U selu Nikmaraš u Zatrijepču, u srcu Malesije, na puškomet od jugoslovensko-albanske granice, oktobra 1991, nakon četrdeset godina, po viteškim malesorskim običajima, onako kako dolikuje čovjeku brđaninu, sahranjeni su posmrtni ostaci Dode Smajlova Đeljoševića. Sjutradan u susjednim Kučima, u pitomim Doljanima kod Titograda, u porodičnoj grobnici su poslije četiri decenije počinule i kosti Nika Jovanova Miraševića i njegovog sina Radomira.

A na zidu ispred kuće Đeljoševića, za vječni spomen, upisana je, na srpskohrvatskom i albanskom, poruka:

„U ovoj časnoj kući, bratski zagrljeni čojstvom i junaštvom, prezirući demone progona i smrti, herojski padoše 11. 2. 1951. godine, Radomir Nikov Mirašević, major JNA i Doda Smajlov Đeljošević, domaćin, te uđoše u istorijsku legendu dva bratska naroda Crne Gore i Malesije…“

Tako je skinut veo tajnosti sa tragedije ove dvije glasite porodice koje je nesreća ujedinila u jednom trenutku maglovitog i zlog vremena informbiroa.

Priča o njihovoj tragičnoj sudbini se četiri decenije šapatom prenosila i izrastala u legendu i mit o veličanstvenom žrtvovanju čovjeka za čovjeka. Narod je još jednim primjerom čojstva i junaštva dopisivao etičko jevanđelje samoukog mudraca sa obližnjeg Meduna, Marka Miljanova, i potvrđivao vjekovno, neraskidivo prijateljstvo Crnogoraca i Arbanasa (kako bi rekao Marko Miljanov), prijateljstvo koje počiva na riječi tvrđoj od tog kamena na kojemu žive i svetom brđanskom zakonu da se za čast i obraz daje sve, i glava ako treba, a oni nizašto.

Polovinom 1950. godine i pred kućom Miraševića u Doljanima se rasprtila nesreća. Uhapšen je general Đoko!

Bog sami zna da li je prekaljeni ratnik, čovjek koji je svoje rodoljublje potvrdio i dokazao krvlju iz osamnaest ratnih rana, izgovorio neku prejaku riječ ili su mu zavidljivi i pakosni ljudi glave došli preko lažnih žbira i špijuna, tek dopao je Golog otoka i pakla Petrove rupe — valjda najcrnjeg i najnemilosrdnijeg zatvora i mučilišta koje je ikada izmislio čovjek za čovjeka.

(Istoričar Branislav Kovačević će u knjizi „Crvena mrlja“ koju je objavio zajedno sa Rifatom Rastoderom, zabilježiti razgovor dvojice Đokovih „prijatelja“:

–Jesi li čuo da je uhapšen Đoko Mirašević?

–Jesam.

–Jedan od nas dvojice ga je ošpija, a ja nijesam…)

Đoku nije pomoglo ni to što je pri proboju Solunskog fronta, kao vojnik, sa nepunih dvadeset godina, zaslužio najčasnije francusko odličje, Legiju časti, ni to što su na njegovim širokim grudima sijale tri Obilića medalje, Karađorđeva zvijezda sa mačevima i Orden bijelog orla sa mačevima, što je dobio još blizu pedeset drugih odličja za ispoljeno junaštvo i vojničke vrline u borbama za slobodu. Dospio je u deveti krug pakla, a njegovi samučenici kazuju kako je stoički i odvažno podnosio bezdušna mučenja i zlostavljanja, uporno ponavljajući mučiteljima u lice:

– Ipak je meni lakše nego vama…!

(Kad je 22. jula 1986. godine zanavijek sklopio umorne i napaćene oči – već je bio zakoračio u desetu deceniju života – Ivo Kaban, jedan od njegovih sapatnika sa Golog otoka, skrhan bolešću i godinama, poslao je porodici telegram:

„Biće da u ovom stoljeću nije bitisao sin ove zemlje kojega je krasilo više osobina čojstva i junašva od Đoka Miraševića. Ako je iko ikad sahranjivan uspravno, ta čast bi danas pripala njemu…“)

          Stradanje starog generala, međutim, nije mimoišlo ni njegovu porodicu, posebno starijeg brata Nika, penzionisanog oficira, a naročito sinovca, Nikovog sina Radomira, tada dvadesetšestogodišnjeg majora Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, ponosa i diku ne samo kuće Miraševića nego i cijelog ovog kraja, o čijem su stasu (kažu da je bio visok oko dva metra) i ljepoti djevojke izvijale pjesme u kolu.

(Do danas je od zaborava sačuvana priča kako je mudri i ugledni pop Zarija Čejović, kad je, malo prije pogibije, vidio Radomira Miraševića na nekom svečanom skupu u Kučima – bilo je to njegovo posljednje pojavljivanje u narodu – rekao prijateljima oko sebe:

– Ne može ovakav delija dugo!)

Kad mu je dojadilo zlostavljanje, kad je shvatio da je zacarilo besuđe i da može mrak da ga pozoblje, odlučio je da se skloni ispred lavine i slijepe sile.

Znao je da se preko državne međe ne može sem na krilima. Zato je odlučio da se preko Malesije pokuša probiti u Albaniju, računajući na prijatelje Malesore koji znaju tajne staze i bogaze kroz gudure i klance u kojima i sa jedne i sa druge strane budno vrebaju graničari.

Krenuo je jedne karamlučne i gradobitne noći, 11. februara 1951. godine, ubijeđen da po takvom vremenu niko ne preži iza zidova i plotova i ne prati ga.

Dok je uz kamenite Kuče, besputicom kroz grabine i čečare, tumarao prema Zatrijepču, prisjećao se kako se jedne slične noći deset godina ranije kao sedamnaestogodišnjak probijao kroz namete i jurišao na Pljevlja, kako je nebrojene slične noći za četiri godine rata preturio preko glave i od nepunoljetnog dobrovoljca dogurao do zamjenika komesara brigade.

Negdje oko deset sati uveče dospio je u selo Nikmaraš i zakucao na vrata svog starog prijatelja i kuma Dode Đeljoševića. Znao je da je Dodin sin Zef već prebjegao u Albaniju i da bi stari gorski vuk i njemu mogao pronaći tajni bezbjedni prolaz i omogućiti mu da stigne kud je namjerio, a iznad svega vjerovao da bi ga svaki Albanac sa ovih brda, čak i da mu je krvnik, sačuvao te noći od poganih očiju i zlotvorske ruke, da je ovdje „besa“ najveća svetinja i data riječ ravna glavi.

Nažalost, ispostavilo se da i najkaramlučnija noć ima oči, da stasita delija u oficirskoj uniformi ni po takvoj noći nije mogla neopaženo proći putevima koji vode ka granici. Našao se ko je zapazio čija su se vrata pred njim otvorila i brzo javio gdje treba.

Radomir nije bio još popio ni čašu dobrodošlice u kući Dodinoj, a oko kuće je spučen tvrdi obruč vojske i milicije iz kojeg nije bilo izlaza i spasa. Ledenu pomračinu su prolomili pozivi na predaju i zlokobna prijetnja da će u suprotnom oružje zboriti.

Znao je Doda Đeljošević da sa Udbom nema šale, ali je još bolje znao šta njemu valja činiti. U magnovanju, dok je kroz zatvorena vrata pribrano pregovarao i odgovarao na pozive izvana, prisjećao se svojih predaka i preteškog bremena neokaljane časti koje su mu ostavili. Sjećao se oca Smaila i strica Marka kojima je i kralj Nikola ukazao čast da mu budu perjanici. I brata Toma, prvog učitelja u Zatrijepču. I amaneta koje su mu svi oni ostavili — da je gost u kući, onaj ko prekroči kućni prag, makar i krvnik bio, najveća svetinja…

          A Radomir Mirašević niti iko iz ove porodice odavno nije bio gost i jabana u kući Đeljoševića. Staro prijateljstvo je posebno potvrđeno posljednje ratne godine – 1945.

Rat je još bijesnio. Dodin sin Nikola, dobrovoljac u jednoj partizanskoj jedinici, krvario je po Kosovu u borbama sa ostacima balističkih bandi. U nekoj od tih borbi Nikola je zarobio jednog zlikovca, neku krupnu balističku zvjerku, ali i ostao odsječen od jedinice. Po snijegu i velikoj hladnoći dva dana se probijao između neprijateljskih zasjeda i njihovih jataka i uspio da stigne do svoje jedinice, ali i da dovede svog zarobljenika. Slavu za taj veliki podvig, međutim, pokušao je da prigrabi nekakav slavoljubivi oficir. Nikola se tome usprotivio, a oficir mu pred strojem udario šamar i grdno ga opsovao.

          Bilo je to kobno za lakoumnog i nadmenog oficira. Ponosni gorštak nije otrpio uvredu i sramotu koju mu je oficir nanio pred strojem vojske – potegao je oružje i na mjestu ga ubio.

          Nikola je, naravno, lišen slobode i dospio u zatvor u Beogradu, a odatle je ubrzo premješten u Niš gdje je u ćeliji — samici proveo osam mjeseci.

          Za to vrijeme ojađeni otac Doda je tragao za sinom po Kosovu. Kad je konačno saznao šta se i kako desilo, prisjetio se generala Đoka Miraševića i zaputio u Beograd da preko njega pokuša spasiti sina iz tamnice. Veliki vitez koji je umio ukazati poštovanje i neprijateljima – junacima, znao je dobro cijenu časti i ponosa među brđanima i založio je sav svoj ugled i autoritet, stigao, kažu, i do Tita lično, da nesrećnog mladića oslobodi.

          Nikola Đeljošević je, tako, nakon osam mjeseci tamnovanja, oslobođen, ali je njegovo zdravlje, nažalost, bilo već toliko narušeno da je nedugo potom umro…

Dodu je iz sjećanja trgao odlučni Radomirov glas. Zatražio je od njega da izvede familiju napolje, da mu uludo ne ginu supruga Prenta, dvadesetčetvorogodišnji sin Martin i dvanaestogodišnja ćerka Marija. Doda ga je onako u polutami strelovito ošinuo pogledom i prosiktao:

– Nijesam ja obraz našao na putu i moja se kuća neće po prstu kazivati kao špijunska i izdajnička jer ta „slava“ nikada nikome mome nije priličila…

Doviknuo je to i onima napolju. Otuda su ubrzo zaštektali mitraljezi i neravna borba je počela…

Nikada se vjerovatno neće saznati kako je bilo, tek kad je oružje iz kuće zaćutalo milicija je ušla unutra i zatekla mrtve i Radomira Miraševića i njegovog domaćina. Dodina supruga i ćerka ležale su u jednom ćošku izbezumljene od straha (ćerka se od pretrpljenog šoka nikada nije ni oporavila), dok je sin Martin uspio da umakne iz obruča. U jednom trenutku je bacio bombu na napadače i, koristeći njihovu trenutnu zbunjenost, sunuo na vrata i nestao u pomrčini. Iako bos i teško ranjen, uspio je da prebjegne u Albaniju odakle se vratio tek te 1991. godine…

Iste večeri kada se odigrala krvava drama u selu Nikmaraš, u Kotoru je uhapšen Dodin četvrti sin Noš i potom je i on na Golom otoku proveo šest godina…

Mrtva tijela Radomira Miraševića i Dode Đeljoševića zatrpana su te noći u jednoj rupi, u bašti iza Dodine kuće, ali glas o tragediji nije zatrpan iako je Udba upotrijebila sva sredstva da prikrije i preda zaboravu ovaj veličajni primjer čojstva i junaštva.

Radomirov otac Niko, po svemu sudeći, nije znao kud mu je sin krenuo i šta je naumio, ali je prekaljeni ratnik – bilo mu je tada šezdeset i pet godina – po nečem predosjetio nesreću. U očajanju je krenuo za sinom ne bi li mu spasio glavu.

Po prilici, nedjelju dana se potucao po Kučima i Bratonožićima i potajno raspitivao za Radomira sve dok u klancu Male rijeke nije uletio u zasjedu Udbe. Nijesu trošili metka na njega – završio je niz litice, a da mu vrane kosti ne razvlače postarao se neki dobri i neznani čovjek koji ga je sahranio i dobro obilježio njegov grob…

          (Božidar Popović, inače bliski rod sa Miraševićima, u svojoj knjizi „Miraševići sudbinski“ ovako je opisao posljednje trenutke života Nika Miraševića:

          „Poslednja noć u kući, početak februara, prohladno zimsko veče. Niko izlazi, drva da donese. Plamen obuhvata tama, svaka dalja riječ ostaje u upretu zatrpana.

          Nema ga, ne vraća se, nikad više…

          Traži sina, onako u odjeći u kojoj se zatekao… Ne osjeća studen, svjetlosti nema, nadjačavaju crne, samo crne misli.

          Lutanje, tumaranje, stiže na Kržanju, nada se da je Radomir kod babe Vidre pošao.

          Uhode ne miruju, prate, prisluškuju…očekuju da se sastave otac i sin. Nikada se više nijesu vidjeli.

          Zna, Radomir samo mrtav može da se nađe u čeljustima zvijeri. Pripitkuje čobane, možda su nešto čuli, i jesu…

          Jutro je jednako tamno kao noć, sve je crno.

          Iznemogao od gladi, studeni, neprospavanih noći, a najviše od neprebola za sinom, prvijencem, delijom…

          Na kapiji je smrti.

          Niko kao da jedva očekuje kraj, svejedno kako, brzo će to.

          Kojoti ga prate, posebno jedan aktivista S. Visok, ali samo rastom…prizeman po postupku… Pogančević, potvrđuje svoje radno, buduće aktiviranje.

          Ubija tojagom fizički nemoćnog Nika, mrtvoga niz litice Male rijeke baca. Tragove da prikrije, spira snijegom krv sa više nego prljavih, nečastivih ruku.

          Nikad, ni smrću, nije uspio da izbriše narodni žig, žig prezira. Narod je znao, znali smo ko je. znao je da znamo, rečeno mu je.

          Kasnije, izostala je prljavština naših ruku. Da bi prikrili kanibalski, monstruozni zločin i izbjegli narodnu kaznu, savjesti ožiljak, lansirali su priču: sam je pao. Samo, i samo za novine…

          Zašto su zabranili sahranu, kasnije i prenos kostiju, zašto?…

          Najčešće laž istini vrata otvara…

          Ko je Nika zaštitio i od drugih zvijeri i pristojno sahranio?

          Smutna vremena zahtijevala su i uspostavljala ćutanje. Kasnije, ponos i skromnost, bili su saputnik anonimnosti.

          Naslućivali smo, nije, ipak, ostao nepoznat… Radivoje Bošković, putar na tom terenu, našao se u ulozi čovjeka i hranitelja porodice…)

Kad su u oktobru 1991. godine vađeni posmrtni ostaci Nika Miraševića iz grobnice za koju je znao samo onaj koji ga je sahranio i tek po neko od njegove i Nikove najbliže rodbine, utvrđeno je da su samo kosti na tjemenu njegove lobanje bile vidno razmrskane. Time je otklonjena svaka sumnja oko njegove pogibije.

(Iako je Đoko Mirašević veoma rijetko i malo pričao o onome što je doživio i preživio u komunističkim tamnicama, posebno na Golom otoku i u Petrovoj rupi, Božidar Popović je u svojoj već pomenutoj knjizi zapisao njegovo kazivanje kako je saznao za smrt brata Nika i sinovca Radomira:

„Jedne večeri, bilo je kasno, došli su za mene. U isledničkoj sobi bila su trojica. U sredini „kapo“, onaj glavni. Stajao sam, vezanih ruku. Baš on („kapo“) tražio je direktan odgovor o porodici, ko je sačinjava.

Rekao sam.

Naređivački, povišenim tonom, vičućim i prijetećim glasom, insistirao je da kažem podatke i o široj porodici.

Počeo sam poimeničmo…

I, kad sam pomenuo bratstvo, Nikovo ime, i sinovčevo, Radomirovo, ustao je, krenuo put mene, unoseći se, uhvatio me za grlo i uzvknuo.

– Ne govoriš istinu, lažeš, nemaš ih…)

No, tragedija kad krene ne umije, izgleda, tako lako da se zaustavi.

Srce stare Milice Mirašević izdržalo je vijest o hapšenju sina Đoka. Preboljelo bi i grozomornu smrt sina Nika, ali nije moglo i smrt unuka Radomira.

Ponosna brđanka ipak nije željela da digne ruku na sebe i obruka i žive i mrtve. Odlučila je da sebe umori glađu i žeđu…

Tako se u njenom slabašnom staračkom tijelu život tiho, ugasio ali su ostale uspomene na njen spartanski duh. Kad joj je, recimo, sin Niko kao sedamnaestogodišnji mladić bio osuđen na smrt jer se nije slagao sa despotizmom kralja Nikole, ona mu je svaki put kad bi ga okovanog posjetila u zloglasnoj podgoričkoj tamnici Jusovači ponavljala:

„Ne zaboravi, sine: lijepo može biti šareno jagnje, tele, šaren konj, sve šareno, samo ne valja šaren  čoek…

Tekst i foto: Budo Simonović

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA