Crna Gora nema „devet života“ da bi dozvolila još jedan promašeni eksperiment. Brisel i Vašington dali su još jednu šansu za ulazak u EU klub. Moguće i posljednu za ovu generaciju Crnogoraca. U protivnom, naredne decenije provešće zatvorena u „otvorenom“ Balkanu.

Propuštena šansa sa reformskim premijerom Antom Markovićem da se bivša Jugoslavija integirše u EU, dovoljno je opominjujuća da bi se novokomponovanim pastirima i čuvarima „naroda“ prepustilo da za nekih narednih 30 godina ponovo zatvore zapadna vrata Crne Gore.

Narednih šest mjeseci presudni su da crnogorsko društvo produkuje dva dominantna rezultata, koji bi pokazali da je moguća uspostava funkcionalne i institucionalne demokratije i ostvarenje principa o odgovornoj i smjenjivoj vlasti. Rezultat tog procesa će opredijeliti generalnu ocjenu u narednom izvještaju EK, koji, bez uobičajene patetike o „istorijskom ili presudnom“ ovoga puta odista jeste – izuzetno važan.

Prvi set zadataka vezan je za parlament i njegovu sposobnost da otvori, ali i vrlo brzo uspješno okonča dijalog oko nosilaca pravosudnih i tužilačkih funkcija i omogući izbor kredibilnih kandidata za ove ustavno-pravne funkcije. Ovaj proces ne smije biti sveden na uskostranački dogovor, već bi morao biti podržan i od stučne i ukupne javnosti. Ukoliko taj proces podrži i više od 49 poslanika to bi pokazalo da crnogorsko društvo ima unutrašnje kapacitete da gradi politike koje se ne završava na obzorju logike Nikole Pašića da je „dobra samo ona politika koja je dobra za radikale“.

Drugi set zadataka vezan je za konstituisanje Vlade, koja mora napustiti etno-centrički koncept i vratiti izvršnu vlast u okrilje Ustava. Usljed činjenice da će to biti oročena, tranziciona i manjinska Vlada, ona bi morala biti fokusirana na tačno određeni broj prioriteta. U protivnom bi se, poput prethodne, „rasula“ u ekstenzivno i vrlo difuzno postavljenim ciljevima, koji su se na kraju sveli na skromna dva ispunjena „amaneta“.

Za to je potrebno manje dnevno-političke patetike o popisu, crkvi, narodu i izdaji, a više državno odgovorne politike o ekonomiji, vladavini prava i EU integracijama. I kao što se ne može sjedjeti na dvije stolice, tako se ne može istovremeno u Briselu promovisati NATO i evropske integracije, a u Beogradu, na kanabeu kao u Miloševićevo vrijeme, zagovarati neki fiktivni (polu)svet.

Stoga, za razliku od prethodnog premijera, koji je mogao, sticajem okolnosti, do podne biti pop, a od podne fratar, budućem prvom ministru Brisel teško da će dati prostor da bude „čovjek sa dva lica“.

Funkcionalna kohabitacija

Ukoliko se obezbijedi većina za izbor novog „kabineta“, Crna Gora ponovo ulazi u proces kohabitacije, koja bi ovoga puta morala biti funkcionalna. Prije svega da bi se sproveli izbori u pravosuđu i tužilaštvu, uspostavila uravnotežena i jasna spoljna politika i obezbijedila ažurna prohodnost zakona u Skupštini.

Sve to prethodno traži da se definišu državni prioriteti u vođenju unutrašnje i spoljne politike. Međutim, da bi se definisali prioriteti mora se prvo znati cilj. Taj cilj ili najmanji zajednički imenitelj potencijalne većine od 49 ili više poslanika trebalo bi, pored deblokade institucija da bude i evidentirani napredak u izvještaju EK.

Nažalost, prethodna administracija je za vrijeme svog mandata dodala još jednu godinu „atrofiranog pregovaranja“, koje traje od 2017. godine kada je Crna Gora, ulaskom u NATO, napravila svoj najznačajniji spoljnopolitički iskorak. Ali, sva odgovornost nije samo na bivšoj Vladi i njenoj konfuznoj politici već i na postojećem sazivu Skupštine.

Skupština, stoga, ako želi promjenu na bolje, u najkraćem roku treba da (1) pokrene i okonča izbor za nosioce pravosudnih i drugih ustavnih funkcija, (2) uspostavi funkcionalni dijalog oko izbornog zakonodavstva, (3) pojača svoju kontrolnu funkciju nad izvršnom vlašću, posebno u dijelu raspolaganja budžetom i državnom imovinom i (4) dinamizira svoj rad u cilju produktivnije zakonodavne aktivnosti.

Navedeno zahtijeva da se umjesto, ko do sada, „rata“ na realaciji ulica Karađorđeva (Vlada) i bulevar Sv. Petra Cetinskog (Skupština i Predsjednik) uspostavi institucionalni odnos koji rješava, a ne produkuje probleme.

12 otpisanih i 18 zapisanih

Potencijalna vlada i mandatar, generalno imaju malo vremena za postavljanje strateških sektorskih politika. Stoga, u startu treba odmah napraviti jasan otklon od prethodne desno orijentisane etno-centričke politike na unutrašnjem i konfuzne politike na spoljnem planu. Pritom, u dijelu organizacije prvo bi se morali definisati resori, pa tek onda određivati presonalna rješenja. U protivnom biće – nova vlada stare greške!

Budući kabinet, poslije „čuda neviđenog“ od 12 ministarstava sastavljenih suprotno svim logikama savremenog ustrojstva izvršne vlasti, mora biti uspostavljen na primjerenoj i funkcionalnoj unutrašnjoj organizaciji postavljenoj na jasno definisanom resornom principu.

Broj ministarstava treba primjeriti funkcionalnoj organizaciji, koja obezbjeđuje i princip racionalnosti i princip jasne strukture neophodnih resora. Neupitno je da se broj ministarstava treba povećati, ne samo zbog raščlanjivanja „mastodonta“ kakvo je npr. Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, već i zbog potrebe da se pojedini „utopljeni“ resori, poput turizma ili saobraćaja vrate u primjerenu poziciju. Dodatno, Ministarstvo finansija treba „osloboditi“ socijalnog staranja… itd.

Odmah zatim trebalo bi donijeti Zakon o Vladi i sistemski riješiti organizaciju i rad izvršne vlasti, kako se ne bi sa svakom promjenom vlasti čitav sistem iznova „rastavljao i sastavljao“. Tako bi se obezbijedilo da se prvi mjeseci rada vlade koriste se za sprovođenje programa, a ne na nove sistematizacije, preorganizacije i ostala administrativna pitanja, koja u suštini ne donose efekat po stanovništvo, a oduzimaju ogromno vrijeme i energiju.

Uporedo sa uspostavljem nove organizacije treba pripremiti rebalans budžeta kako bi se obezbijedilo zakonito i nesmetano finansiranje novih resora, ali i iskoristi da se naprave dodatna poboljšanja na prihodnoj (moguće i na rashodnoj) strani trenutnog budžeta.

Vlada bez 100 dana

Budući kabinet neće imati vremena za uobičajenih startnih 100 dana poštede. Prije svega zbog jakog unutrašnjeg političkog pritiska, ali i zbog ukupnog očekivanja brzih rezultata, tako da će i rok za definisanje i realizaciju resornih politika biti izuzetno kratak.

U takvim uslovima imerativ je povrati ugled crnogorske spoljne politike i pregovaračkog procesa sa EU. U tom pravcu trebao bi ići i brz izbor kredibilnog glavnog pregovarača i uspostavljanje konzistentne i profesionalne pregovaračke strukture, koju je ranija administracija politikom „dubinskog čišćenja“ skoro razorila.

U kontekstu definisanja prioriteta, trebalo bi visoko na ljestvici postaviti i zaustavljanje procesa odlaska stranih investitora i prenos težišta javne potrošnje sa tekućeg ka kapitalnom budžetu, kako bi se podigle investicije i time pomogao realni sektor.

Poseban izazov, na koji odmah treba odgovoriti je i jasno razgraničenje između stvarnih efekata projekta „Evropa sad“, koje treba pretvoriti u jasno vođenu fiskalnu i ekonomsku politiku i na drugoj strani populističkog obećavanja „brda i dolina“, koje se pretvorilo u ličnu marketinšku kampanju. Pritom, budućeg premijera i ministra finansija umjesto strateškog dokumenta „najboljeg u istoriji“ dočekaće samo powerpoint prezentacija sa 37 slajdova. Pritom, državna kasa koja, ukoliko se ne uravnoteže javni prihodi i planirani rashodi, može čitav sistem odvući u „grčki scenario“.

Dodatno, u vrh prioriteta morala bi biti i jasna zdravstvena strategija vezana za tekuću pandemiju, koja se neće voditi od petka do petka i zavisiti da li se planira „naš ili njihov“ miting. Ova strategija mora se posebno usaglasiti sa turističkim sektorom i sektorom ugostiteljstva kako bi se, uz nešto povoljniji zdravstveni bilans, stvorili uslovi za kvalitetnu turističku sezonu koja je „conditio sine qua non“ da se sanira budžetski deficit.

Sve ovo morala bi pratiti politička stabilnost, za koju je neophodno da se, poput stiha iz pjesme ex-Yu grupe Aerodrom „Stavi pravu stvar na pravo mjesto“, svi stave đe treba. Politka u institucije sistema, popovi u Crkvu, a mir u crnogorske domove.

I tako do izvještaja EK. A onda, kome izbori, kome…

Sula ili Neron

U Crnoj Gori je završeno vrijeme monopola. Političke strukture će se mijenjati, formirati većinske, manjinske, programske, koncentracione, koalicione… vlade, stranke prelaziti iz vlasti u opoziciju i obrnuto, ali za sve bi bilo dobro da nauče jedno pravilo iz starog Rima (Quidquid agis, preudenter agas et respice finem), šta god da radiš, radi razumno i misli na kraj, jer sve ima svoj pješčani sat.

Dvije mirne tranzicije vlasti u posljednje dvije godine, ozbiljan su zalog da politički kraj jedne administracije u Crnoj Gori više neće biti (kao 1918. i 1988. godine) razor države i izvor ozbiljnih unutrašnjih sukoba, već, primjereno stabilnim demokratijama, uobičajen transfer političke odgovornosti sa jedne političke elite na drugu.

Zato vrijedi podsjetiti i na riječi crnogorskog mudraca, kapetana i sudije Sule Radova, koji svakoj vlasti poruči da ne čini „po zagonu no po zakonu“, jer kako si sudio, tako će se i tebi suditi.

Danas bismo to preveli – vladavina prava. Tako mali korak … do Evrope.

Stoga, skoro za sve današnje aktere izbor je relativno lak. Poslušati i razumjeti riječi starog katunskog mudraca ili izigravati lokalnog Nerona.