Maximilian Hess: Ruska prijetnja dolaru samo je fantazija

Zbog zapadnjačkih sankcija uvedenih Rusiji krajem februara, rublja je naglo pala na do sada neviđen nizak nivo, podstakavši rusku Centralnu banku da više nego udvostruči kamatne stope na 20 posto i probudivši strahove da bi se ruska ekonomija mogla urušiti. Od tada se rublja uglavnom oporavila, barem zvanično. Centralna banka je čak najavila fiksan odnos između rublje i zlata i 8. aprila je snizila osnovnu kamatnu stopu sa 20 na 17 posto.

Zajedno s raspravama o trgovinskom aranžmanu između rublje i indijske rupije te povećanom suficitu ruske valute na osnovu visokih cijena ugljikovodika, ovo je ruska propaganda razglasila kao dokaz da Moskva ne samo da odolijeva ekonomskom ratu Zapada, već i kao potencijalni kraj dominacije dolara.

Moskva nije jedina koja iznosi ovaj argument, a ovakav način razmišljanja nije ograničen na njene eho komore u krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici. Slični stavovi pojavili su se na stranicama rezerviranim za mišljenja u The Wall Street Journalu i australskom Financial Reviewu – čak je i renomirani analitičar Credit Suissea Zoltan Pozsar u razgovoru za Bloomberg istakao da bi ovo mogla biti prekretnica za novi, postdolarski svijet.

Fiksni odnos sa zlatom ne znači zlatni standard

Međutim, u stvarnosti, trenutna “snaga” rublje i njene navodne fiksne veze sa zlatom ne predstavlja ništa drugo do slabost ruske ekonomije i njenog fiskalnog upravljanja pred sankcijama Zapada. Prije svega, treba biti jasno da je snaga rublje, iako ne u potpunosti iluzorna, rezultat ekstremno smanjenog nivoa trgovine i kontrole kapitala ruske vlade. Rublja još nije valuta koja se nikako ne može konvertirati – ruske banke nisu još pod općom zabranom – već se gotovo sva trgovina odvija na ruskoj berzi MOEX. Od izvoznika se traži da prodaju svoje devize državi.

Ruska valutna kontrola također znači da veza između rublje i zlata ne znači povratak na zlatni standard. Zlatni standard znači da se slobodno može zamijeniti papirna valuta za zlato. Ruska veza sa zlatom, nasuprot tome, ima za cilj da prisili ruske proizvođače zlata i prodavače da prihvate fiksni iznos papirnog novca za svoju proizvodnju zlata.

Stoga, ruski “fiksni odnos sa zlatom” treba posmatrati kao nešto slično fiksnoj cijeni cigara na Kubi, prije nego nekoj ozbiljnoj prijetnji za međunarodni finansijski poredak. Ruska Centralna banka je ionako odustala od ove politike 7. aprila, iako su tome propagandisti Kremlja i predskazivači kraja dolara posvetili znatno manje pažnje.

Za razliku od grozničavog komentara o kraju dominacije dolara, nijedan značajan strani investitor nije kupio rublju, jer ih kontrole valuta iz Krtemlja sprečavaju da vrate dobitke. U državama koje graniče s Rusijom, koje su doživjele priliv inteligencije iz Moskve i Sankt Petersburga nakon početka rata, stvarni kurs za rublju dostupan u većini mjenjačnica dosta je niži od zvaničnog. Rusija je, međutim, kod kuće malo olakšala konvertibilnost valuta. Rusi sada mogu prebaciti 10.000 dolara u inozemstvo mjesečno, iako ovo, naravno, nije dovoljno da se napuni rezervoar superjahte.

Država gubi čvrstu valutu pri svakoj transakciji

U suštini se dešava da Centralna banka preuzima rizik vještačkog kursa za Ruse, ali posebno za Ruse uvoznike. Na taj način ruska država gubi čvrstu valutu pri svakoj transakciji, zbog čega su ruske devizne rezerve smanjene u martu za 39 milijardi dolara, iako je Centralnoj banci zbog sankcija bilo zabranjeno da intervenira na tržištima rublje.

Ruska država mora ispuniti ovu ulogu jer potražnja za rubljom iz inostranstva ostaje zanemariva. Ogromna većina kinesko-ruske trgovine nije u rubljama, a čak i manjina koja jeste tipično je vezana za dolar, naprimjer preko međunarodnih cijena nafte i plina, što znači da je financijalizacija rublje u kineskim bankama niska. Ruske firme, također, imaju samo tanku historiju izdavanja duga u juanima. Pregovori s Indijom bi mogli donekle povećati potražnju, ali New Delhi ne nudi onaj vid izvoza koji Rusija treba, posebno nakon zapadnjačkih tehnoloških sankcija.

Zato predsjednik Vladimir Putin pokušava natjerati evropske države da za uvoz prirodnog plina plate u rubljama. Mnogi su bili zbunjeni ovih zahtjevom i smatrali su da vjerovatno neće imati veliki utjecaj, ističući da to samo znači da će zapadne firme mijenjati dolare i eure za rublje, a ne ruski izvoznici, gdje država dominira. Međutim, ključni je upravo podatak s kim se transakcija provodi – kreiranje potražnje za ruskom rubljom od zapadnih firmi ne bi samo podržalo kontinuiranu konvertibilnost rublje, tako što bi otvorilo rupu u režimu sankcija, već bi i valutni rizik donekle pomjerilo sa ruske države.

Rizici daljenjeg urušavanja rublje su stvarni

Pa ipak, dok Putinova invazija na Ukrajinu nastavlja oslobađati nove užase, ove rupe u režimu sankcija mogle bi se zatvoriti – diskusije o tome kako Zapad treba pooštriti režim sankcija nastavljaju se svaki dan. Ako rublja postane potpuno nekonvertibilna, Rusija bi mogla biti prisiljena ući u sistem dvostruke valute s konvertibilnom i nekonvertibilnom verzijom, kao na Kubi ili u Kini s domaćim i offshore juanima (CNY i CNH), tim redoslijedom.

Rusija za sada može održavati iluziju snažne rublje zahvaljujući velikom suficitu na tekućem računu, što znači da ima čvrstu valutu koju može trošiti, sve i ako se suočava s predstojećom nemogućnošću izmirenja obaveza i većina sredstava joj je zamrznuta. To više neće biti slučaj ukoliko Evropa u konačnici pristane na embargo na naftu i plin.

Ruska država bi se mogla umoriti od subvencioniranja svojih uvoznika i onih koji traže da ponesu novac u inozemstvo, uzimajući u obzir Putinovo okretanje ka samodvoljnosti i napad na petokolonaše. Rizici daljenjeg urušavanja rublje veoma su stvarni. Ruska prijetnja prevlasti dolara, međutim, ostaje fantazija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

IZVOR: AL JAZEERA
Idi na VRH
error: Content is protected !!