Faiz Softić je svakako neobičan i neobično talentovani pisac. Ima u njegovom pripovijedanju nešto od odlika magijskoga realizma, mnogo od legendi i tona usmenog kazivanja. Mitsko i svevremensko, a opet naše…

U tekstu na koricama kratkog romana “Noćni čuvar pasa” urednik Goran Samardžić je zapisao: “Neko je Faiza otkrio davno, neko ovih dana, a neko će ga tek otkriti”.

Iskreno priznajem kako spadam u ovu drugu kategoriju, a onima koji čitaju ovaj tekst toplo preporučujem da se što prije ubroje u treću, ako nisu već otprije u prve dvije. Nekako ispod radara do sada prošao mi je taj prozaik, pjesnik i publicista, kao i njegovi romani “Pod Kun planinom”, “Strah od rodne kuće” i “Ljudi bez adrese”, pa se s njegovom prozom tako susrećem nekronološki, tek s pojavom četvrtog romana, za koji sam dobila više, što usmenih, što pismenih preporuka.

Softić (1958) inače je porijeklom iz Sandžaka, životom vezan za Mostar i Sarajevo, trenutnom adresom za Luksemburg, gdje danas živi i bavi se književnim i uredničkim poslom. Već prve pročitane rečenice ovog kratkog romana (ili duže pripovijesti) jasno su mi pokazale dvije nesumnjive činjenice. Prvu, kako načelno “Noćni čuvar pasa” pripada onom tipu literature koji mi je, prostorno-mitskim odlikama i svojom arhaičnošću, poprilično stran i s kojim senzibilitetski ne korespondiram s nekom vrstom prepoznavanja i identifikacije, ali to tijekom čitanja prestaje biti važno. I drugu, kako je riječ o pripovjedaču koji posjeduje dvije iznimno izražene odlike – pripovjedačku strast i pripovjedački “know how”, zbog kojih se roman čita na način da vrlo brzo budete posve uronjeni u njegov sumoran svijet, bez želje za izlaskom.

Ima u Softićevu pripovijedanju nešto od odlika magijskoga realizma, mnogo od legendi i tona usmenog kazivanja, ali kao i sva uspješna djela koja nazivamo tim epitetima, prije svega univerzalnosti i pripovijedanja o sudbini čovjeka i svijeta, izvan vremenskih i prostornih određenja. Mitsko i svevremensko, a opet naše, reklo bi se.

Glavni lik romana je Pašuka Halvari, čovjek koji povremeno komunicira jezikom pasa, odnosno laje. Čudesno, začudno, alegorijski, groteskno – sve su to asocijacije koje nam odmah padaju na pamet i doista nismo u krivu. Povezanost dana njegova rođenja i egzekucije štenaca koju obavlja njegov otac, usmjerava početak priče prema spomenutom čudesnom, prema rubovima fantastike koja ne prelazi granicu koja bi dopuštala da priču promatramo isključivo u tom, fantastičnom ključu. No način na koji Softić pripovijeda nesumnjivo nalikuje na onaj tip pripovijedanja/usmene predaje, u kojem se pripovjedne niti namjerno zapliću, kombinuju, nadopunjavaju sudbinama drugih, pa i mistifikuju i dovode u neobične suodnose, sve kako bi priča zadržala dinamiku, a oni koji je čitaju/slušaju koncentraciju. Reći kako je je nečiji život pasji u savremenom kontekstu ima poznate, gadne konotacije. Život Pašuka zvanog Pašče u tom je smislu dvostruko pasji – određen već neobičnom osobinom lajanja, a kad se priča raširi, i svime onim što mu se događalo i za što je sam kriv. U nevjerovatno uspjelo oslikanom suživotu krajolika i galerije likova koji se ovdje pojavljuju, dočarava se surovost zabačenog kraja i mračna slika ljudskih osobina i međusobnih odnosa u kojima prevladavaju slabosti, nastranosti i nasilje. Pašuka je, osim obilježen neobičnom osobinom (koju, dakako, treba čitati alegorijski) potpuni negativac – lažov, prevarant, lopov, grubijan, neempatičan, kasnije i nasilan prema ženi, lik prema kojem ne osjećate nimalo sućuti, ali shvaćate kako je riječ o namjernom pretjerivanju i karikiranju. Jer svijet u koji se rodio na dan kad je obiteljska kuja ostala bez svoje mladunčadi nije ništa bolji i ništa manje prepun slabosti i nastranosti. Dokaz su tome brojne utkane priče drugih, jednako neobičnih likova, koje bez obzira na svoju zaokruženu epizodičnost ne ugrožavaju glavnu pripovjednu nit.

Premda će vam se povremeno učiniti kako je digresija dugačka i kompleksna, kako prijeti postati glavnom, povratak na primarnu dionicu uvijek će biti jasan, logičan i na vrijeme. Upravo se u tome jasno prepoznaje ton usmenog kazivanja, vrlo ekspresivnog pripovijedanja koje u sebi sadrži svu silu stilskih umijeća, inkorporiranja poetskih detalja (jer Softić je i pjesnik što je više nego prepoznatljivo u njegovu proznom tekstu) i meandriranja brojnim digresijama i epizodama. Pašuka, koji je, što je vrlo znakovito i važno, i lažni učitelj (jer je takvo predstavljanje jedna od njegovih laži) i metafora zla, koliko god začudan bio, smješten je u svijet poremećenih vrijednosti, slabosti i zla, koji djeluje daleko i mitski, ali ima svoje, u alegoriju presvučene suvremene konotacije. Ništa bolji od Pašuke nije ni jedan od važnih likova, Jup-Džafer, koji razumije i prevodi jezik pasa, isprva shvaćen kao nekakav Pašukin antipod, a potom u prevarantstvu izjednačen s njim. U toj životinskoj metaforici, zapravo snagom, čašću i hrabrošću ističe se tek kujica Garica, spremna se suočiti s vučjim svijetom (stvarnim, ali i metaforičkim) oko sebe te obraniti svoj teritorij i svoje stado. Softić je svakako neobičan i neobično talentiran pisac, što se, između ostaloga, jasno vidi u njegovu jeziku, kao primarnom alatu pripovijedanja. Kondenziranost, ali slikovitost, inzistiranje na detaljima i poetskim slikama rezultira stvaranjem jednog začudnog univerzuma, koji nam djeluje daleko, ali u njemu prepoznajemo poznate modele međuljudskih odnosa, mentaliteta, stereotipa i ljudskih osobina koje pripovjedač bilježi, ali i psihologizira te uzdiže do poetskog. Iščašena slika svijeta, s elementima legende i basne, mračna i sumorna na način koji prepoznajemo i izvan granica odabranog žanrovskog modela – u tome je snaga i upozoravajuća poruka ovog romana.

Jagna Pogačnik (Express.24sata.hr)

Foto: Privatna arhiva