Spavaonice i policijski dril nelagodna su okolina za odrastanje. Sve te zakletve pendreku i spavanje na jedno uvo mogu mladog čovjeka da zbune. Još je Platon govorio, policajac mora da bude operisan od svega i nabrijan kao pas čuvar, da kida meso protivnika države. Dobro, nije baš tako Platon rekao, ali slično sam osjetio u Nikšiću ’99. kad bi Veljovićevi specijalci sa dugim cijevima ušli u Montenegro pub uz šarmantni urlik: „Klečaćete, narkomani!“

Ko se tih godina bavio Platonom mogao je lako da najebe, jer kad pokažeš indeks SAJ-ovcu kao da kažeš šklapi me deder jače, jer sam nedovoljno smirena dušica, a ti si mišićav i trezven, odvali mi jednu šamarčinu, boga ti, da se ne uznesem divnom činjenicom što studiram, pa još u Nikšiću.

Zanimljivo je da su na istom fakultetu neki SAJ-ovci studirali za vaspitače u vrtiću, valjda kako bi stekli uslov za čin i napredovali u svom pretorijanskom krdu. Tako si na hodniku mogao da snimiš dobar biceps, kao kontratežu bradatim iskušenicima što su na oblaku tamjana putovali do učionice đe će im Bogoljub Šijaković predavati Platona, i ostale srpske mislioce.

Zakačio sam par godina i u studentskom domu, negdje pred sami kraj milenijuma. Bila je taman prošla mračna faza ranih devedesetih kad su hodnici plesali na ivici silovanja, a momci sa kašikarama navraćali da ganjaju ljubav kakve iz Gacka, Trebinja, ili bilećkog ljutog krša.

Dakle, u tom sam studentskom domu redovno slušao kako se urla protiv Crne Gore i posmatrao pojavu kao hormonalnu zabunu i vaspitni peh.

Gledao sam studente kako jebu televizor kad igra Hrvatska, gledao sam da zameću kolo oko krpenog Klintona kojeg su prije toga zapalili, bio sam prisutan nasilju policijskom, nasilju ideološkom, nasilju političkom, i pravo je čudo da me nikad nisu uhvatili u kakvom zlodjelu.

Mislim, skoro nikad.

Bila je studena noć i vraćao sam se iz grada sa drugom i dvije drugarice (imena poznata redakciji) kad su iz žbuna izronila dva pandura i krenula u svoj plan da me obore na zemlju. Bacili su me u pomenuti žbun, malo se smijali što nemam ličnu i pod optužbom da smo krali kasetofone iz auta (!) – pozvali pojačanje. Sjećam se pošalica u marici, nisam Maśa Milačić pa da sam patio, više je to ličilo na san, iskreno vam kažem, kao da sa krkanima ideš na skijanje, pa se truckamo ka Bobotovom kuku, sa kog ćemo se spustiti kud koji mili moji.

Kad smo stigli u policijsku postaju pojavio se jedan Brko, a kod mene čudna mješavina prkosa i želje da rašniram pertle. Priznajem, išlo mi se u betonjerku, jer sam vazda bio istraživač, pa makar ništa nisam ukrao, već mi je najveći grijeh te večeri što sam svratio do diskoteke IN gdje je nastupala Neda Ukraden.

Šta se desilo u ćeliji? Prvo smo pjevali Balerinu. Pa smo se smijali. Pa smo opet pjevali Balerinu. Onda nam je postalo hladno, pa smo psovali državu. I dočekali jutro u mučnom raspoloženju.

Kad-tad ću svratiti do Osnovnog suda u Nikšiću gdje se čuvaju spisi suđenja u kome su policajci nastupili sa pričom da smo drug i ja iz čista mira povikali „nabijemo ve na…“ i tome dodali još par gramatički sumnjivih psovki iz sličnog asortimana. U zapisnik je ušlo i da su naše drugarice uzviknule, pazi sad – „vi ste policijske drolje!“, što je mom braniocu, pokojnom Labudu Šljukiću bilo sumnjivo, pa je sudiji rekao: „Možda su đevojke rekle da živimo bolje?“

I tako… policija, sudstvo, nasilje, krivokletstvo, pujdanje, bude toga u životu. Poznajem sav taj prč devedesetih, razumijem grozu i strah koji vladaju po spavaonicama. Ništa me ne dotiče niti iznenađuje. Pamtim miris kiselih čarapa i domske junetine, shvatam da je to zapušten svijet fantazija i muške inicijacije u okviru posrnulog školskog sistema. Tu razuma gotovo da ne možeš očekivati. Ali opet, nekako sam tužan kad vidim mladiće iz Policijske akademije da ovih dana graju po hodnicima protiv reprezentacije Crne Gore. Izgleda da postajem sentimentalan i prepun nade, pa momcima želim da shvate da je Crna Gora šansa. A ne politički bon i sredstvo plaćanja, kao onima koji su ih bukom nadahnuli.

Brano Mandić (“Vijesti”)