Republika Peru je smještena u zapadnom dijelu Južne Amerike. Na sjeveroistoku graniči sa Kolumbijom, na sjeverozapadu sa Ekvadorom, na istoku sa Brazilom i Bolivijom i na jugoistoku sa Čileom. Obalom izlazi na Tihi okean. Ima površinu 1.285.216 km2na kojoj živi oko 27.000.000 stanovnika.

Hrvati su prvi među Južnim Slovenima stigli u Peru. Njihovi mornari su tamo dolazili odmah po njegovom sticanju nezavisnosti, ali se njihov broj do 1914. kretao oko hiljadu.

Međutim, nije utvrđeno kada dolaze prvi Crnogorci u ovu južnoameričku zemlju niti u kome broju. Vjerovatno da je među austrougarskim iseljenicima bilo i ponekih iz Boke, a oni spadaju i u crnogorsku dijasporu.

Neki istraživači pominju da je neki Vasilije Vasiljević, najvjerovatnije Bokelj, još daleke 1537. godine krenuo iz Sevilje u Peru, za što je dobio odobrenje i preporuke španskih vlasti, kako za sebe tako i za robu „vrijednu hiljadu španskih dukata“.

Crnogorski iseljenici (koje hrvatski i srpski istraživači, naročito one s Primorja, trpaju uporno u svoje nacionalne korpuse) u Peruu su radili u poljoprivredi, na eksploataciji kaučuka, kao i u drugim djelatnostima, trgovini i slično. Najviše ih je bilo u gradu Limi i njegovom okruženju.

Crnogorci su bili članovi prve iseljeničke organizacije u Južnoj Americi, osnovane baš u Peruu 1871, koju su uglavnom činili Hrvati. Zna se da je Milan Peković iz Boke Kotorske osnovao 1906. godine Slavjansko dobrotvorno društvo.

Crnogorci su godinama živjeli sa Hrvatima i Srbima u dobrim odnosima i bili su članovi i pomenutog društva i društva „Dubrovnik“.

Zna se, recimo, da se između dva svjetska rata, prema statističkim podacima, iz Crne Gore, u stvari Zetske banovine, od 1930. do 1940. u Peru uselio ukupno 41 naš iseljenik. Nakon Drugog svjetskog rata i u Peru su, kao politički emigranti, stizali pripadnici četničkog i federalističkog pokreta iz Crne Gore.

U poratnom periodu u Peruu je, među jugoslovenskom dijasporom, vrlo aktivno bilo društvo „Dubrovnik“, sa sjedištem u Limi, koje je 1978. godine brojalo oko 300 članova.

Članstvo su uglavnom sačinjavali doseljenici sa područja Dubrovnika, ali je bilo i Crnogoraca, uglavnom iz Boke. To društvo je bilo patriotski orijentisano, ali su u njemu „uvijek postojale snage koje su otvaranje prema Jugoslaviji sputavale“, što zbog svoje desničarske orijentacije što zbog odnosa peruanske vlade. Društvo „Dubrovnik“ je tek 1978. izvjesilo jugoslovensku zastavu na svoj dom i postavilo Titovu sliku.

Među poznatijim i uglednijim crnogorskim iseljenicima u Peruu su i potomci Batrića Božovića. Oni su vlasnici jedne od najvećih fabrika drvne industrije u svijetu.

U Peruu je živio i Vlado Radović, koji je kao petnaestogodišnji dječak napustio Bijelo Polje. On je u toj zemlji vrlo poznata i ugledna ličnost. Bio je osamdesetih godina (1988) slavni pozorišni glumac, „najbolji filmski režiser i najveći filmski i televizijski producent u zemlji Inka“. Za svoje glumačke uspjehe dobio je mnogo nagrada, priznanja i odlikovanja.