Milenko Perović: Sva bjekstva iz crnogorstva su bjekstva od slobode

U srpskom društvu (od akademika do seljaka) ukorjenjivan je mitologem da su Crnogorci narod najbliži i najsrodniji Srbima. Iz te problematičke premise odmah se skakalo na zaključak da Srbija ima sva prava nad Crnom Gorom i Crnogorcima. Sva strategija posrbljivanja Crnogoraca počiva na logičkoj pogreški Non sequitur (Ne slijedi!). Naime, srodni su Crnogorci s Hrvatima i Bosancima, pa nijesu samim tim ni Hrvati ni Bosanci! Iz takvoga lažnoga zaključivanja nastao je najnevjerovatniji mogući mitologem da su Crnogorci nešto dužni srpstvu iz potpuno nepoznatih razloga. Iz toga je slijedio drugi mitologem da se ovaj dug mističnog i misterioznog porijekla ima otplaćivati crnogorskim pogibijama u ratovima za srpstvo, upotrebljavanjem crnogorskog ljudskog materijala za krpljenje praznina u navodnim srpskim etničkim prostorima (od Prizrena do Subotice), razvaljivanjima Crne Gore „i u miru i u ratu“, odustajanjem Crnogoraca od sebe te prepuštanjem srpstvu svega crnogorskog u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

“Sloboda je bila i ostaje centralni ideologem crnogorskog istorijskog bitisanja“, istakao je u intervjuu za Portal Analitika predsjednik Crnogorskog PEN centra, Milenko Perović.

Prema njegovoj ocjeni, crnogorskom suverenizmu je potrebna konkretizacija kapitalnog svjetskog iskustva slobode prema potrebama, zahtjevima i specifičnostima današnje i buduće Crne Gore.

Perović navodi da poraz indenpendističkih partija na posljednjim izborima ima jednu veliku pozitivnu posljedicu koja se, kako kaže, ogleda u tome da je zajednička nesreća kao nikada da sada ujedinila sve nacionalne zajednice da se odupru narastajućem klerofašizmu.

„Osnažena svijest svih ljudi dobre volje o zijevu ništavila koji preži da proguta Crnu Goru sve više će bivati moćni zamajac crnogorskog suverenizma. Sva sredstva građanske neposlušnosti i prava na pobunu nalaze mu se na raspolaganju“, poručio je predsjednik Crnogorskog PEN centra.

ANALITIKA: U nedavnom intervjuu ocijenili ste da se ideja suverenizma mora ozbiljno ideološki reorganizovati i istakli da, prema Vašem mišljenju, koncept nezavisne Crne Gore svoje utemeljenje treba naći u ideologiji slobode. Možete li nam bliže pojasniti Vaš stav?

PEROVIĆ: Zbunjujuće djeluje moj stav da crnogorski suverenizam nema izgrađenu ideologiju. Ljude zbunjuju propagandistička magle iz devedesetih godina prošlog vijeka. Najgušća je magla „teza“ da je padom tzv. komunizma prestalo vrijeme ideologija. Tobože, niko nikad – osim „omraženih komunista“ – nije imao ideologiju, a liberalizam, neoliberalizam, neokonzervativizam, fašizam i nacizam savremenih zapadnih društava nijesu ideološki sistemi?! Besmislicu s „dezideologizacijom“ su „liberali“ jeljcinovske Rusije čak i „normirali“ u svom ustavu. Svaka ljudska zajednica – implicite ili eksplicite – ima odgovarajuću ideologiju, tj. sistem kapitalnih ciljeva koje hoće da slijedi. Nema ljepšega opisa jedne ideologije od onoga kako je Tukidid prenio govor Perikla na sahrani Atinjanima poginulih u prvim okršajima u Peloponeskom ratu. Perikle je prisutne građane još jednom podśetio za što su se ginjenici borili i dali svoje živote. Tako je sabrao sve ideologeme prema kojima je živjela helenska Atina.

ANALITIKA: Kakvo je onda istorijsko iskustvo Crnogoraca u pogledu ideologije?

PEROVIĆ: Mogla bi se o tome napisati obimna studija. Koliko ja znam, u crnogorskim naukama malo se ko time bavio. Središte ideologije predpetrovićke i petrovićke Crne Gore Sveti Petar Cetinjski izrazio je jednom riječi: voljnost! Ona je značila slobodu starih Crnogoraca od svake tuđe vlasti, slobodu od od spoljašnje, dijelom i od unutrašnje prisile (libertas a coactione). Ekonomsko i svako drugo siromaštvo u unutrašnjim prilikama nije dopuštalo da se voljnost u punoj mjeri razvije kao individualna sloboda te sloboda u porodici, bratstvu, plemenu i državi crnogorskoj. Siromašni ljudi nijesu slobodni ljudi!

Siromaštvo je onemogućavalo ekonomsku slobodu, slobodu patrijarhalnog sistema života te osnivanje pravnih, političkih, kulturnih i prosvjetnih institucije kao instrumenata pribiranja moderne slobode čovjeka. Ideologija voljnosti starocrnogorskog društva ipak je imala veliku motoričku i teleološku snagu. Bila je ona dovoljno jaka i sposobna da Crnogorci – za razliku od većine južnoslovenskih suśeda – žele vlastitu državu i spremni su na Tantalove muke da je stvore i održe! A dobro uređena i svoja država je – ne zaboravimo jedan od najbitnijih stavova Hegelove političke filozofije – najvrednije i najsvetije kolektivno djelo jedne ljudske zajednice!

ANALITIKA: Kako onda na tom misaonom tragu ocjenjujete ideologiju socijalističkog razdoblja u Crnoj Gori?

PEROVIĆ: Crnogorski komunisti su centralni ideologem izveli iz ideje oslobođenja rada. On je implicirao ideju izgradnje društva koje neće počivati na sukobu rada i kapitala, na eksploataciji nosilaca živoga rada od strane vlasnika mrtvoga rada (kapitala). Na tragu Marksove doktrine, oni su osu društvenog kretanja umjesto na samosvrhovitosti profita, oslanjali na dohotku. S te ideološke osnove bilo je moguće postuliranje i ostvarivanje socijalnog i nacionalnog oslobođenja svih ljudi bez razlike u Crnoj Gori. Bilo je moguće postaviti revolucionarni cilj oslobađanja društva od materijalne, kulturne i duhovne bijede te svih oblika religijskih i ideoloških manipulacija. Slijedeći ovu ideologiju, uz sve temeljne slabosti i pogreške, crnogorski komunisti su Crnoj Gori podarili pedesetak periklovskih godina.

ANALITIKA: Koji su ideologemi vladali Crnom Gorom od AB revolucije do danas?

PEROVIĆ: „AB revolucijom“ srušena je socijalistička, a importovana ideologija velikosrpskog nacionalizma. U njoj je „interes“ srpske nacije postavljen kao apsolutni društveni cilj u svim elementima društvene i državne egzistencije. Ideologem velikosrpstva je u realizaciji opustošio sve sfere života i uzrokovao tešku materijalnu, kulturnu i duhovnu pauperizaciju Crne Gore. Vremenom je ipak rastao suverenistički otpor prema velikosrpstvu. Iako suverenizam ni u tadašnjoj vlasti ni u opoziciji nije dobio potpunu misaonu artikulaciju, nego je od početka do kraja građen na „dvosmislenostima“ politikantskog pragmatizma, usmjeravao je Crnu Goru prema državnoj suverenosti i nezavisnosti.

Nažalost, u većini oblasti života (prosvjeta, nauka, kultura, jezik, religijska sfera, dominantni pogled na svijet) ideologija velikosrpstva nije bila pobijeđena, jer vladajuća nomenklatura nije imala znanja ni interesa da se protiv nje bori. U realnom životu ta ideologija je neometeno ostvarivana! Štaviše, nomenklatura je s indiferencijom posmatrala ubrzani proces srbizacije crnogorskog društva, uveliko sekundirajući u njemu. Osim u spoljašnjoj politici, ona nije umjela ni uspjela postaviti pouzdano ideološko i političko mjerilo prema kome će samjeravati postojeću zbilju i projektovati budućnost različitih sfera života. Nije ona bila ni svjesna da joj je takvo ideološko mjerilo potrebno!

ANALITIKA: Po Vašem sudu, koje ideje bi trebalo da čine ideologiju crnogorskog suverenizma?

PEROVIĆ: Sloboda je bila i ostaje centralni ideologem crnogorskog istorijskog bitisanja. Dakako, sloboda može poprimati različite sadržaje i konkretne manifestacije. Crnogorskom suverenizmu je potrebna konkretizacija kapitalnog svjetskog iskustva slobode, a prema potrebama, zahtjevima i specifičnostima današnje i buduće Crne Gore.

Prvo, suverenost i nezavisnost države Crne Gore moraju biti apsolutne vrijednosti! Drugo, Crnoj Gori treba sloboda koja znači oslobađanje cjeline društva od svih oblika materijalnog, kulturnog, duhovnog, prosvjetnog, vjerskog i jezičkog porobljavanja. Treće, potrebna joj je ekonomsko-socijalna sloboda koja počiva na balansu slobode tržišta i zahtjeva socijalne države. Četvrto, ova sloboda konkretno znači puno socijalno oslobođenje društva od siromaštva na principima socijalne pravde. Peto, ona znači puno nacionalno oslobođenje i emancipaciju crnogorske i svih drugih nacija koje žive u Crnoj Gori. Šesto, ona je sloboda od porobljavanja ukusa i životnog senzibiliteta ljudi u vulgusu tzv. masovne kulture Ibarske i svih drugih magistrala i gradova-teatara. Sedmo, ona je sloboda pristupa sticanju svih oblika znanja. Osmo, ona je sloboda za crnogorski jezik i jezike nacionalnih zajednica Crne Gore. Deveto, ona je sloboda od religijskog porobljavanja ljudi, sloboda za poštovanje religijske tradicije Crnogoraca i svih drugih građana Crne Gore. Deseto, ona je sloboda od svakog oblika duhovnog siromaštva, od svega što unižava lično i kolektivno dostojanstvo crnogorskog čovjeka.

ANALITIKA: U autorskom tekstu za medije kazali ste da se protiv Crnogoraca vodi mentalni rat sa ciljem njihovog konvertovanja u Srbe. Mentalni rat, kako ste objasnili, vodi se za radikalnu izmjenu mentalnosti protivnika u cilju njegovog trajnog podvlašćivanja i asimilovanja. Kada je i zašto počeo ovaj mentalni rat?

PEROVIĆ: U tom stavu izrazio sam suštinu velikosrpskog hegemonizma u odnosu prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Velike sile su sredinom 19. vijeka, svaka iz svojih interesa, projektovale da se, na razvalinama balkanskog dijela Otomanske imperije, uspostavi jedna država koja bi svojim centralnim položajem i odgovarajućom političkom i vojnom snagom garantovala „političku stabilnost“ Balkana, tačnije, interese tih sila u ovom dijelu Evrope.

Mislim da je geografski položaj bio odlučujući da izbor padne na Srbiju. Tada se počinje uobličavati ideologija velikosrpstva (Simo Milutinović, Vuk Karadžić, Ilija Garašanin etc.) s ideologemima „obnove Dušanovog carstva,“ „Srba svih i svuda“, kosovske epske mitologije, a nešto kasnije i na projektu proizvođenja Save Nemanjića u centralnu ličnost srpske crkvene istorije. Crna Gora se od početka našla na meti velikosrpskih hegemonističkih i asimilatorskih planova i ambicija kao koridor prema moru (prema „Dulcinju“, kako veli Garašanin). Ideolozi i vođe velikosrpstva znali su da planove u Crnoj Gori ne mogu ostvariti silom. Od tada do danas gradi se i dograđuje strategija srbizacije Crnogoraca. Ona se oblikuje na rasponu od banalnog – nepodnošljivo rasprostranjenog i uspješnog biznisa – kupovanja crnogorskih duša do vrlo suptilnih mehanizama konverzije Crnogoraca u Srbe.

U Nikolinoj knjaževini srbizacija je bila učinjena gotovo državnim programom. U Kraljevini SHS ona je brahijalno nametana kao državni program. U socijalističkom periodu nije bila državni program, ali se na diskretni način provodila u pojedinim dijelovima državnog sistema. U potonjih trideset godina crnogorske vlasti ne samo da nijesu činile smetnje srbizaciji Crnogoraca, nego su je u mnogim elementima podržavale i provodile.

ANALITIKA: Na koji način se on sprovodio kroz istoriju, a kako taj proces funkcioniše danas?

PEROVIĆ: Od kada je Simo Milutinović počeo trovati velikosrpstvom mladu dušu Rada Tomova do danas nije prestajao veliki import učitelja, špijuna, knjiga, istraživača, profesora i svih mogućih proizvođača nacionalističkih magli koji su imali zadatak da nađu ili proizvedu Srbe u Crnoj Gori. Na drugoj strani, za Crnogorce su po Srbiji bile širom otvorene škole i fakulteti, dobri položaji i sinekure. Dostupne su im relativno lako bile sve struke od policijskih doušnika do akademika. Dostupnost je imala jedan jedini uslov da se Crnogorci nacionalno konvertuju, te po mogućnosti „tamo dole“ porade na istoj takvoj nacionalnoj konverziji svojih rođaka, bratstvenika i plemenika. Ovaj mehanizam nepogrješivo radi sve do danas, obogaćivan novim tehničkim i drugim mogućnostima novog vremena.

U srpskom društvu (od akademika do seljaka) ukorjenjivan je mitologem da su Crnogorci narod najbliži i najsrodniji Srbima. Iz te problematičke premise odmah se skakalo na zaključak da Srbija ima sva prava nad Crnom Gorom i Crnogorcima. Sva strategija posrbljivanja Crnogoraca počiva na logičkoj pogreški Non sequitur (Ne slijedi!). Naime, srodni su Crnogorci s Hrvatima i Bosancima, pa nijesu samim tim ni Hrvati ni Bosanci! Iz takvoga lažnoga zaključivanja nastao je najnevjerovatniji mogući mitologem da su Crnogorci nešto dužni srpstvu iz potpuno nepoznatih razloga. Iz toga je slijedio drugi mitologem da se ovaj dug mističnog i misterioznog porijekla ima otplaćivati crnogorskim pogibijama u ratovima za srpstvo, upotrebljavanjem crnogorskog ljudskog materijala za krpljenje praznina u navodnim srpskim etničkim prostorima (od Prizrena do Subotice), razvaljivanjima Crne Gore „i u miru i u ratu“, odustajanjem Crnogoraca od sebe te prepuštanjem srpstvu svega crnogorskog u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Našlo bi se mnošto primjera za dokumentovanje ovih opservacija. Prigodno ću navesti samo jednu međuratnu anegdotu. Neđe kod Kragujevca, u kupeu voza našli su se istaknuti crnogorski komunista i nekakav srbijanski seljak. Lijepo su o svemu i svačemu eglenisali, dok ga seljak nije upitao: „Je li, bre, Crnogorac, kako vam je pod nama?!“

ANALITIKA: Da li su i neki crnogorski vladari, gdje prije svega mislim na vladiku Njegoša i kralja Nikolu, pomogli u posrbljivanju Crnogoraca? Ako jesu, koji su razlozi tome – neznanje ili oportunizam?

PEROVIĆ: Na Njegoša i Nikolu treba gledati realnim očima. Neće im od toga otpasti pozlata, nego će biti valjano sagledani u svojim veličinama i ograničenjima. Nažalost, ova dva velika čovjeka nijesu niti su mogli dobro poznavati crnogorsku povijest. Treba da se zna da Evropa prije 18. vijeka i Prosvjetiteljstva ne poznaje istorijsku svijest u modernom smislu. Tek filozofskim i naučnim dovođenjem u pitanje teocentričke i naturacentričke slike svijeta bilo je moguće da ideja istorije postane glavni lenger na kome se drži smisao zapadne civilizacije. Smisao za istoriju, kao traženje smisla u istoriji, kao i istorijska svijest nastaju iz potrebe da se ljudski (a onda i prirodni) događaji u vremenu posmatraju kao dijelovi zakonomjernih kauzalnih lanaca koji ne teku od prošlosti prema budućnosti, nego obrnuto – od projekcije budućnosti po kojoj sadašnjost i prošlost dobivaju smisao. Ako čovjek proizvodi vlastiti svijet, onda taj proces uvijek teče od planova i želja (od onoga što zaziva budućnost) i kreće se prema sadašnjosti i prošlosti.

Kao i mnogo drugoga, Crnogorcima je kasnila pojava istorijske svijesti. Narod prvih štampanih knjiga (u kojima se fiksira, kontinuira i trajno pamti ono dogođeno), koje su mu omogućili renesansni Crnojevići, zadugo je iz kulture pisma bio povraćen u kulturu usmenosti. Iz nje se do danas nije čestito izvukao! Nema goreg neprijatelja istorijskoj svijesti te cjelini moderne kulture od kulture usmenosti. Ništa tako efikasno ne ubija autentično istorijsko pamćenje od kulture usmenosti!

Njegoš i Nikola nijesu uspjeli ni same sebe ni Crnu Goru da iščupaju iz ralja usmenosti. Ostali su zarobljeni u dvosmislenosti pojma srpstva iz 19. vijeka.

Njegoš joj je mogao uspješno odolijevati bez duhovnih, političkih i identitetskih šteta idejama crnogorstva, jugoslovenstva i slovenstva. Kad je Nikola najzad shvatio da će mu proizvodnja srpstva uništiti tron, dinastiju, Crnu Goru i Crnogorce, spas je potražio u donošenju Ustava Crnogorske pravoslavne crkve, Ustava knjaževine Crne Gore i proglašenjem Crne Gore za kraljevinu. No, taj spas je zakasnio! Teške posljedice toga kašnjenja Crna Gora danas bolno okajava. Da nije tako, ne bi danas usmene popovske brbljarije (koje ne mare za argumente, dokaze i razum) iz temelja čupale i obarale Crnu Goru!

ANALITIKA: Da li je ovaj mentalni rat bio aktivan i tokom perioda socijalističke Jugoslavije? Ako jeste, kako su se prema njemu odnosile tadašnje crnogorske vlasti?

PEROVIĆ: U socijalističkoj Jugoslaviji, zahvaljujući ogromnim ratnim zaslugama crnogorskih komunista i partizana, ali i valjanom pristupu KPJ nacionalnom pitanju, došlo je do obnove države Crne Gore, realizacije principa nacionalnog samoodređenja Crnogoraca i punog razvoja svih aspekata života u Crnoj Gori. No, kao što je poznato, i u okviru partije crnogorskih komunista u ratu i poslije njega postojale su grupacije s bjelaškim intencijama. Istraživači poslijeratnog razvoja Crne Gore uveliko su rasvijetlili problematiku prijepora u izgradnji institucija prosvjete, nauke i kulture koje su omogućavale punu emancipaciju crnogorske nacije. No, htonička sila velikosrpstva – stvarana i podsticana iz Beograda i njegovih lokalnih trabanata – u svim tim institucijama i odnosima nastojala je otežati i onemogućiti taj proces ili mu okrenuti generalni smjer u opšti odnos provincijske zavisnosti od Beograda.

Dovoljno je podśetiti na unutrašnje otpore izgradnji Njegoševog Mauzoleja na Lovćenu te na unutrašnju transformaciju CANU. Umjesto da postane središte opšteg crnogorskog uljuđivanja, CANU je postala čemerna produžena ruka SANU. Takođe, školski programi predmeta ključnih za nacionalni identitet – istorije, jezika i književnosti – bili su radikalno srbocentrični. Iz takvih škola izlazile su generacije crnogorskih đaka koje gotovo ništa ne znaju o crnogorskoj istoriji, književnosti i jeziku.

ANALITIKA: Kako danas Crnogorke i Crnogorci da se postave u ovoj borbi?

PEROVIĆ: Razaranje svih elemenata države i društva – koje se dešava od prošlih parlamentarnih izbora – ima jednu veliku pozitivnu posljedicu. Budući da su mu žrtve sve nacionalne zajednice, zajednička nesreća nikad kao danas nije počela ujedinjavati Crnogorce, Bošnjake, Muslimane, Hrvate i čestite Srbe da se odupri narastajućem klerofašizmu. Crna Goraje istorijski već bila izgradila snažni senzibilitet za suživot svih njenih nacija. Osnažena svijest svih ljudi dobre volje o zijevu ništavila koji preži da proguta Crnu Goru sve više će bivati moćni zamajac crnogorskog suverenizma. Sva sredstva građanske neposlušnosti i prava na pobudu nalaze mu se na raspolaganju!

ANALITIKA: Vidite li kraj mentalnom ratu ili ste skloniji mišljenju pjesnika Mladena Lompara iskazanom u stihovima: „Ne nadaj se, nikad ovđe neće biti posljednjeg boja, mi smo vječita meta“?

PEROVIĆ: Valjani pjesnici intuitivno proziru u suštinu stvari i nalaze podesnu riječ da je iskažu. Počesto je bolje i ljepše dokuče nego pisci filozofskih, istoriografskih, socioloških i kulturoloških rasprava. Briljantni Mladen Lompar u nekoliko riječi kazao je sve što treba kazati o Crnogorcima! Dokučio je suštinu ne samo crnogorskoga povijesnog bitisanja, nego svakog bitisanja koje hoće da je dostojanstveno i slobodno.

U ovom njegovom majstorskom stihu jasno je predočeno da za slobodne ljude – a Crnogorci su u svojoj hiljadugodišnjoj povjesnici više od svega šćeli da budu slobodni ljudi slobodnog naroda, da žive u svojoj voljnosti – nema predaha! Ko hoće da je slobodan, nema za njega sabata nad sabatima.

Nema konačnog počinka od strašne istorijske borbe za samoodržanje.

Nema potonje bitke nad bitkama poslije koje bi nastupila trajna sloboda. Slobodan čovjek je stalna meta. Slobodan narod je stalna meta. Da nije tako, ne bi ljudi i narodi tako lako pristajali na ropstvo!

Sva bjekstva iz crnogorstva i konverzije u nešto drugo su bjekstva od slobode!

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH