Prije nekoliko dana široj javnosti je postao poznat zahtjev ministru policije Crne Gore Filipu Adžiću, kojeg je uputilo osam zaposlenih policajaca sa sjevera Crne Gore, mahom Bošnjaka, a u vezi nezadovoljstva sa trenutnim stanjem u policiji Crne Gore.

Prije ovog zahtjeva ministru, na stanje u policiji reagovao je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore čija je zamjenica u dopisu od prije skoro šest mjeseci dala nekoliko preporuka policiji Crne Gore među kojima je i obaveza zastupljenosti manjinskih naroda na rukovodećim pozicijama.

U zahtjevu ove grupe policijaca se navodi da su pogoršani uslovi rada i da je opšta atmosfera za rad u policiji veoma loša.

Za normalnu zemlju, ako se ovi navodi pokažu tačnim, postoji samo jedna riječ: bruka.

I samo jedan odgovor: brza i adekvatna reakcija sa najvišeg državnog nivoa.

ETNIČKO ČIŠĆENJE POLICIJE IZ DEVEDESETIH

Da bismo razumjeli širinu ovog problema prvi uslov je da ovaj slučaj ne posmatramo kao lokalni i izolovan. Jer on to nikako nije. Ovo je samo simptom puno većih problema u radu crnogorske policije. Jedan od tih problema je i zastupljenost kadrova iz reda manjinskih naroda u policiji i kompletnom sigurnosnom sistemu.

Koliko je ovo pitanje osjetljivo i važno za život manjinskih naroda u Crnoj Gori treba se podsjetiti početka devedesetih godina prošlog vijeka.

Raspadom Jugoslavije i pobjedom Miloševićeve opcije u Crnoj Gori dolazi do temeljitog etničkog čišćenja policije u Crnoj Gori. Ali to je bio samo početak puno gore priče kada je u pitanju policija Crne Gore i manjinski narodi.

Bilo je to vrijeme u kojem su se desile stotine napada na imovinu u vlasništvu pripadnika manjinskih naroda. Tako su u vazduh odletjeli mnogi lokali u Pljevljima u vlasništvu Bošnjaka.

Policija Crne Gore u ogromnoj većini ovih slučajeva nije pronašla vinovnika ili ih, bolje rečeno, nije željela naći.

Povjerenje manjinskih naroda u državu Crnu goru i njenu policiju bilo je potpuno uništeno.

Promjenom političkog kursa 1997. godine dolazi do promjena i u policiji Crne Gore. Pripadnici manjinskih naroda su opet postali poželjni kao pripadnici policije. Naravno, ovo ni izbliza nije dovelo do srazmjerne zastupljenosti koja je zapisana i u ustavu Crne Gore, ali je stvorilo utisak kretanja naprijed i vratilo dio izgubljenog povjerenja u policiju. Logično, očekivalo se da će država Crna Gora kroz transformaciju u modernu, nezavisnu i bogatu zemlju riješiti i ovaj problem.

UPOZORAVAJUĆI STVARNI PODACI

U međuvremenu Crna Gora je postala nezavisna ali nije postala ni moderna ni bogata. Takođe umjesto da ih rješavamo, probleme smo uvećavali i stvarali nove.

Jasno je da ovaj problem u policiji posljedice višegodišnjeg lošeg rada u kontinuitetu. Dakle, odgovornost nije samo na bivšoj vladi u kojoj je Sergej Sekulović obnašao funkciju ministra policije iako se navodi da su se uslovi za rad posebno pogoršali nakon 30. avgusta 2020. godine, a posebno nije na tek imenovanom ministru Filipu Adžiću.

Adžićeva odgovornost počinje od prijema zahtjeva ovih ljudi i činjenice da je državni interes Crne Gore da učini koliko je u njegovoj moći da se ovo stanje promijeni.

A to nije nimalo lako zato jer je čitav policijski aparat organizovan da nam se lako može desiti da ubrzo ostanemo bez pripadnika manjinskih naroda u redovima policije, odnosno da se njihov broj svede na simboliku.

Iako se policija kada je ovaj problem u pitanju brani stavom da oni ne pitaju nikoga za naciju i vjeru , jasno je svakome iole pismenom i upućenom da je ovo samo jadan način izbjegavanja odgovora i suočavanja sa činjenicama.

Nije Crna Gora po broju stanovnika Indija već zajednica od pola miliona ljudi u kojoj se skoro svi poznaju i lako je, ko to želi, doći do stvarnih podataka.

A stvarni podaci su katastrofalni i upozoravajući.

Prvo, broj pripadnika manjinskih naroda koji se školuju za poslove sigurnosti je nedovoljan.

Trenutan broj pripadnika manjinskih naroda na šefovskim i načelničkim mjestima u policiji je simboličan.

PRONAĆI SISTEMSKA RJEŠENJA

Ono što posebno zabrinjava struktura tih pozicija u mjestima gdje su manjinski narodi u većini ili čine znatan dio stanovništva.

Da zaključim, lijepo je pričati o multietničkoj, multivjerskoj, evropskoj, građanskoj i još ne znam više kojoj Crnoj Gori. Ono što je teži dio imati hrabrosti uhvatiti se u koštac sa problemima i u stvarni život implementirati ono za šta se javno zalažete. To zahtijeva ličnu i političku hrabrost, a posebno nosi politički rizik gubitka glasova na izborima.

Zato ovaj zahtjev nije nikako samo lični problem ovih osam ljudi. Ono što je dobro jeste što su svojom hrabrošću da javno istupe učinili jedan problem javnim i vidljivim. A civilizovana društva upravo tako rade. Iznesu problem pred javnost, raspravljaju i traže najbolja rješenja.

Država ako ima imalo odgovornosti i mudrosti  shvatiće da se mora početi ponašati odgovorno i da nađe sistemska rješenja.

Ona moraju obuhvatiti načela pozitivne diskriminacije kada je upitanju upis na policijsku akademiju i fakultet bezbjednosti, zapošljavanje u policiji i srazmjernu zastupljenost na rukovodećim pozicijama.

U suprotnom ćemo ovim tempom veoma brzo ostati bez pripadnika manjinskih naroda u policiji. Neki novi ministar policije će muku mučiti gdje da nađe neku “ikebanu” od Bošnjaka, Albanca ili Hrvata i da ga postavi na neku zvučnu za javnost, a u suštini nebitnu poziciju, i da maše tim podatkom pred svijetom i papagajski ponavlja kako je Crna Gora multietnička, multivjerska, evropska, građanska…

A pripadnici manjinskih naroda, koji su kao i svi ostali građani putem plaćanja poreza i finansijeri te iste policije će s  punim pravom postaviti pitanje: “Čija je naša policija?”.

Edin Smailović

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Foto: Printscreen/GOV.ME