Od Podgorice do Grebaje, na Prokletijama i nazad: Dragulji zlatne kutije Crne Gore

Prije nego smo napustili planinarski dom u kojem smo bili smješteni prepisujem poruke sa nekoliko tabli okačenih ispod nadstrešnice u dvorištu, jer mi se čini da slikovito održavaju ono što sam ovdje doživio: s planine se vraćamo mlađi i ljepši. U planini sam našao ono što sam u gradu izgubio. U planini čovjek više vjeruje i više voli. U planini čovjek najbrže pokaže kakav je

Četvrtak, 3. jun

Ujutru u osam polazak za Grebaje!

To je bila izvršna komanda Ratka Popovića, našeg dugogodišnjeg prijatelja i organizatora trodnevnog izleta na sjever Crne Gore, izdata na sastanku u živopisnom povelikom dvorištu njegove kuće u podgoričkom naselju Tološi.

Ratkovu “komandu” jednoglasno smo i sa oduševljenjem podržali Mila Fiipović, Mila Manojlović, Vesna Janić, Smiljana Prelević, Miodrag Klikovac, Ranko Đokić i ja.

U Ratkovoj kući i u bašti godinama se družimo sa prijateljima iz raznih krajeva Crne Gore, Albanije, Hrvatske, Srbije… Tu je organizovana i proslava desetogodišnjice obnavljanja državne samostalnosti Crne Gore, a baštu krasi  i jedina plantaža iglica (Zizifus jojuba) u Crnoj Gori

Petak, 4. jun

Sunčano jutro. Na zakazano odredište i u zakazano vrijeme za polazak u Grebaju svi  na okupu. Sjedamo u dvoje kola. Vozači Mila Manojlović i Ranko Đokić.

Pogled na dolinu Grebaja

Idemo preko Albanije. Na graničnom prelazu Božaj nema gužve. Nakon nekoliko kilometara poslije granice sa Albanijom skrećemo lijevo prema varošici Tamare i dolini Vrmoše i Gusinju novim asfaltnim putem.

Nailazimo na odmorište iznad kanjona Cijevne. Odatle je svojevremeno Enver Hodža držao govore narodu koji se okupljao na zaravni ispod. Malo dalje je rijeka Cijevna i granica sa Crnom Gorom. Prekrasan pejzaž.

Mila Filipović, Vesna Janić, Mila Manojlović i Smiljana Prelević

Na tom odmorištu zatekosmo grupu bajkera iz Poljske. Pohvališe se da su oduševljeni ljepotama Crne Gore i Albanije. Nekoliko nas fotografišemo se na njihovim motorima.

U albanskom mjestu Qafa Predalec kojim prolazi ovaj put održava se svake prve nedjelje u avgustu divna folklorna priredba “Izbor ljepotice planinskog cvijeća”. Tamo sam sa Ratkom bio dva puta za vrijeme tog tradicionalnog okupljanja Albanaca iz raznih krajeva svijeta.

Nastavljamo putovanje prema Gusinju.

Od glavnog grada Crne Gore do Gusinja, koje se nalazi na sjeveroistoku države, ima oko 100 kilometara. Atraktivni predjeli i put koji spaja dva kraja Crne Gore. I izvanredna prilika da upoznate prirodne ljepote Crne Gore i sjeverne Albanije.

Stižemo u Gusinje. U njemu sam bio nekoliko puta.

Gusinje je u XIX vijeku imalo 1.600 kuća, 46 dućana, preko 40 zanatskih radnji i 27 kafedžinica. U nekim kafedžinicima točila se i rakija. U Gusinju je u XIX vijeku vladao pravi kult cvijeća. Francuz Ami Bue zapisao je da se od cvijeća, koje se nalazilo na stepeništima, prozorima, pored taraba, u avlijama… ni kuće ne vide. Ima i danas dosta cvijeća na balkonima i u baštama.

Gusinjani su u daljoj prošlosti bili nadaleko poznati kao vješti trgovci. Prodavali su konje čak i Tatarima.

Nakon kraće šetnje i kafe u kafiću “Salerno”, brata našeg prijatelja Bibera Jadadića iz Plava, produžavamo za Grebaju. Stižemo do planinarskog doma u kojem ćemo provesti tri dana.

Rifat Mulić

Domaćini su nam od ranije poznati – Rifat Mulić i Biber-Bimbo Jadadić. Srdačan susret sa dragim prijateljima, koje dugo nisam vidio. Sjedamo za dugački sto u dvorištu. Priči nikad kraja.

Biber-Bimbo Jadadić

Rifat je radio u Gusinju i Plavu kao prosvjetni radnik, bio je angažovani intelektualac.

Više od četrdeset godina aktivno se bavio planinarstvom. Prokletije su mu posebna preokupacija i slovi za jednog od najboljih poznavalaca gusinjskih Prokletija.

Autor je knjiga „Plavsko-gusinjske Prokletije – četrdeset planinarskih staza“ i „Gusinjske prokletije – zavičajne staze“, vodič za planinare i ljubitelje prirode. Da se pohvalim – obje sam mu knjige lektorisao. O ljepoti obje knjige brinuo je i Ratko Popović.

Bio je, kaže, donedavno osam mjeseci  u Njujorku kod sina. Kad sam mu rekao da treba da za njujorški Portal Revije Fokus napišem dnevnik o boravku u Grebaji i okolini kazao mi je da je nedavno razgovarao sa urednikom Fokusa, Seadom Hodžićem. I da ga obavezno pozdravim.

Oko Skakavice

Razgledamo okolne planine. Teško je njihovu ljepotu i surovost opisati. Svi smo oduševljeni ovim predjelima. Svi smo osim Ratka, dugogodišnjeg planinara, prvi put u Grebaji.

U razgovoru sa Rifatom pravimo plan o tome šta sve moramo vidjeti. Na spisku želja su Oko Skakavice, Alipašini izvori, vodopad Grlja…

„Osnovni motivi za planinarenje su čovjekova želja za vječnim kretanjem, upoznavanje ljepota prirode, novih podneblja i ljudi, sticanje novih prijatelja, osvajanje novih vrhunaca, uživanje u prekrasnim planinskim vidicima, potreba za ravnotežom i zadovoljstvom. Posmatrajući plavetnilo neba i zelenilo šuma, čovjek poprima osjećaj harmonije i smirenja, kompenzirajući svu emocionalnu napetost koju mu nameće sve brži ritam savremenog života. Samo u planini čovjek može doživjeti osjećaj neizmjernog zadovoljstva koje pruža penjanje na planinske vrhove“, kaže Rifat.

Veseljko Koprivica

U to smo se i lično uvjerili boraveći nekoliko dana u Grebaji i okolini.

Grebaje, gusinjska ljepotica, nalaze se na nadmorskoj visini od 1110 do 2490 metara. Dobile su ime po velikim kamenim zupcima koji podsjećaju na grebene za češljanje vune.

Grebaje, kaže Rifat, imaju posebno mjesto u njegovim sjećanjima na Gusinjske Prokletije, a Karanfili su neslućenog sjaja i šarma i svojevrstan izazov mnogim planinarima i alipinistima.

Ispred doma u Gusinju

„Grandioznost vrhova Karanfila, nestabilnost njihovih klimatskih uslova i njihova očaravajuća ljepota izdvaja ih od ostalih vrhova gusinjskih Prokletija. Stoga ih mnogi nazivaju crnogorskim Alpima, čak i Himalajima. Iz te njihove surovosti i divljine proističu i njihova ljepota, privlačnost i izazovnost“, priča nam Rifat dok uživamo gledajući Jagnjičar, Karanfile, Očnjak, Vojušu, Valušnicu… i brojne vrhove pod snijegom koji se nalaze na granici sa Albanijom.

Zaljubljenik u ove planine i planinar Ratko Popović nam je ispričao više zanimljivosti o tim svojim planinarskim pohodima. Ratko je jedan od koautora knjige „Planine Crne Gore – Vodič za planinare” zajedno sa Danijelom Vincekom i Mijom Kovačevićem.

Vesna Janić na Alipašinim izvorima

Dok sam okolo šetao i razgledao živopisnu prirodu sretoh pet Beograđanki. Tri su, kažu, i ranije ovdje dolazile, ali nisu mogle odoljeti da opet ne dođu i uživaju u ovim ljepotama.

Subota, 5. jun

Danas smo obišli i Plav. Bio sam u Plavu nekoliko puta. I svaki put posjetio kulu Redžepagića, najstariju građevinu u Plavu. Sagrađena je, prema nekim zapisima, u XVII vijeku.

Plavsko-gusinjski kraj je bogat izvorima vode. Među njima se svojom ljepotom posebno izdvaja Oko Skakavice, sakriveno u masivu Prokletija, u neposrednoj blizini granice sa Albanijom.

Jutros smo otišli do vodopada Grlje. Rijeka Skakavica pravi tridesetak metara visok vodopad. Atraktivan, opkoljen stijenama, pjenušava voda, neobičan šum… Bio sam na Nijagarinim i još nekim vodopadima, ali ovaj je nekako poseban.

Vodopad Grlja

Nizvodno od vodopada, Skakavica prvo nosi naziv Grlja, a nakon spajanja sa vodom iz Alipašinih izvora pod imenom Vruja teče prema Gusinju.

Voda je izvajala kanjon čarobne ljepote. Upoređuju ga sa kanjonom Nevidio i pravi je izazov za avanturiste, ronioce i speleologe.

Kanjon Nevidio je dio Male Komarnice, rijeke koja izvire u podnožju južnog dijela Durmitora, tačnije u Dobrom Dolu. Do prije dvadesetak godina važio je za jedan od najneprohodnijih  kanjona u Evropi. Danas je prolazak kroz kanjon adrenalinsko uživanje.

Kraško vrelo Oko Skakavice izbija na 1.000 metara nadmorske visine i jedno je od najjačih vrela u području Prokletija. Dugačko je 30, a široko 25 metara. Voda Oka je veoma hladna, zbog otopljenog snijega sa visokih djelova Prokletija. Temperatura joj na površini iznosi oko pet stepeni. Oko je sa svih strana okruženo šumom. Ima divnu plavu boju pa ga stranci zovu “Blue ais-plave oči’”.

Dok se vraćamo sa obale Skakavice sretamo grupu turista iz Prištine. Kažu da su prvi put ovdje i da im je preporučeno da obavezno posjete ovaj plavi prirodni dragulj.

Na kilometar i po od centra Gusinja nalazi se najveće kraško vrelo u Crnoj Gori Ali-pašini izvori. Tu voda izvire iz velikog broja izvora iz zemlje na površini od preko 300 kvadratnih metara. Danas smo i njih posjetili.

Izvori su poznato turističko izletište na nadmorskoj visini od 925 metara. Izvori su dobili ime po Ali-paši Šabanagiću, čuvenoj istorijskoj ličnosti iz 19. vijeka. Mještani ovog kraja kažu da su izvori simbol života Gusinja.

Izvore tokom godine posjeti više desetina hiljada turista. Samo 2. avgusta na Ali-pašine izvore dođe oko deset hiljada ljudi iz cijelog svijeta. Većinom su porijeklom sa prostora Gusinja i Plava, a žive širom svijeta. Ali-pašini izvori su posebna atrakcija tokom ljetnjih mjeseci. Mnogi građani na Ali-pašinim izvorima izgovore sudbonosno “Da”. Ranije se dešavalo da se tu sklopi i po 30 i više brakova 2. avgusta.

Nekada je ovo mjesto bilo važno odmorište karavana i trgovaca na putu od Dubrovnika prema Istanbulu. Nažalost, godinama o Ali-pašinim izvorima ne brinu ni oni koji bi morali brinuti o crnogorskim prirodnim ljepotama.

Danas smo posjetili i botaničku baštu “Velemun” Milutina Praščevića u Plavu. Ovaj nastavnik biologije i botaničar, sada u penziji, baštu je oformio isključivo od prokletijske flore prije dvije decenije. Na to ga je motivisala želja da učenicima uživo pokaže ono što su učili na časovima biologije.

Mićo Praščević

Milutin, poznatiji kao Mićo, kaže da je još kao dječak volio da planinari, pa je tako detaljno upoznao Prokletije. Priča o počecima Botaničke bašte „Velemun“ objavljena je i u zborniku priča Svjetske turističke organizacije.

„Bašta je u početku bila mjesto gdje su moji đaci dobijali praktičnu nastavu, a onda su počeli da je posjećuju studenti biologije, botaničari, naučnici, ljubitelji prirode iz okolnih zemalja. Proglašenjem Prokletija nacionalnim parkom prije nekoliko godina, bašta je postala jedna od omiljenih lokacija koje posjećuju i turisti“, kaže Praščević.

Održavanje bašte je veliki posao i nije jednostavno ni naći po planinama biljke za nju, priča Mićo dok obilazimo ovaj zanimljivi kutak prirode.

U bašti ima preko 370 autohtonih biljnih vrsta sa Prokletija, što je, kaže Mićo, oko 14 odsto flore Crne Gore.

Na mjestu gdje je danas bašta nekad je bilo smetlište. Čitavo selo je tu odlagalo razno smeće. Danas, zahvaljujući upornom pregaocu Miću, posjetioci njegove bašte uživaju razgledajući stotine endemskih biljaka.

Praščević je učenik Danijela Vinceka, osnivača Botaničke bašte u Dulovinama kod Kolašina. Tu smo se dogovorili da na povratku za Podgoricu posjetimo i Vincekovu baštu.

U Praščevićevoj bašti vidjeli smo Blečićevu vulfeniju, grčki javor, moliku, muniku, brusnicu, koja je porijeklom iz močvarnih područja i šuma Sjeverne Amerike.

„Brusnica je prethodno nađena na dva – tri lokaliteta na Žabljaku, a ja sam uspio da je nađem ovdje u Zeletinu“, kaže Praščević, pokazujući potom i crni šipurak.

Tu su i druge biljne vrste koje privlače pažnju najvećih botaničara Evrope i svijeta.

Nedjelja, 6. jun

Ratko Popović i Veseljko Koprivica

Napuštamo Grebaju u nedjelju, tačno u devet sati ujutru.

Prije nego smo napustili planinarski dom u kojem smo bili smješteni prepisujem poruke sa nekoliko tabli okačenih ispod nadstrešnice u dvorištu, jer mi se čini da slikovito održavaju ono što sam ovdje doživio: s planine se vraćamo mlađi i ljepši. U planini sam našao ono što sam u gradu izgubio. U planini čovjek više vjeruje i više voli. U planini čovjek najbrže pokaže kakav je.

Svraćamo na kafu u “Salerno” da se pozdravimo sa našim dragim prijateljem Biberom.

Naravno, njemu i Rifatu neizmjerno smo zahvalni za ove neponovljive trodnevne doživljaje.

Zalazak sunca nad Prokletijama

Usput se divimo i ljepotama  prokletijskog vrha Maja Rosit (2.524 mnv), Zle i dobre Kolate (ovo su tri najveća vrha u Crnoj Gori), Karanfila (2. 460mnv), Bjelasice (2.139 mnv),  Hajle (2403 mnv).

Prokletije se nalaze na sjeveroistoku Crne Gore, na samoj granici sa Albanijom. Tu je i poznato Hridsko jezero.

Nacionalni park “Prokletije” jedan je od najmlađih u dinarskom predjelu.

Na tom području svojom ljepotom izdvajaju se  jezera Hridsko, Visitorsko, Ropojansko, Tatarijsko, Bjelajsko, jezerce na Vezirovoj Bradi, jezerce na Treskavcu i Koljindarsko jezero. Hridsko jezero, na 1.970 mnv, po mnogima je najljepše jezero u Crnoj Gori.

Veseljko Koprivica i Ratko Popović

Nacionalni park “Prokletije” nalazi se na teritoriji opština Plav i Gusinje. Na Prokletijama se nalazi najvisočiji vrh Crne Gore – Zla Kolata sa 2.534 mnv.

Prokletije je austrijski geolog Ami Bue sredinom XIX vijeka proglasio „Alpima na jugu Evrope“.

Hridsko jezero zovu i Jezero sreće, jer u narodu postoji vjerovanje da kupanje u njemu donosi sreću, zdravlje, ljepotu i unutrašnji mir. Vjeruje se da jezero ispunjava želje, ako u njega bacite novčić ili komad nakita. Nerotkinje ostavljaju u plićaku svoje gaćice nadajući se da će zatrudjeti.

Stižemo u Kolašin.

Kolašin je 1891. godine imao 64 trgovinske i zanatske radnje i 26 kafana. U Kolašinu je 3. oktobra 1897. godine osnovano Učiteljsko udruženje, prvo u Crnoj Gori. Kolašin je 20. jula 1941. godine bio prva slobodna teritorija u tadašnjoj Evropi koju su bili okupirali fašisti.

Na oko 35 kilometara od Kolašina nalaze se Komovi. Nekoliko puta stajemo da ih vidimo kao i susjedne planine. Ljubitelji prirode Komove su prozvali Carom planina. Oni su i inspiracija pjesnicima i izazov planinarima i botaničarima. Najviši vrhovi Komova su Vasojevićki Kom (2.461 mnv), Kučki Kom (2.487 mnv) i Ljevorečki Kom (2463 mnv).

Narod ovih krajeva zaljubljen u ovog gorostasa  kaže: “Sve planine su planinice, a Komovi su planina!’’

Kad smo stigli u Kolašin posjetili smo Botaničku baštu Danijela Vinceka u Dulovinama. Vincek je baštu osnovao 1981. godine i u njoj se može vidjeti 512 biljaka.

Za četrdeset i nešto godina Baštu je posjetilo oko150 hiljada ljudi. To je i naučna i turistička adresa.

Vincek, kaže njegova supruga Zora, sjutra puni 96 godina. Odmarao je i nismo htjeli da ga uznemiravamo. Rekli smo joj da mu prenese naše rođendanske čestitke. Prije desetak godina Vinceka sam upoznao kod Ratka Popovića.

Prije nego smo stigli u Podgoricu svratili smo u jedan kafić da razmijenimo ustiske sa ovog našeg druženja. Svi smo oduševljeni onim što smo vidjeli i doživjeli.

“Prvi put sam u Grebajama i fascinirana sam svim ovim prirodnim ljepotama koje sam vidjela ovih dana. Ne znam da li su ljepše planine Prokletije, Karanfil, Komovi… ili Oko Skakavice, Grlja, Ali-pašini izvori…. Oduševljena sam i onim što sam vidjela u botaničkim baštama Milutina Praščevića i Danijela Vinceka. Sve me to impresioniralo i  zaista naša Crna Gora ima izvanredne prirodne ljepote koje nigdje drugo nisam vidjela iako sam posjetila veliki broj država širom svijeta. I jedva čekam da se opet vratim u ove čarobne predjele”, kaže Vesna Janić.

Ratko Popović je ovako opisao svoje utiske:

Prokletije je najljepše gledati na zalasku Sunca.

Malobrojne livadice, strme litice obasjane Suncem, siparima prilijepljenim sa svake strane, zaostalim snijegom – kad odjednom vidiš sasvim neku drugu planinu preko koje je neko kao čarobnim štapićem prosuo srebrni i zlatni prah. Sve je odjednom drugačije, trljaš rođene oči i pitaš se je li moguće da je to ona ista planina koju si malo prije gledao obasjanu Suncem. Ne liči ni na onu planinu koju si juče gledao sa istog mjesta. Svaki  put su Prokletije drugačije čini se još ljepše i surovije.

Komovi su prelijepa planina i meni vrlo draga zbog njihovog surovog izgleda, zbog ljudi u njihovom podnožju, istorije, ljepote… Hajla me oduševila na drugi način. Njena kompaktnost, otmenost, njen runolist i ostalo planinsko bilje – raj za botaničare, njene šume i potoci, prelijepi surovo-pitomi izgled…

Bjelasica sa svojim zelenim travnatim vrhovima, ljubav svakog planinara… Durmitor kojim se oduševljava cio svijet…  Planine Kučke krajine… Ljubišnja… Sve te planine poznate su po jednoj ili nekoliko osobina i specifičnosti, svaka ima nešto po čemu je prepoznatljiva.

Ali ako sve to čovjek želi da nađe objedinjene na jednom mjestu onda mora doći na Prokletije. Tu se na jednom mjestu mogu naći i Komovi, i Hajla, i Bjelasica, i Sinjavina, na jednom mjestu naći ćete najljepšu i najsuroviju prirodu, najpitomije doline i prelijepa jezera, planinske potoke i rijeke, najvisočije i najjezivije vrhove, najljepše vidike, najljepši izlazak i zalazak Sunca, najveći komad netaknute prirode. I divne ljude”.

I šta reći na kraju ovog uzbudljivog i nezaboravnog izleta sa dragim prijateljima? Možda samo ovo: Crna Gora je zlatna kutija puna dragulja koje treba i dalje otkrivati, čuvati i sa njima upoznati cijeli svijet.

Veseljko Koprivica

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!