Devedesetih godina prošlog vijeka, za razliku od drugih republika ex-Jugoslavije, Matica iseljenika Crne Gore, koja je predstavjala organizovani način komunikacije sa crnogorskim iseljenicima na način primjeren vremenu njenog djelovanja – praktično prestaje da radi. Nakon toga, punih dvanaest godina, zapostavljena je saradnja sa crnogorskim iseljenicima. Kontakti na relaciji crnogorska dijaspora-matica odvijali su se pretežno zahvaljujući entuzijazmu i upornosti pojedinaca.

Neredovna komunikacija sa matičnom zemljom rezultira time što dio naših iseljenika gubi osjećaj nacionalne pripadnosti i pridružuje se postojećim iseljeničkim klubovima i asocijacijama ex-Yu republika. Devedesetih godina na teritoriji Evrope, Sjeverne Amerike i Kanade djelovalo je svega desetak klubova sa crnogorskim predznakom. Ali, sa jačanjem državotvorne ideje, javlja se organizovana crnogorska dijaspora, sa crnogorskim klubovima i asocijacijama.

Milan Vukčević, Zuvdija Hodžić i princ Nikola Petrović Njegoš u SAD 2004. godine

Sredinom 2002. godine osnovan je Centar za iseljenike Crne Gore, sa osnovnim ciljem da bude most saradnje naših iseljenika širom svijeta sa maticom Crnom Gorom. Organ upravljanja Centrom je bio Upravni odbor koji je imenovala Vlada Crne Gore na predlog Ministarstva vanjskih poslova (MVP). Osim Milana Vukčevića i Elvire Bekteši sastav Upravnog odbora su činili prof. dr Nebojša Vučinić, profesor Pravnog fakulteta i kasnije sudija Suda za ljudska prava u Strazburu – predsjednik, kao i predstavnici MVP-a i potom istaknute diplomate u Jugoslaviji i nezavisnoj Crnoj Gori, Dragan Sekulović i Branko Milić. Upravni odbor se mijenjao zbog odlaska nekih njegovih članova na diplomatske dužnosti, te su kasnije u njegov sastav uključeni Zoran Duletić, pomoćnik Ministra za turizam, Željko Stamatović, konzul i Dragan Đurović iz MVP-a, kasniji ambasador Crne Gore. Poslije odlaska prof. Vučinića u Strazbur, dužnost predsjednika Upravnog odbora obavljao je naš istaknuti književnik, kasnije akademik CANU Zuvdija Hodžić.

Centar je po prirodi posla blisko sarađivao sa MVP-om, MUP-om, Ministarstvom prosvjete, Ministarstvom k

ulture, Ministarstvom turizma, univerzitetima, Direkcijom za mala i srednja preduzeća, lokalnim samoupravama, nevladinim organizacijama, kulturno-umjetničkim društvima itd.

Od samog osnivanja Centar je preduzeo mjere da obnovi pokidane veze sa našim iseljenicima i osmisli saradnju sa njima. U tom cilju postavljeni su principi da se uđe u projekte koji se objektivno mogu završiti bez megalomanskih ideja koje se u datom vremenu i okolnostima ne mogu realizovati. Takvom politikom Centar je stekao kredibilitet ozbiljne, ali ne i jake institucije.

Osnivačkim aktom Centra precizirani su njegovi zadaci:

■ uspostavljanje kontakata sa iseljenicima

i njihovim organizacijama;

■ vođenje evidencije i dokumentacije

o iseljenicima i njihovim organizacijama.

■ organizacija i vođenje informativne

djelatnosti;

■ pomoć u njegovanju i promociji

kulturnih vrijednosti Crne Gore u

iseljeničkim sredinama;

■ organizacija poslovnih konferencija

i drugih manifestacija u zemlji i

inostranstvu sa iseljenicima i njihovim

organizacijama;

■ podsticanje doprinosa iseljenika saradnji

Crne Gore sa zemljama u kojima

borave;

■ obavljanje i drugih poslova u skladu

sa zakonom.

Podsjetili bi na neke osnovne principe i projekte Centra i na jedan broj ljudi koji su dali značajan doprinos njegovom radu.

U Centru su dugo bili jedini zaposleni Milan Vukčević i Elvira Bekteši. Centar nije imao riješen status poslovnih prostorija. Prvo su se nalazile u Opštini Podgorica, potom u Zavodu za projektovanje, zatim u zgradi koja je bila poznata kao SDK.

Ako govorimo o principima, onda prije svega ističem pozitivnu energiju, izraženu kroz činjenicu koja pomalo liči na frazu, ali ipak odražava suštinu – dijaspora je neraskidivi dio matice. Zaposleni u Centru su vjerovali u to i tako nastojali da djeluju. Centar je obično bio prvi državni organ sa kojom su mnogi dolazili u kontakt i most saradnje prema drugim državnim institucijama. Kada god bi neko od iseljeničke populacije dolazio u Centar dočekivan je sa puno uvažavanja, uz naglašavanje da je Centar zajednički, da se osjeća kao kod kuće, mogao je da telefonira i šalje mejlove, zakazivani su mu sastanci sa predstavnicima zahtijevanih institucija.

To nije bilo jednostavno, jer je bilo mnogo ljudi, različitog obrazovanja, lične kulture i mentaliteta koji su imali veoma širok dijapazon zahtjeva, nekad opravdanih a nekada neopravdanih. Mnogo je trebalo napora i strpljenja da se saslušaju ljudi, da se obrade njihovi zahtjevi, da se na pravi način formulišu i usmjere. Bilo je tu i negativnih stavova, uslovljenih kako ličnim osobinama pojedinih iseljenika tako i dugogodišnjim zanemarivanjem saradnje države sa dijasporom.

U interesu iseljenika ili radi rješenja njihovih problema Centar je kontaktirao sa mnogima: može se reći svim ministarstvima u vladi, naravno prije svega Ministarstvom vanjskih poslova, lokalnim samoupravama, univerzitetima, raznim državnim organima itd. Međutim, kada su članovi Centra išli na zvanične sastanke sa dijasporom, ma kako bila politički komplikovana vremena, postupali su na autonoman način, ne tražeći unaprijed političko mišljenje, jer je često reakcija morala biti brza i odlučna.

Tako na primjer, na susretima dijaspore u Njujorku, organizatori nijesu propustili jednog iseljenika jer je rekao da se zalaže za zajedničku državu. Kada je na pitanje, da li priznaje državu Crnu Goru, odgovorio pozitivno, pozvan je da sjedi to veče sa predstavnicima Centra i drugim iseljenicima. Osnovni cilj Centra je bio da se pridobijaju a ne razdvajaju ljudi.

Među prioritetnim principima Centra je bilo i duboko lično uvažavanje iseljenika.

Zaposleni u Centru su sa posebnom pažnjom pratili lične sudbine naših iseljenika, a razgovore i druženja završavali poslije radnog vremena, istovremeno nastojeći da skladno uklope oficijelnost i ljudsku toplinu i uvažavanje.