Bila je prva žena na važnoj političoj i vojnoj funkciji komesara u Drugom svjetskom ratu, a potom u miru, prva žena na položaju ambasadora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

Život Crnogorke Stane Tomašević Arnesen obilježile su mnoge tragedije, a ostala je upamćena po fotografiji na kojoj se osmjehuje.

Ova partizanka je od crmničkog sela pokraj Skadarskog jezera, preko ranjavanja u ratu i gubitka najbližih, narušenog zdravlja, proputovala svijet od Istočnog bloka do američkog Diznilenda, ispisavši usput jugoslovensku istoriju.

Bila je prva žena na važnoj političoj i vojnoj funkciji komesara u Drugom svjetskom ratu, a potom u miru, prva žena na položaju ambasadora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Na lični zahtjev Josipa Broza Tita, imenovana je 1963. za jugoslovenskog diplomatskog predstavnika u Norveškoj i Islandu, gdje ostaje četiri godine.

Ali Stana Tomašević nije bila samo diplomatkinja, već i humanista, učiteljica i učesnica u Narodno oslobodilačkoj borbi za vrijeme Drugog svjetskog rata.

„Pošto je bila stamena žena, crne tršave, kovrdžave kose, po onome što ja iščitavam, bila je vrlo hrabra.

Imala je mogućnost da se (tokom rata) vrati kući, da ne ode prema Bosni, međutim, ostala je do zadnjeg dana u borbi”, kaže Draginja Radonjić iz Zavičajnog muzeja u Baru.

U rat je krenula sa bratom Dušanom, koji je poginuo, a i sama je dva puta ranjavana.

VOJNIKINJA KAO S MODNE PISTE

Jedna od najvažnijih stranica njene biografije, koja joj je obilježila i buduću karijeru, ispisana je 1944. godine.

Posle operacije Desant na Drvar, Englezi šalju misiju na Balkan da ispitaju kakva je situacija na terenu i među pripadnicima partizanskog pokreta otpora njemačkoj vojsci.

Zapadni saveznici su već neko vrijeem sarađivali sa partizanima, iako su prethodno podržavali drugi pokret otpora – Jugoslovensku vojsku u otadžbini, četnike Draže Mihailovića.

Sa engleskim izaslanicima, među kojima je bio i major Randolf Čerčil, sin britanskog premijera, došli su i fotografi.

Između ostalih, slikana je i Stana Tomašević u punoj vojničkoj uniformi i širokog osmjeha na licu – kao da se oko nje ništa ne dešava.

„Te fotografije su kao leci bacani po Zapadnoj Evropi, između ostalog i po Skandinaviji i Norveškoj.

Svi su bili fascinirani Staninim držanjem, bila je priča da ‘ona nije vojnik, već kao da se sprema za modnu pistu’”, kaže Radonjić.

Njene slike su značajno uticale da Englezi počnu lijepo da misle o partizanima, navodi diplomata Dejan Vuković u knjizi „Londonski zapisi”.

O tome je Staninom bratu Nebojši Tomaševiću, koji je dugo živio i radio u Londonu kao novinar i diplomata, govorio Ficroj Meklejn, britanski oficir.

Meklejn je bio šef britanske misije za vrijeme Drugog svjetskog rata, poslate da pregovara sa rukovodstvom jugoslovenskih partizana.

Zapamtio je kada su u Englesku stigle slike iz Drvara, među njima i komandantkinje Stane Tomašević „tršave, sjajne kose, nasmijana, sa bijelom kragnom preko lijepo skrojenog kaputa u dugoj širokoj suknji”.

„Kad su naši oficiri ugledali njenu fotografiju povikali su: ‘Ako ovako izgledaju jugoslovenski partizani, onda se svi odmah prijavljujemo u doborovoljce`. Ta fotografija je objavljena u svim novinama, obišla je svijet i pokazala da partizani nisu nekakvi divljaci sa Balkana”, ispričao je svojevremeno Meklejn, autor ilustrovane biografije Tita i kasnije čest gost u Brozovoj rezidenciji na Brionima.

“DRUGARICA AMBASADOR”

Upravo će taj utisak dvije decenije kasnije Josip Broz Tito iskoristiti kao povod da je akredituje za ambasadorku u Norveškoj 1963.

„Znaš šta, Stano, Norveška je naš veliki prijatelj. Pokazalo se to za vrijeme rata, kada su njihovi pomogli naše ljude da prežive njemačke logore, hladnoću i glad, tamo na samom sjeveru”, rekao joj je Tito, prema eksponatu iz muzejske postavke.

„Kad budem išao u posjetu, želio bih da me, kao naš ambasador u toj zemlji, dočekaš ti. Bila si prva žena komesar u ratu, zašto ne bi mogla da budeš i prva žena ambasador u miru? Mislim da bi Norvežani to pozdravili”.

I tako je i bilo.

Kada je kao prva žena ambasador stigla zvanično u Oslo, tamošnje novine su pisale: „Dobrodošla po drugi put u Norvešku”.

Početkom 1950-ih, Stana Tomašević je završila Filozofski fakultet u Beogradu i obavljala visoke državne fukcije tadašnje Jugoslavije.

Iako je bila prva, izbor da baš ona bude diplomatska predstavnica Jugoslavije u inostranstvu nikoga nije iznenadio: tekst „Drugarica ambasador” iz tadašnje jugoslovenske štampe, uramljen je i visi na zidu Muzeja u zgradi Dvorca kralja Nikole na samoj obali u blizini luke Bar.

Tu se, u legatu Stane Tomašević, već decenijama čuvaju mnoge fotografije, lična dokumenta, kao i tri pištolja i puška.

Na slikama iz ratnih i partizanskih dana, djeluje da sa podjednakom lakoćom nosi osmjeh na licu i tešku pušku, poput damske tašnice.

Njen šmajser, na kom je ugravirano „Stana Tomašević, juna 1944. g, Bari Italija”, uopšte nije lak, uvjerila sam se.

DIPLOMATSKI IZUZETAK

Tokom misije u Norveškoj, Stana Tomašević upoznaje i supruga Eugena Arnesena, sineastu i umjetnika.

Za nju je napravljen izuzetak od diplomatskih pravila koji zabranjuju brak sa stranim državljanima, kaže Nebojša Kaluđerović, bivši ministar spoljnih poslova Crne Gore.

„Moj kolega koji se zaljubio u koleginicu u SIP-u morao je da napusti službu, jer ne mogu da rade zajedno, a o strancima da ne pričam, tako je bilo i u moje vrijeme. Njen brat je završio diplomatsku karijeru da bi se oženio Britankom Madž, a ona je to uspjela – zato što je to bila Stana”, kaže Kaluđerović.

Olakšavajuća okolonost bila je i činjenica da je Stanin izabranik bio član norveškog pokreta otpora za vreme Drugog svjetskog rata.

„I tu je Tito intervenisao, to je prvi slučaj mimo svih propisa koji su važili u diplomatskoj službi. Za Stanu Tomašević to nije važilo, bilo je tu dosta razloga – ona je bila heroina partizanska, ikona NOB broj jedan”, kaže Milenko Stefanović, 91-godišnji penzioner iz Podgorice.

Stefanović je čitav radni vijek proveo u jugoslovenskom ministarstvu spoljnih poslova.

Nije imao priliku da upozna Stanu Tomašević, ali je svjedok da se jako dobro snašla u diplomatiji.

„Prijatelji njenog muža obezbijedili su joj najviše mjesto koje je mogla zauzeti u norveškom društvu, svuda je bila primljena, i među piscima, likovnim umjetnicima. Sve je to omogućio predsjednik Pokreta otpora, jer je njena slika već bila poznata”, kaže Stefanović.

Stanin suprug je nešto kasnije dobio priliku da snima dokumentarni film o Titovom privatnom životu, Tito-zapisi filmskog snimatelja.

Film je sniman na Brionima i ostrvu Vangi, ali decenijama nije prikazan ni domaćoj, ni stranoj publici.

Prvi put je prikazan 2014. u okvoru izložbe u beogradskom Muzeju Jugoslavije.

ODRASTANJE U PATRIJARHALNOJ PORODICI

Stana Tomašević je rođena 28. aprila 1921. u Crmnici, blizu Bara.

Kao osmogodišnja djevojčica, seli se porodicom na Kosovo, gdje je njen otac dobio činovnički posao.

„To je bila klasična patrijarhalna crnogorska porodica, ali to nije mnogo uticalo na Stanu”, kaže Radonjić.

Učiteljsku školu je završila u Sarajevu i ubrzo počinje da radi kao učiteljica u selu Vrulja kod Pljevalja.

Tu je zatekao Drugi svjetski rat.

Tomašević je u to vrijeme već prihvatila socijalističke ideje i ubrzo postaje članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ-a.

„Žene su se tad prećutno izjednačile sa muškarcima i krenule u rat, tako je Stana postala borac od samog početka rata”, kaže Radonjić.

Kao partizanka je učestvovala u ustanku protiv njemačkih i italijanskih okupatora 13. jula 1941. u Crnoj Gori.

Iste godine je postala i članica Komunističke partije Jugoslavije.

Prošla je većinu važnih bitaka: na Sutjesci 1943, kao pripadnica Četvrte proleterske crnogorske brigade, a zatim i Desant na Drvar godinu kasnije.

Učestvovala je i u osnivanju i Antifašističkog fronta žena, ženske političke organizacije formirane tokom rata.

O životu porodice Tomašević pisao je njen mlađi brat Nebojša, diplomata i publicista, u knjizi „Orlov krš”.

Partizanima se priključio sa 14 godina, a posle rata je pisao za magazin Jugoslavija, objavljivan za inostranstvo.

Ni njegov život nisu zaobišle tragedije: kao predstavnik jugoslovenske ambasade bio je u avionu sa timom Mančester junajteda kada se srušio iznad Minhena 1958. na putu iz Beograda, sa utamice protiv Crvene zvezde.

Početkom 1990-ih, u osvit ratova, bio je generalni direktor jugoslovenskog informativnog programa JUTEL, jednom od rijetkih medija posvećenih očuvanju zajedničke države.

Stana je bila jedinstven lik po mnogo čemu, kroz cijeli život, ocjenjuje i Nebojša Kaluđerović, karijerni crnogorski diplomata.

„Među rođacima su je odmalena prepoznali kao nekog ko nije uobičajen – ne samo da je bila po karakteru jasna, glasna, čvrsta, odlučna, posvećena, nego je bila i jako bistra i obrazovana. Za nju su govorili da je bolja od mnogih pametnih i umnih Crnogoraca”, kaže Kaluđerović.

Zahvaljujući oštroumnosti, 1948. opredijelila se za Titovu stranu, iako su joj brojni rođaci podržali Rezoluciju Informbiroa, koja će dovesti do razlaza Jugoslavije i Sovjetskog saveza, dodaje.

DAMA U MUŠKOM SVIJETU

Bila je partijski kadar, ali nije bila „slijepa da ne razumije kuda svijet ide”.

„Razumijevala je trenutak, a nije odstupala od ideja komunizma, a nije lako to bilo. Ni kasnije, u Komisiji za zaštitu Titovog imena na čijem je čelu bila posle njegove smrti, nije željela da pravi ikonu od njega”, kaže Kaluđerović.

Ovaj diplomata i svježi penzioner znao je za nju i prije nego što se zaposlio u jugoslovenskom Sekretarijatu inostranih poslova (SIP) 1981, jer je bilo malo koleginica u diplomatiji u to doba.

„Na značajnijim pozicijama u SIP-u tada nije bilo žena u rukovodećem sastavu, pa čak ni kasnije do raspada Jugoslavije. Savezni SIP bio je jako konzervativan po tom pitanju”, kaže diplomata.

U tom muškom svijetu, gotovo dvije decenije ranije, Stana Tomašević se izborila za svoje mjesto.

Kolege diplomate su je gledale sa uvažavanjem, ističe savremenik Milenko Stefanović.

„Stanu su svi voljeli kao hrabrog čovjeka, principijelnu, moralnu partizanku i nije se ‘pravila’, kažu, uopšte”, kaže Stefanović.

Nju nije upoznao, ali je imao priliku da sretne Tita u konzulatu u Kijevu.

Opisuje ga kao uzdržanog u komunikaciji sa ljudima koje ne poznaje.

„Sasvim lijepo, ali bez nekog bliskog odnosa sa ljudima koje sreće prvi put, to je normalno”, kaže Stefanović.

Da je Tito bio vrlo zadovoljan angažmanom Stane Tomašević kao diplomatkinje, pokazuje i to što je 1973. ponovo imenovana za ambasadorku, ovaj put u Danskoj.

TITO I NOBELOVA NAGRADA ZA MIR

U jeku Hladnog rata, tokom 1970-ih, kružila je ideja da Tito bude predložen za Nobelovu nagradu za mir, a vođa te akcije bila je Stana Tomašević.

Pošto je radila u skandinavskim zemljama, bila je upućena u aktivnosti koje prethode dobijanju Nobelove nagrade koja se za pet kategorija dodjeljuje u Švedskoj, a za mir u Norveškoj.

„Trebalo je neko da predloži Tita i njegova ideja je bila da to uradi 20 miliona Jugoslovena. Stana je sa još nekoliko ljudi istupila i kazala da to ne bi bila dobra ideja, jer ne bi bilo demokratski i u skladu sa slobodnomislećim narodom Evrope, i na njenu inicijativu predloženo je da to učini državno rukovodstvo”, priča kustoskinja Radonjić.

Tada je, kaže, Stana Tomašević ponovo pokazala hrabrost da se ne saglasi sa autoritarnim liderom.

Tito, iako jedan od osnivača pokreta Nesvrstanih, kao komunistički lider, ipak, nije dobio ovu nagradu.

U to vrijeme, Stana Tomašević je već bila ozbiljno bolesna.

Posle rata, tokom oporavka od ranjavanja, u bolnici je primila transfuzijom krv zaraženu virusom hepatitisa.

Preminula je 29. jula 1983, 14 godina posle supruga.

Sahranjena je u Beogradu.

STANA TOMAŠEVIĆ DANAS

Iako se rijetko pominje u medijima, nedavno se našla u centru diplomatskog mini skandala između Beograda i Podgorice, kada je na Tviteru srpskog Ministarstva spoljnih poslova predstavljena kao „prva žena ambasador u istoriji Srbije i Jugoslavije”.

Crnogorske diplomate su se usprotivile, ističući da je Tomašević rođena u okolini Bara.

Nebojša Kaluđerović kaže da je Stanu Tomašević potrebno gledati u istorijskom kontekstu kada nacionalnost nije bila preovlađujuća za karijeru.

„Možemo mi da pričamo šta hoćemo, ako je posmatramo iz onog perioda, onda je Stana Tomašević Jugoslovenka, komunista levi i tačka. Ako hoćemo da je gledamo sa današnjeg apsekta, ona je jedna temeljna Crnogorka i jednostavno ne može da uđe u istoriju srpske diplomatije, to jednostavno nije tačno”, ocjenjuje Kaluđerović.

Ipak, do nedavno se Stane Tomašević nisu previše sjećali ni u Crnoj Gori, ni na Balkanu, osim boračkih udruženja.

Stana Tomašević danas nema ni ulicu ni spomenik u Baru, ali je misija njenog legata kojim rukovodi kustoskinja Radonjić u ovom lučkom gradu, da sećanje na nju bude prisutnije.

„Stana to apsolutno zaslužuje”, ističe Radonjić.

Njeno ime nosi jedna ulica u Podgorici, a njen lik se nedavno našao na bilbordima u Crnoj Gori u okviru kampanje Ženstvo i junaštvo.

Od Stane Tomašević „kao istinske heroine” mladi danas mogu dosta da nauče, kaže Dejan Vuković, crnogorski diplomata mlađe generacije.

„Ona je iskonska dama koja je s puškom u ruci otišla u NOB, pokret kosmopolitskog duha, da se bori za slobodu crnogorskog, ali i svih naroda i narodnosti. Borila se za socijalnu pravdu, bratstvo i jednakost – to su im bile zvezde vodilje, koje su i danas važne”, kaže Vuković.

Izvor: BBC na srpskom

Foto: Legat Stane Tomašević u Baru