimo kako se može i kako se treba, i sve to, rekosmo, u danasnjem svijetu, koji za drugog bez interesa i ne mari. Jer u suprotnom, taj drugi i ne postoji.

Zato Brčvakov manir, stil i riječ jesu blistava stranica čovječnosti, koja vraća sjaj čistote neprolaznim idealima svijeta dobra i imena ljudskosti. Za jedan život ne može se više. Od  jednog Čovjeka i njegovog života  može li se više  i bolje? Zato je priča i riječ o Hajrizu Brčvaku priča o vremenu i nevremenu i nas prolaznih u vremenu . A oni koji, kao Hajriz, ostaju neprolazni, vrijeme i sebe u njemu i materijalno prolazno i varljivo zanosno, računaju nekim drugim mjerama. Spoznati taj račun mudrosti  je račun viseg reda, no želje za spoznajom  tog časnog nauka i nauma, vidimo da je u ovom bezdušnom svijetu  sve manje i manje.
Može li manje?

Hajriz Brčvak, plemenitost svijeta dobra koji trajno ostaje  da se po dobru dobrog Čovjeka svijetu  pokazujemo.

A iz svijeta ljepote i dobra poezije, Hadžem  Hajdarević, ugledni bosanski pjesnik i prozni pisac, u knjizi, zbirci rubaija „Arabeske od vode“, koju treba pročitati, kazaće:
” Koliko god kratak, život mnogo duze traje kroz tragove  kojima se služe oni što u sjaju njihovu bivaju presretni, pa u trag usađuju ruže “.